Posljednji tekst nastao u sklopu IMEP-ovog NEW VOICE granta pod nazivom „Moja priča“. Ovo je priča Ibre Zahirovića, poznatog bh. jutjubera koji je porijeklom iz Podrinja. Njegovi snimci iz ratne Srebrenice imaju više od sedam miliona pregleda, a broj pretplatnika na kanalu raste iz dana u dan. Osim ratnih snimaka, na njegovom kanalu se može pronaći mnogo toga inspirativnog i zanimljivog. Snimke Ibre Zahirovića možete pogledati OVDJE.

Možete li se predstaviti?

Moje ime je Ibro Zahirović. Rođen sam 25.07.1969. godine. U Bijeljini sam završio trogodišnju srednju školu 1986. godine i stekao zvanje RTV mehaničar. Inače, sam iz sela Hrnčići, opština Bratunac. U Konjević Polju sam otvorio prije rata RTV servis i tu sam stekao dvije godine staža.

Kako je izgledao Vaš prvi dodir sa kamerom?

Ja sam veliki zaljubljenik u elektroniku i uvijek me oduševljavalo sve što ima veze sa tehnikom. Ne sjećam se kako je došlo do susreta kamere i mene, ali znam da je to bila ljubav na prvi pogled. Otac mi je iz Njemačke u ono doba donosio razne dijelove koji su mi bili potrebni za posao pa se tako obrela u mojim rukama i moja prva kamera. U to vrijeme sam najčešće snimao derneke i vašere po Podrinju, ali tih snimaka nažalost više nema.

Imali ste priliku otići iz Bosne i Herecegovine pred rat. Zašto to niste učinili?

Naime, oženio sam se 28.12.1991. godine i već su se osjećale oscilacije nadolazećeg rata. U aprilu 1992. godine došao je otac iz Njemačke za Bajram i tokom njegovog boravka jedan ga je prijatelj Srbin u povjerenju posavjetovao da odvede ženu i djecu u inostranstvo jer se spremaju krupne stvari. Ja sam ostao zato što mi žena nije imala pasoš, a izvaditi pasoš u to vrijeme je bilo skoro pa nemoguće. Ja sam jedva i dočekao da ostanem. Imali smo kuću, auto i kravu sa teletom. Otac je, doduše, predlagao da kravu i tele damo rođaku, ali to nismo uradili jer je i nama bilo potrebno mlijeko, što se kasnije pokazalo kao dobar izbor.

Kako je izgledao početak rata u Konjević Polju?

Prvo se počela JNA seliti u Srbiju što je rezultiralo prolaskom vojske kroz Konjević Polje. Zaustavljali su se ispred mjesne džamije u koju su pucali, a narod je masovno bježao u brdo. Moram napomenuti da su prije rata ljudi silazili s brda i gradili kuće u ravnici. Moja žena i ja nismo imali kud pa smo ostali u svojoj kući koja je bila blizu puta. Jedno jutro policija poziva megafonom sve ljude koji imaju oružje da isto predaju kod Šerfine kuće. Dali su i rok do kojeg se mora predati oružje, a mi ponutkani pričom iz sela Glogova koje su opkolili nakon predaje naoružanja, odlučili smo ipak ne predati oružje, a narod je počeo organizovati linije odbrane.

Na koji su način vijesti iz ratom načete Bosne i Hercegovine dolazile do Vas u to vrijeme?

Struje je već bilo nestalo, a ja sam jedno vrijeme slušao vijesti u autu sve dok me akumulator nije izdao. Zanimalo me šta se dešava pa sam sukladno tome morao naći neki način da dođem do informacija. Onda smo spajali radio na dinamu bicikla, djeca su okretala pedale i to je bio tad jedini način da čujemo šta se dešava. Počeo sam smišljati kako da iskoristim rijeku pored koje sam imao vikendicu i palo mi je na pamet da pokvarim veš mašinu, izvadim bubanj na koji sam stavio peraja i remen i alternator sa druge strane. Tu sam punio akumulator i sebi i drugima i bateriju kamere između ostalog.

Šta ste snimali u to vrijeme u Konjević Polju?

