Treći dan zaredom u slastičarnu dolazi mali dječak. Čizmice su mu kaljave, a jakna prevelika, stoji mu kao haljinica. Kad uđe obavezno skine veliku kapuljaču, koja ga zaklanja cijelog, a nikada malu, koja mu obavija glavicu kao kapa za plivanje. Po toj kapuljači, a i po tome što iz širokog rukava jakne mala ruka izlazi gola, vidi se da mu rukavi ne dopiru dokle bi trebali.
Ručica stoji pružena dok dječak izgovara hiljadu puta izgovorenu rečenicu: “Možete li mi pomoći da kupim da jedem?” U hladnoći njegovog glasa odzvanja jeziva odraslost, duboka kao pogled dječakovih krupnih crnih očiju. One gledaju ozbiljno i pravo, i nikada se ne zbunjuju na šaljive komentare neduhovitih gostiju. Kad dobije paru, uvijek pogleda koja je prije nego je stavi u džep. Nikada ne govori hvala, ni onda kada oni koji ga daruju upitaju: “Šta se kaže?”
Napolju je hladno, pa dječak uđe i po tri puta za sat, obilazi stolove i tiho ponavlja svoju možda ne baš sasvim istinitu, ali sasvim ozbiljnu rečenicu. Ne pamti lica i oni koji sjede duže ga opominju da je već bio kod njih, a on bez riječi odlazi dalje. Konobar ga ne tjera ako nema gazde i dječak ponekad, nakon što obiđe krug, ostane pred vratima još minutu ili dvije.
U tim trenucima zna pokazati ko je i šta je – otme mu se poneki trzaj, poneki potez dječaka u borbi sa imaginarnim neprijateljima, u svijetu koji se razlikuje od ovog po tome što u njemu dječak uvijek pobjeđuje. Kao i svoj djeci, lijepo mu to stoji i tada ga je divota gledati.
Danas je bilo jako hladno, pa sam ga pozvao na čaj. “Ne mogu”, rekao je i ostao čekati. Ponudio sam kolač, a tada je rekao: “Ne mogu ništa, ako možeš da mi pomogneš da kupim da jedem.” Nasmijao sam se njegovoj prostodušnosti i izvadio marku. Spremivši je u džep, dječak upita: “A šta ti je ovo?”, pokazujući na papiriće za cigarete. Rekao sam mu da to nije za djecu i da sjedne malo, da se ugrije. Za trenutak se zamislio i pitao da mu ih poklonim. Izvadio sam preostale papiriće i dao mu prazan paketić, i kao nagradu dobio to da za trenutak vidim neki drugi sjaj u dječakovim očima, puno ljepši od onog ozbiljnog. Otišao je razdraganim korakom.
“Niste mu trebali dati”, javila se tada gospođa sa stola pored, “znate li da je to veliki kriminal, čime se ta djeca bave?”
Pogledao sam je za trenutak i vidio široku crvenu rolku, iz koje je izviralo bijelo lice s crvenim karminom, uokvireno svježe isfeniranom plavom frizurom. Na ušima su joj blistale zlatne naušnice s biserom, prekrupne da bi zlato i biser bili pravi. Čekala je da nešto odgovorim, ali nisam odgovarao ništa, i kad je gospođa nastavila sa pričom kako poznaje dječaka i njegovu porodicu, kako su njegovi roditelji narkomani i lopovi, izvadio sam telefon i potonuo u njega, i u jednom trenutku čuo glasno: “C-c-c!”
Pogledao sam preko oka i vidio uvrijeđeno gospođino lice, i iza nje, kroz izlog, dječaka sa zabačenom glavom i nosićem prekrivenim praznim paketićem od papirića. U tom trenutku gospođe mi je bilo žao više nego dječaka.

OSTAVITI ODGOVOR