Zima je. U ruci držim crveni kišobran sa pokidanom žicom. Tapkam stopalima po kaljavom putu. Čekam. Iz daljine se približava stari automobil. Stižu. Zaustavili su se tako da ih mogu vidjeti, sada su sasvim blizu.

U starom i plavom vozilu sjedi čovjek s dugim brkovima i puši na čibuk. Na zadnjem sjedištu su dvije žene, obje u trenerkama. Jedna u prljavoj deci drži malenog psa, dlaka mu je zlatne boje sa prošaranim smeđim prugama.

Dvije žene sa zadnjeg sjedišta sam upoznala preko Facebook-a, jer to je mjesto gdje se susreću moderni ljudi. One su aktivistice i rade za jedno volontersko udruženje koje se bavi spašavanjem ugroženih pasa. Prethodno smo se dogovorile da mi danas dovezu psa koji je donesen s ulice u sklonište za pse. Odlučila sam mu pružiti privremeni smještaj, foster, dok ne bude zastalno udomljen, u nekoj od stranih zemalja, nekoj u kojoj ljudi mare za životinje.

Sklonište za pse se nalazi nadomak grada, tu odvode pse nakon što budu izbačeni iz domova. Mnogi od njih su i rođeni na ulici. Oni su apatridi u životinjskom svijetu, životinje bez domovine, marginalci i stranci.

Sklonište za pse trenutno broji preko pet stotina pasa. Donedavno su psi bili smješteni u boksove, čelične kaveze na hladnoj ledini, ali su im od skora neki dobri ljudi iz inostranstva odlučili kupiti kućice.
Sada borave u čeličnim boksovima na hladnoj ledini, u kućicama. Psi u skloništu rijetko jedu, jer nema mnogo hrane za preko pet stotina gladnih pasa.

Kada se ova tema nametne u bh. društvu, komentari su obično osuđujućeg tipa. Ne treba se žaliti, a nema ni kome. Nema hrane za insane, kamo li za hajvane. Ljudi u Bosni i Hercegovini, kao i u drugim zemljama bivše Jugoslavije imaju poprilično nerazvijenu svijest o skrbi nad životinjama.

Jedna moja prijateljica mi je za vrijeme druženja uz makiato i kolač rekla kako namjerava kupiti psa za svoju dvogodišnju djevojčicu. Jer je djevojčica tako tražila. Kupiće joj nekog što je vidjela na reklami, a kad pas malo odskoči, izbacit će ga iz kuće, jer hajvan je lijep samo dok je mali, kad odskoči, čuje se. Zagrcnula sam se. Kafa mi se prosula po košulji. Zabolio me želudac. Od tog dana više nismo pile kafu.

U razvijenim zemljama Evrope na snazi je zakon, pas vezan na lancu izričita je zabrana. Kod nas, izgleda, ne vrijedi zakon ni za insane, dok hajvani dođu na red, i insanima će dotužit. Isuviše.

Konstantin Brankuši se ubraja među najveće skulptore dvadesetog stoljeća. Rođen je pod Karpatima u Rumuniji. Djetinstvo je proveo u teškoj bijedi, a smrt je dočekao u Parizu, kao ugledan, bogat i slavan. Bio je toliko siromašan da je put od Minhena do Pariza prešao pješice. Kasnije, nakon što je dao otkaz u ateljeu kod slavnog Augusta Rodina, proslavio se kao samostalni umjetnik. Njegovo ime je postalo priznato diljem svijeta.

Iz tog perioda se pamte Brankušijeva druženja sa psom, bijelim Samojedom po imenu Polaire.

Omiljeni ljubimac rumunskog vajara, brzo je postao pariška mondena figura. Brankuši je vodio Polairea sa sobom u najraskošnije kafiće i pozorišta, pa čak i u bioskop.

Na jednoj fotografiji koju je skulptor snimio u svom ateljeu oko 1921. godine, Polaire sjedi na vrhu nezavršenog djela, koje će postati prikladno nazvano Chien de Garde, ili „Pas čuvar“ (oko 1922.).

Pahuljasti, potpuno bijeli pas Polairea tragičnim slučajem je skončao svoj kratki život.
Umjetnika je to gotovo devastiralo u potpunosti. Ipak, neki teoretičari umjetnosti tvrde da je Brankušiju Polaireaov nestanak omogućio jaču koncentraciju i fokus na rad – stvaranje umjetnosti.

Umjetnik je svog voljenog psa sahranio na groblju kućnih ljubimaca u Asnieresu. Ali uspomena na njega i danas živi korz Brankušijeva djela.

Potraži danas svoju Polairea u skloništu, na ulici. Jer samo ljubav rađa velike i klasične priče, nalik na one iz La Fontaineovih bajki. Udomi, ne kupuj.

Neka tvoja ljubav ne umre zajedno s tobom, dozovoli joj da živi dugo nakon tebe.

 

OSTAVITI ODGOVOR