Objavljeno na: www.globalanalitika.com

Piše: Anesa Balić

Pristupačnost objektima i informacijama, kao i pomagala poput mašine za Brajevo pismo, samo su neke od potreba slijepih i slabovidnih lica čije bi osiguranje i nabavka značajno unaprijedilo kvalitet njihovog života. Pored toga otežan pristup vozilima javnog prijevoza, otvoreni šahtovi na ulicama, psi lutalice, ali i nedostatak zvučnih semafora dodatno otežavaju njihovu svakodnevnicu.

Pozivajući se na definiciju Svjetske zdravstvene organizacije, po kojoj je oštećenje vida jedan od najtežih oblika invaliditeta, kroz dobre saradnje sa resornim entitetskim, ali i kantonalnim ministarstvima potrebno je osigurati bolje uslove za život ovih osoba i postepeno rješavati navedene probleme.

Životne odluke kao što su obrazovanje, posao, samostalan i/ili porodičan život, nisu stvar ličnog izbora, već ovise o tome koliko je zajednica spremna da poštuje zakone, pa za početak postavi rampu na ulaz u zgradu i lift, uključi lične asistente u nastavu, shvati da nečije fizičke karakteristike nisu razlog za život između četiri zida, i da svaka osoba ima potencijale koji se mogu i moraju razviti i iskoristiti.

Javna ustanova Centar za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju “Budućnost”

U Bosni i Hercegovini postoji nekoliko specijalnih ustanova za obrazovanje osoba s invaliditetom. Za potrebe i pisanje ovog teksta potražili smo školu koja obrazuje slijepe i slabovidne osobe, te smo u entitetu Republika Srpska, tačnije u Derventi pronašli Centar, odnosno Javnu ustanovu Centar za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju “Budućnost”  i to je jedina ustanova na području Republike Srpske koja školuje učenike sa oštećenjem vida. Obuhvata osnovno i srednje obrazovanje, ne samo učenika koji imaju problema sa vidom, nego i onih sa smetnjama u razvoju.

Centar za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju “Budućnost” u Derventi, sadašnji naziv nosi od 2012. godine. Djelatnost ustanove obuhvata osnovno i srednje obrazovanje i vaspitanje slijepih i slabovidih učenika i učenika sa višestrukim smetnjama. Ustanova je internatskog tipa, gdje se korisnicima obezbjeđuje smještaj, ishrana, primarna zdravstvena zaštita, kulturno-zabavne i rekreativno-rehabilitacione aktivnosti. U svom sastavu ustanova ima osnovnu i srednju školu sa internatom, Dnevni centar za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju (sa područja Općine), te stolarsku i krojačku radionicu. Centar broji oko 40 učenika i  23 korisnika Dnevnog centra. Učenici pohađaju nastavu prema nastavnom planu i programu koje donosi Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske. Centar za djecu i omladinu “Budućnost” je jedna od četiri ustanove koja je, ove godine, dobila status resursnog centra za podršku inkluzivnom vaspitanju i obrazovanju.

Ovom prilikom razgovarali smo s Amelom Brka, koja je 2013. godine završila Edukacijsko- rehabilitacijski fakultet u Tuzli i tom prilikom stekla zvanje Bachelor specijalne edukacije i rehabilitacije. Za vrijeme trajanja njenog fakultetskog obrazovanja, volontirala je u Udruženju za djecu i omladinu sa posebnim potrebama u Tešnju, koji je bio organizacija pri Centru za socijalni rad Tešanj. Iako kaže da nakon stečenog stručnog zvanja u svojoj općini nije naišla na razumijevanje niti potrebe javnih ustanova za njenim uslugama, posao pronalazi 2014. godine u Derventi u Centru za djecu i omladinu “Budućnost”.

S našom sagovornicom smo razgovarali o Centru i uslovima rada, ali i o tome da li Centar “Budućnost” ima podršku od strane institucija. Kako nam je kazala: “ustanova koja ima republičku i lokalnu podršku od Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, Ministarstva prosvjete i kulture RS, lokalnu podršku, koja se ogleda u podršci od strane općtine Derventa. S obzirom na činjenicu da Ustanova zapošljava i osobe s invaliditetom ova ustanova ima podršku i od strane Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS”.