Evo, na primjer, jedne su prilike srpski vojnici granatirali džamiju. Drugi sam se dan popeo na oštećenu munaru i snimao brdo s kojeg su gađali. Onda mi kroz glavu prođe misao – šta da sad počnu gađati? Onda sam čuo da je Naser Orić došao u Konjević Polje, uzeo sam kameru i otišao do kuće u kojoj se nalazio. Vidio sam ga dok je silazio niz stepenice, snimio sam to, a on je uočio da ga snimam. Snimao sam i generala Filipa Moriona kada je bio u Konjević Polju. Sreo sam ga na cesti i on me na našem jeziku pozdravio sa dobar dan. U suštini snimao sam sve ono što sam smatrao interesantnim. Kada je pala Cerska, mi iz Konjević Polja smo morali za Srebrenicu koja je udaljena nekih trideset kilometara, a između nas je bilo selo Kravice koje je palo u međuvremenu pa smo slobodno otišli do Srebrenice. Zadnji sam otišao iz svog rodnog mjesta.

Kako je izgledao Vaš život u Srebrenici?

U Srebrenici su me u jednom stanu u blizini pošte dočekali punac, punica i šurak koji su već bili izbjegli iz Zalužja. Ženi i meni su ostavili jednu sobicu. Mnogi su živjeli na ulici, ložili vatre i grijali se pod vedrim nebom jer se sav narod slio iz okupiranih dijelova u Srebrenicu pa doslovno nije bilo šupe koja nije zauzeta. To je bilo u aprilu 1993. godine. Dakle, u Srebrenici je tad bila humanitarna katastrofa. Onda je došao general Filip Morion i ljudi su ga blokirali baš kao i u Konjević Polju. Iz pošte u Srebrenici proglasio je Srebrenicu zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija, a nedugo nakon toga stigli su i konvoji humanitarne pomoći. Potpisan je i sporazum da Srebrenica postane demilitarizovana zona pa je 28. divizija od tada postojala samo na papiru. Život se počeo normalizovati, nije bilo više pucanja, linija niti vojske. Kanadski bataljon je u Srebrenici imao svoju bazu ograđenu žicom i trgovalo se uveliko. Prodavali su nam cigarete i kutija je koštala pedeset maraka. Počinje da radi škola i svi prosvjetni radnici, među kojima je i moja žena, bivaju angažovani. Naoko, sve je podsjećalo na mir, a bilo je i puno omladine pa su se organizovali i turniri, takmičenja pjevača amatera, nastupi kulturno umjetničkog društa, hrvanje, konjičke trke na stadionu Guber i takmičenje boraca „Ljiljanijada ’93.“ Ja sam dosta tih dešavanja iz zatišja pred buru snimio.

Kako Ste punili bateriju na kameri premda ni u Srebrenici nije bilo struje?

Kroz Srebrenicu protiče rijeka, a ljudi su pravili mini centrale. U susret mi je izlazio jedan čovjek koji je stanovao u blizu pošte. Problem je bio što ja nisam imao kaseta pa sam nalazio velike kasete po stanovima i morao sam namotavati traku jer je u moju kameru išla mala kaseta. Kasnije sam upoznao ljude koji su imali koji su imali struju od 220 V i kod njih sam presnimavao kasete. Oni su vidjeli snimak Nasera Orića koji sam napravio u Konjević Polju i rekli to Naseru, pa je on izrazio želju da me upozna. Organizovali su sijelo na kojem sam Naseru pustio kasetu i on me tad pohvalio.

Da li Ste ostali u kontaktu sa Naserom Orićem nakon te večeri?

Eh, postoji jedna anegdota iz vremena nakon tog sijela. Nakon nekih petnaestak dana, dolaze po mene dva rođaka jer ih je poslao Naser Orić da me hitno dovedu njemu. Prepao sam se iako nisam imao razloga za strah, a ni rođaci nisu znali u čemu je riječ. Drhteći ulazim sitnim koracima u zadimljenu prostoriju punu ljudi, a Naser govori:“Je l’ to taj?“Neko mu reče da jesam, a on oduševljeno izgovori:“Sad si mi još draži.“Ja još uvijek ne znam o čemu se radi, a on objasni da se moj otac iz Njemačke angažovao i skupio tri hiljade maraka koje je odnio Naserovoj ženi koja je bila u Sloveniji u izbjeglištvu sa malim djetetom. Naser je rekao da mi od tad pa na dalje ne smije ništa faliti dok je on živ. Kasnije sam od njega tražio da mi omogući da radim kao radio-amater jer je to između ostalog i moja struka, a želio sam i da se čujem sa ocem.

Kako je izgledalo biti radio-amater u Srebrenici?

