Objavljeno na: www.globalanalitika.com

Piše: Rinat Kevrić

U našem društvu koje se u svojim stavovim radikalno promijenilo i vratilo u daleku prošlost po pitanju uvažavanja prava drugog i drugačijeg, i shodno tome da je realnost u kojoj danas živimo odraz naših stavova o ljudskim pravima. U tom kontekstu, može se reći da je slična situacija vladala i u bivšoj Jugoslaviji, tačnije, oko socijalnog statusa, konkretno osoba s invaliditetom.

Međutim, opravdanje za tako loš položaj ove vulnerabilne skupine leži u tome što status osoba s invaliditetom i u zemljama međunarodne zajednice nije bio na zavidnom nivu, zapravo, aktivno se radilo na njegovom poboljšanju i unapređenju. Bez obzira na težak status osoba s invaliditetom u totalitarnom sistemu, naše bivše države, udruženja osoba s invaliditetom su osnivana, neka ubrzo po završetku Drugog svjetskog rata, tako je za sve veću asimilijaciju i prihvaćenosti  osoba s invaliditetom u društvu (paradoksalno zvuči), doprinio i Drugi svjetski rat. Zašto?

Iz tog razloga što je po završetku Drugog svjetskog rata u društvu ostao uvećan broj osoba s invaliditetom (ranjavanjem) i društvo se kao takvo moralo pozabaviti sa ovim sve prisutnim problemom. Kako navodi autorica Sabira Gadžo Šašić, da pored pojave antipsihijatrijskog pokreta dovodi i do jačanja socijalne orijentacije, odnosno početaka vaninstitucionalizacije sa sve više prisutnim spoznajama o negativnim posljedicama društvene segregacije osoba s invaliditetom (Gađo-Šišić, 2020:51). U godinama i decenijama koje su uslijedile, međunarodna zajednica, tačnije Vijeće Evrope se puno angažovala oko prava osoba s invaliditetom. To je u realnosti iniciralo sve veću integraciju osoba s invaliditetom u društvu i tendenciju porasta prava osoba s invaliditetom, a u tom pogledu usvojen je prvi dokument iz oblasti invalidnosti, a to je Deklaracija o pravima osoba s mentalnom retardacijom iz 1971. godine. U narednom periodu od strane Vijeća Evrope objavljen je čitav niz međunarodnih dokumenata koji su tretirali oblast invalidnost, a koje su neke države ugradile u svoje zakonodavstvo, i tako skrenule pažnju društva na ovu problematiku.

Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom (1993), ovaj dokument je predstavljao krunu rada međunarodne zajednice na polju invalidnosti u periodu od 1983. do 1992. godine. Nakon ovog relevantnog dokumenta koji nije bio obavezujući, nego sugeriše državama potpisnicama da implementiraju popisana prava u svoje zakonodavstvo i time bi se unaprijedio kvalitet prava osoba s invaliditetom u lokalnim zajednicama.

Nakon što je ovaj međunarodni dokument ugledao svjetlo dana, deceniju, i malo jače, tačnije 2006. godine, usvojen je i najznačajniji dokument iz ove oblasti – UN Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, dokument koji najsveobuhvatnije normira i uređuje polje invalidnosti. “U preambuli ovog dokumenta podsjeća se na načela proklamovanih Poveljom Ujedinjenih nacija, koja priznaju urođeno dostojanstvo i jednaka i neotuđiva prava svih članova ljudske zajednice kao osnovu slobode, pravde i mira u svijetu”, navodi Gadžo Šašić.