Zanimalo nas je i kako je raditi u Centru, kakvi su to izazovi sa kojima se susreću, i na koji način ih prevazilaze.

“Centar “Budućnost” je Ustanova koja u svim segmentima napreduje što se tiče rada i pružanja usluga svojim korisnicima. Svakom korisniku se pruža onaj vid podrške koji mu je potreban, a naravno sve u skladu sa datim oštećenjem i potrebama. Rad sa djecom sa poteškoćama u razvoju je jako izazovan, ali u isto vrijeme je nešto što se voli, živi i radi. Sa korisnicima se trudim ostvariti takav kontakt, gdje će vladati opuštena atmosfera, stvoriti ugodna radna klima, jer jedino tako možemo postići tu opuštenost i povjerenje koje nam je potrebno da bi postigli što veću efikasnost u radu, a korisnik istovremeno bi bio ispunjen, sretan i zadovoljan. Ono što bih naglasila jeste da je jako bitno postići saradnju sa roditeljima, biti podrška i imati razumijevanja u rješavanju problematike sa kojom se svakodnevno susreću”, istakla je Amela.

Borba i svakodnevni susreti sa predrasudama, otežavaju život osobama sa poteškoćama, ali u ovoj Ustanovi nastoje da im stanu u kraj. Zalažu se za to da im roditelji budu pomoć i saradnici, da su uključeni u sve segmente praćenja rada što zapravo i olakšava sam rad. Takođe, Ustanova nastoji da pruži maksimalnu podršku kako djetetu, tako i roditeljima u pogledu integracije u društvenu sredinu i razbijanju predrasuda i stereotipa o ovoj populaciji.

Kada smo našu sagovornicu upitali o tome da li Centar sam po sebi ima neke mane ili prednosti istakla nam je da je najveća prednost u tome što Centar ima veliku podršku, jer je dobio status i resornog centra.

“Na taj način pružat će se podrška u odgoju i obrazovanju djece i omladine koja su u inkluzivnim uvjetima odgoja i obrazovanja. Jako puno je učenika sa teškoćama u razvoju,  koji su u obrazovnom sistemu bez ikakvog vida podrške. Učenicima koji su u redovnim školama, ako su se već opredijelili za taj vid obrazovanja, treba stvoriti uslove za neometano školovanje sa svim pravima i mogućnostima jer ipak, svi imamo jednaka prava.”

Pored već pomenutog zanimalo nas je i kako naša sagovornica gleda na mogućnost zapošljavanja osoba s invaliditetom i da li su uopće obuhvaćena u dovoljnoj mjeri, i koliko su narušena njihova prava, te nam je istakla da u našoj sredini početak rehabilitacije osoba sa poteškoćama u razvoju prati svjetske standarde. Međutim, iz različitih razloga se gubi korak kada je u pitanju zapošljavanje, iako je to sastavni dio rehabilitacije. Uprkos obrazovnim kapacitetima ili stručnoj osposobljenosti, osobe s invaliditetom vrlo često nailaze na niz barijera, od predrasuda poslodavaca do neprilagođenih radnih mjesta, a u današnjem trenutku ekonomske krize i privatizacije prve gube posao u konkurenciji sa osobama tipičnog razvoja.

Oba entiteta u Bosni i Hercegovine nekoliko godina unazad pokušavaju da unaprije i reformišu svoje programe na planu zapošljavanja osoba sa poteškoćama u razvoju. Dominantna su dva modela zapošljavanja, kada su u pitanju osobe sa poteškoćama u razvoju: zapošljavanje na otvorenom tržištu rada i zaštitno zapošljavanje.

Proces obrazovanja, profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba sa poteškoćama u razvoju u Bosni i Hercegovini, pored dobrih rješenja i praksi u politikama i zakonima, ima svoje slabosti koje se, prije svega ogledaju u nepostajanju adekvatnog plana obrazovanja i profesionalne rehabilitacije prema potrebama tržišta rada, nedovoljnoj informisanosti o mogućnostima koje nude normativni i institucionalni okviri, predrasudama i stereotipima koje i danas postoje prema osobama s invaliditetom.

OSTAVITI ODGOVOR