U postratnoj istoriji Bosne i Hercegovine, postojalo je više organizovanih inicijativa za povećanje glasačke izlaznosti bh. dijaspore, koje su provedene sa različitim nivoima uspjeha. Organizovani aktivizam se dešava sa osnovnom pretpostavkom gdje se pripadnost istom državljastvu uzima kao izvor legitimiteta glasanja iz dijaspore i dejtonskog okvira za glasanje iz dijaspore, koji je dat u Aneksima VII i III, o fizičkom i “političkom” povratku svih onih koji su prognani iz svojih domova tokom rata. Ranije sam pisala o pravnom osnovu za glasanje iz dijaspore koji je uspostavio Izborni zakon, Zakon o prebivalištu i boravištu državljana BiH, kao i podzakonski akti CIK-a. Također, pisala sam o tome kako je ovako ustrojen zakonski osnov u velikoj mjeri iznevjerio “dejtonsko obećanje” o povratku. Zajednički nazivnik različitih inicijativa jeste pokušaj da se glasanjem osigura “politički povratak” ljudi koji su nasilno protjerani sa svojim predratnih prebivališta ali i ambicija aktivista da se dijaspora u širem smislu snažnije uključi u bh. političke procese. Prva veća inicijativa dolazi pred lokalne izbore 2012. godine pod nazivom “Glasaću za Srebrenicu.”

Glasaću za Srebrenicu

Iako je bilo ranijih pokušaja manjeg obima da se mobiliše glasanje bh. dijaspore u Srebrenici, prvi organizovani projekat dolazi u sklopu priprema za izbore 2012. godine, kao građanska inicijativa „Glasaću za Srebrenicu.” Inicijativa “Glasaću za Srebrenicu” kao i političke okolnosti izbora 2012. detaljno su opisane u knjizi autorica Nettelfield i Wagner, koje zaključuju da je glasanje u odsustvu, kao i glasanje iz dijaspore bilo presudno za dolazak Ćamila Durakovića na mjesto gradonačelnika Srebrenice. Više o inicijativi “Glasaću za Srebrenicu” saznajemo od Nedima Jahića, jednog od monitora procesa registracije glasača i provedbe izbora u Srebrenici. “Na lokalnim izborima 2008. godine Srebrenica je zadržala primjenu ranijih izbornih pravila, što je bilo dijelom jednokratnog dogovora između donosilaca odluka, a u kontekstu činjenice da je u tom trenutku ova lokalna zajednica bila u središtu pažnje javnosti zbog presuda Međunarodnog suda pravde i MKSJ za genocid. Već 2012. godine pravila koja su važila za druge jedinice lokalne samouprave važila su i za Srebrenicu, što je otežalo pristup glasanju za izbjegla i raseljena lica. Vezivanje prijava prebivališta iz sistema CIPS/IDDEEA za pristup aktivnom/pasivnom biračkom pravu je bio logičan slijed događaja, no, u januaru 2012. bošnjački politički lideri su se nadali ustupku međunarodne zajednice. Nakon što je u maju bilo jasno da do otkazivanja izbora ili promjene pravila neće doći, a bojkot nije bio opcija, osnovana je građanska inicijativa “Glasaću za Srebrenicu”, čiji je cilj bio mobilizirati glasače – izbjegle, raseljene, ali i one koji žive u Srebrenici. To je bilo prvo ozbiljnije nastojanje da se ‘oživi’ mobilizacija glasača u dijaspori, ali i uradi preregistracija glasača u Bosni i Hercegovini. Rezultati su bili visoka izlaznost, uspostava multietničke vlasti u Srebrenici, ali i značajno vraćanje pažnje javnosti na stanje zaštite ljudskih prava u istočnoj Bosni,” pojašnjava Jahić.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE

OSTAVITI ODGOVOR