Nasilje na internetu je svakodnevna pojava, ali bez obzira na to što postojanje ove problematike postaje učestalo, termin nasilja na internetu ostaje ne istražen. Obrazovni sistem je zakazao, pravosudni nema adekvatne metode razrješenja, a samim time se otvaraju vrata za nasilnke. Pojavom interneta, pojavila se i ta vrsta globalizacije, čitav svijet postaje jedno globalno selo gdje svako ima pravo glasa, gdje svako može uputiti komentar ili poruku. Uz to još, zakonska regulacija ovakve pojave je dodatno zakazala, jer se u većini slučajeva nasilja na internetu ne kazni adekvatno ili skoro nikako. Istraživanje na više od 6.000 djece, uzrasta od 10 do 18 godina, od juna do augusta prošle godine pokazalo je da je oko 50% iskusilo barem jednu vrstu cyber maltretiranja u svom životu, prema izvještaju koji je u februaru objavio Joint Evropske komisije Istraživački centar (JRC).
U 11 evropskih zemalja uključenih u izvještaj, 44 posto djece koja su bila zlostavljana putem interneta prije izolacije reklo je da se to dogodilo još više tokom karantene. Činjenica je i to da roditelji djece nisu upućeni o značenje cyberbullying-a i šta sve ono nosi. Manjak edukacije o ovoj temi među roditeljima, odnosno toj generaciji, dovodi do toga da se slučajevi nasilja na internetu iz dana u dan povećavaju. Roditeljska briga nije nepostojana, već samo nije adekvatna za situaciju, jer se vode time da im je dijete sigurno ako je u kući i igra igrica. Takvim pogledom na ovu situaciju, vidimo da djeca bez obzira što su unutar kuće, ostaju nezaštićena. Nasilnici u školama, svoje maltretiranje završavaju kada zazvoni zvono za kraj nastave, međutim za nasilnike u online prostoru zvono ne postoji. Poruka ostaje i kada se ugasi internet konekcija, zatvori laptop ili ugasi kompjuter. Ružni komentari i vrijeđanje ostaju u porukama ili ispod slika, koliko god puta profili bili blokirani ili prijavljeni, ostaje mogućnost ponovnog otvaranja, te samim time se stvara začarni krug. Dodatno otežava činjenica, ali i ide u prilog nasilju na internetu, to što zaštite na društvenim mrežama, kao najvećim sredstvima komnikacije među mlađim generacijama, nisu adekvatne. Odnosno, prijava profila za bilo koju vrstu uznemiravnja ne znači da će se taj profil ugasiti ili da će se nasilje zaustaviti. Pogrešan pristup tome, otvara vrata, ne samo za nasilje tj. uvrede i omalovažavanje, već se otvaraju vrata i za seksualna uznemiravanja i pedofiliju. Sistmeski pristup i neadekvatna baza podataka u policijskim stanicama, ali i nedovljno brzi i spremni organi vlasti na rekaciju dovodi to toga da djeca postaju meta, koju ne može niko zaštiti. Prijavljivanje profila policiji, te praćenje ID može da traje mjesecima, te ponekad se dese situacije da oni koji treba da reguju, ne reaguju jer to ne smatraju relevantim i bitnim. Upravo ta sloboda jednog policijskog služebnika, da sam procijeni šta je relevatno ili šta nije, te da li se treba pokrenuti istraga, a u većini slučajeva ti policijski službenici i ne znaju upaliti računar, dovodi to toga da imamo jako veliki broj djece koja sebi oduzmiaju život, jer ne mogu više da se nose s uvredama i prijetnjama.

Psihička tortura ostavlja veće posljedice, nego fizička

Cyberbullying je tortura i konstantni psihički napad na dijete koje se još uvijek razvija, koje upozanje svijet i uči. Takvim napadaim se ostavljaju posljedice za čitav život, te se stvaraju traume koje spriječavaju normalan tok života. Modrica prođe, bol prouzrokovana udarcem se zaboravi, ali ono što ostaje jeste duševna bol, upravo tu duševnu bol prouzrokuje ovakva vrsta nasilja. Region je imao priliku u posljednih nekoliko godina da svjedoči raznim slučajevima cyberbullying-a. Jedan od najpoznatiji jeste upravo slučaj mlade youtuberice Kristine, koja je svoj život okončala upravo zbog nasilja na internetu. Jedan mladi život se ugasio, zbog nemara sistema i prepuštanja slučaju. Kada govorimo o Bosni i Hercegovini, tu je slučaj mladog dječaka Mahira koji je također završio kobno. Upravo nasilje u školi se prebacilo na nasilje na internetu, te dovelo oboje mladih ljudi do njihovih granica. Zbog ovakvih slučajeva edukacija roditelja, predagoga unutar škola ali i sama edukacija o nasilju na internetu, mora biti u većim mjerama. Prijavljivanje nasilnika mora biti jednostavnije i pristupačnije za svakoga, ne smije se dozvoliti da škole nemaju adekvatna rješenja i sisteme, suradnju sa policijom i konstantnu komunikaciju sa roditeljima. Svaki pokazatelj da je neko žrtva nasilja na internetu se mora shvatiti ozbiljno i od velike važnosti, zbog toga je potrebno u obrazovni sistem uvesti razgovor sa psihologom, kao nešto što je primarno, a ne na volji učenika.

Untitled-design-8.png

 

OSTAVITI ODGOVOR