Bosna i Hercegovina je ratificirala ovaj dokument i tako se svečano obavezala na njegovu primjenu i implementaciju u domaće zakonodavsto, tj. samim činom ratifikacije naša država je, pravno gledano, stavila ovaj dokument iznad našeg Ustava, kolokvijalno nazvanog Dejtonski ustav. U godinama koje su uslijedile ovaj dokument je ostao “mrtvo slovo na papiru” i skoro ništa od prava proklamovanih ovim dokumentom i ugrađenim u domaće zakonodavstvo nije sprovedeno. Pitanje koje se samo nameće je, zašto je to tako? Odgovor na ovu problematiku dala nam je profesorica sa Fakulteta političkih naukama Sabira Gadžo-Šišić: “Po svemu sudeći problem proizilazi iz činjenice što u momentu usvajanja jednog ovako važnog dokumenta nije stvoreno ni minimum pretpostavki za njegovu primjenu, a koji se zasniva na socijalnom modelu invalidnosti prema kojem je neophodno uložiti napore u kreiranje ambijenta koji bi bio pogodan za punu uključenost osoba s invaliditetom u zajednicu i preuzimanje odgovornosti za sva ograničenja s kojima se susreću osobe s invaliditetom”.

Sa ovom problematikom pozabavile su se određene političke nomenklature u našoj državi, apropo toga u parlamentarnu proceduru je još 2014. godine pušten nacrt zakona o jedinstvenim načelim i materijalnom okviru podrške lica sa invaliditetom i kako to obično biva kod nas u državi, kada je riječ o suštinskim pitanjima za unapređenje građanskog statusa stanovnika ove zemlje, to završi neuspjehom. Ovaj nacrt zakona u domaćim medijima je prozvan „Kišobran zakon“. Njime se predviđalo izjednačavanje svih osoba s invaliditetom bez obzira na uzrok nastanka invaliditeta, i njime su se trebali dovesti u nivelaciju svi postojeći zakoni iz ove oblasti, a budući uskladiti s njim. Tako je parlamentarni put “Kišobran zakona” počeo u Prestavničkom domu FBiH gdje je usvojen da bi u Domu naroda FBIH “skupljao prašinu” i nakon više od godinu dana vraćen u Vladu FBiH uz obrazloženje da je to prijedlog zakona stare vlade.

Prema tome, jasno se vidi da u našoj državi postoje političke nomenklature koje su zainteresovane za rješavanje ovog problema. Svima koji su imalo uključeni u ovaj problem, tj. kategorisanje osoba s invaliditetom na osnovu uzroka nastanka invaliditeta, jasno je da to generiše DISKRIMINACIJU. Upravo ova diskriminacija i diskriminacija na drugim poljima ljudskih prava je naglašena u 14 prioriteta Evropske Komisije prema našoj državi. Međutim, u stvarnosti u našoj državi se konstantno radi na polju invalidnosti i to uglavnom od strane domaćih i stranih nevladinih organizacija, udruženja osoba s invaliditetom i sl. Prema tome, kad bi se broj održanih okruglih stolova, konferencija, skupova podrške, mjerio poboljšanjem položaja ove marginalizovane skupine u društvu, mi bismo bili država blagostanja, ali u stvarnosti oni koji mogu poboljšati socijalni položaj osoba s invaliditetom ne rade ništa na tome polju. Ne radi se dovoljno ni na razvoju strategija iz ove oblasti, od kojih i trenutna Strategija za unapređenje prava i položaja osoba s invaliditetom 2016-2021 na vrlo štur i površan način tretira ovu problematiku i skreće pažnju javnosti na ovaj problem.

Tako prava i položaj osoba s invaliditetom, kao i socijalni status istih umnogome zavisi od njih samih, od njihovih porodica i rijetkih dobronamjernih ljudi. Iako smo društvo koje se voli pohvaliti činjenicom da smo “inkluzivno društvo” u praksi od toga, izuzev, po nekog primjera dobre prakse nema ništa, i uglavnom osobe s invaliditetom same, sa svojim porodicama, ili rijetkim dobronamjernim prijateljima, udruženjima, NVO biju ovu tešku bitku.

Pored činjenice da su prava osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini zagarantovana Ustavom naše zemlje i da ovu oblast u svojim dokumentima tretiraju razne međunarodne institucije koji su po pravnoj snazi iznad Dejtonskog ustava i koje garantuju neotuđivanje prava, dignitet, inkluziju i sl. za sve pripadnike ove skupine.

Možda jednom dođe dan kada će prava svih marginaliziranih skupina u našem društvu biti uvažena i poštovana, ali do tada “mrtvo slovo na papiru” ostaje naša realnost.

OSTAVITI ODGOVOR