Lakše je nego što izgleda pogrešno opisati današnje stanje u političkom organizmu Bosne i Hercegovine kad su u pitanju izmjene Izbornog zakona. Pojmove kriza i blokada najčešće čujemo u kontekstu odnosa između naroda, njihovih političkih predstavnika i stranaka. Međutim, kriza i blokada nisu adekvatni pojmovi, jer njihovom upotrebom umanjujemo ozbiljnost stanja u političkom organizmu i samim tim krećemo putem na čijem će kraju stajati pogrešna terapija.

Kriza blokada znače privremenost nepovoljne situacije. Kad postoje kriza i blokada, kao što je planeta Zemlja u zdravstvenoj krizi izazvanoj pandemijom virusa korona ili kad je dio svjetske trgovine bio u blokadi zbog nasukanog broda u Sueckom kanalu, mi kao posmatrači sa zebnjom čekamo sutrašnji dan, kada će cijeli problem biti razriješen. Sutra je dan za koji se nadamo da izlazimo iz krize i blokade. Kad, posredstvom čula sluha, te dvije riječi dopru do nas, skoro nikad ne reagujemo ravnodušno. Osim, podrazumijeva se, kad su u pitanju izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine.

Teže je nego što izgleda pronaći tu jednu riječ koja bi, koliko-toliko, mogla da uozbilji ovaj dijagnostički izazov. Iako smo laik koji se za potrebe ovog teksta bavi medicinskim stanjima, uspjeli smo da supsumiramo vidljive simptome: ova zemlja je u stanju kome.

Koma je najteži oblik poremećaja stanja svijesti. Pacijent ne reaguje ni na kakve spoljne nadražaje, ma koliko oni bili bolni. Zjenice ne reaguju na svjetlost, nisu prisutni mišićni refleksi. Slobodno se može reći da je koma stanje između života i smrti.

Uzrok

Rezultati Opštih izbora 2018. su uobičajenom roku implementirani samo u Republici Srpskoj. Na formiranje Savjeta ministara se čekalo duže od godinu dana, a Vlada FBiH ni nakon skoro tri godine nije formirana. Malo ko kao FBiH se može pohvaliti tako dugim trajanjem tehničkog mandata vlade. Osim toga, izmjena Izbornog zakona jedan je od četrnaest reformskih prioriteta koje je pred BiH postavila Evropska komisija, kako bi se BiH približila ispunjavanju preduslova za dobijanje statusa kandidata za članstvo u Evropskoj uniji.

Najveće političke stranke (SNSD, HDZ BiH i SDA) su, barem deklarativno, opredijeljene za evropski put. Međutim, niko nije spreman da se radi tog puta odrekne konstitutivnih prava naroda iz kojih dolaze, a samim tim i veoma opipljivih interesa koje imaju u održavanju trenutnog stanja. Takođe, svi znaju da se u Evropsku uniju ne može sa izbornim sistemom koji je zasnovan na etničkim (kolektivnim), a ne na ljudskim pravima (što je između ostalog i utvrđeno u decembru 2009. godine u presudi „Sejdić-Finci“ Evropskog suda za ljudska prava).

Osim etničko, pitanje izmjene Izbornog zakona treba da bude i civilizacijsko pitanje, jer je BiH vjerovatno jedina zemlja na svijetu u kojoj kao etnička kategorija postoje „ostali“ – nacije koje ne spadaju u konstitutivne, čak i kad bi jednog dana bili većinska populacija. Tako se u BiH nikako ne može desiti da na izborima za Predsjedništvo BiH pobijedi neko ko nije Srbin, Hrvat ili Bošnjak, iako su i on i njegovi preci porijeklom iz te zemlje.

Trenutno rješenje (koje je više problem nego rješenje) je izloženo djetinjastim manipulacijama, što će na smijeh navesti svakog ko na njegov pomen naiđe u kontekstu predstavničke demokratije. Nigdje kao u BiH se nacionalna pripadnost ne mijenja samo zbog političkog izbora. Sve je otišlo tako daleko da je postalo normalno čuti da se dojučerašnji pripadnici konstitutivnih naroda izjašnjavaju kao nacionalna manjina (nerijetko i kao pripadnici drugih konstitutivnih naroda), samo da bi lakše došli do fotelje. Ionako mizerna uloga „ostalih“ u demokratskim procesima zemlje u kojoj su se rodili i u kojoj žive je takvim zloupotrebama potpuno poništena.

U većini zemalja je praktično nezamislivo da pripadnik nacionalne manjine postane predsjednik, ali je samo u BiH to zakonski onemogućeno. U drugim zemljama takva mogućnost postoji bar teorijski, zbog očuvanja osnovnih demokratskih principa, kao jedna od tekovina moderne civilizacije da baš svako ima pravo da glasa na izborima i da se kandiduje. Tako se u BiH ni teorijski ne može dogoditi ono što je u Rumuniji danas normalno stanje: da jedan etnički Nijemac, pripadnik nacionalne manjine (Klaus Werner Iohannis) postane predsjednik države.

Iako se kroz interpretaciju stvarnosti popularnih medija u BiH to ne bi dalo naslutiti, konkretan problem u ovom rješenju leži unutar odnosa u Federaciji BiH. Republici Srpskoj ništa ne stoji na putu da za Predsjedništvo BiH bira člana Predsjedništva iz Republike Srpske, a ne Srbina, kao što je to danas slučaj. Čak je i Milorad Dodik jednom prilikom rekao da će „Republika Srpska birati svog člana Predsjedništva“ i da „nismo uključeni u to na koji će se način birati u FBiH.“

Cijeli tekst pročitajte OVDJE

OSTAVITI ODGOVOR