Iza opštine smo imali jednu sobicu koja je imala prozore sa rešetkama. Radili smo noću jer je tad bio najbolji signal. Tu smo uspostavljali veze sa našim ljudima u inostranstvu, zakazivali razgovore i oni su prespajali radio stanice na telefone. To su masno naplaćivali. Cijena jednog razgovora je bila oko 100 maraka. Mi nismo imali nikakve naknade. To su radili i radio-amateri iz Užica, Valjeva i Beograda. Sa Banovićima, Tuzlom i Živinicama smo također uspostavljali veze jer je mnogo naših ljudi pokušavalo preći na slobodnu teritoriju i mi smo bili prvi koji smo saznali šta se desilo s njima i da li su uopšte stigli. Obradovao sam mnogo ljudi dok sam radio kao radio amater. Jave mi iz Kladnja da su kao dobili paket, kažu koliko komada, izdiktiraju imena i to je to. Uvijek smo morali govoriti u šiframa jer i druga strana može čuti šta pričamo. Sve to traje do jula 1995. godine.

Kako su izgledali 10. I 11. juli iz Vaše perspektive?

Prvo moram pomenuti da su pale granate ispred robne kuće. To sam zabilježio kamerom, a snimak je dostupan na YouTubu pod nazivom “Pad (okupacija) Srebrenice”. Prvih desetak minuta tog snimka odnosi se na događaje koji su se desili 10. jula, a drugi dio snimka na događaje koji su se desili 11. jula. Ulice su bile pune. Kao što možete vidjeti na tom snimku i svi balkoni sa zgrada koje sam snimao su također krcati. Grad nije imao ko braniti. Pojedini su pružali otpor jer nisu bili predali oružje, a komanda UNPROFORA je naredila povlačenje našoj vojsci jer će kao biti napadi NATO aviona i ona šačica naoružanih se povukla u grad. Tad sam vidio da je gotovo. Ljudi su pričali i kalkulisali šta je najbolje uraditi – ostati sa ženama i djecom ili ići preko šume. Ja sam znao da ću preko šume. Zgrada je bila krcata i doslovno je bilo nemoguće probiti se do ulaznih vrata. Uočio sam i grupicu ljudi sa puškama kako trče putem prema selima i tad sam znao da moram što prije krenuti sa puncom i mlađahnim rođakom. Nakon rata sam upoređivao vrijeme na mom snimku i na snimku sa televizije i zapazio da je Mladić već bio ušao u grad, odnosno u gornji dio grada, a ja sam stanovao u donjem dijelu. Dakle, bili smo skupa u gradu.

Kako Ste ponijeli kasete iz Srebrenice?

Tog 10. jula sam razmišljao šta raditi jer kasete zauzimaju dosta mjesta koje mi treba za hranu. Došao sam na ideju da vadim traku i namotavam je na jedan kolut. Složio sam kolutove, zamotao ih i stavio u kesu pa je sve to izgledalo kao jedna malo veća konzerva.

Da li Ste ponijeli kameru?

Naravno. Krenuli smo punac, rođak i ja prema Kutlićima. Tu sam snimao ljude i baterija na kameri je bila skoro pa prazna. Na putu prema Jaglićima iz kojih se ulazi u srpsku teritoriju snimam nekih desetak sekundi i kamera se gasi. Kamera mi je postala teška i mlađahni se rođak ponudi da je nosi. Zamijetio sam da je i njemu teška pa odlučujem da je se riješim, ali problem je bio u tome što nisam mogao izvaditi kasetu bez šarafcigera. Nadao sam se da će baterija surađivati kad se malo ugrije, ali džaba, kamera neće da se otvori. Pao je mrak i nastaje haos. Od petnaest hiljada ljudi koji smo se bili skupili da idemo preko šume, samo dvije hiljade je posjedovalo neko oružje. U toj čitavoj strci nađem kolegu radio-amatera Nedžada Omerovića koji je riješio problem transporta kamere jer je imao na leđima prazan ruksak. On, naime, nije imao kad napuniti ruksak. Izgubio sam ga u mraku i Nedžad je među prvima prešao na slobodnu teritoriju. Pokazao je kameru kada je stigao i mnogi su mislili da sam mrtav samo zato što je kamera stigla prije mene u Tuzlu. Moji su snimci obišli svijet. 16. avgusta 1995. godine dolazim i ja. Punica, žena i dijete od devet mjeseci su stigli kamionom nekoliko dana nakon pada Srebrenice i nastanili se u jednu vikendicu u Crnom Blatu nadomak Tuzle. Sa Nedžadom sam se našao nakon nekoliko mjeseci na Brčanskoj Malti i počastio ga jer mi je prenio kameru. Kasetu sam dobio tek kasnije jer je bila kod novinara Zlatana uposlenika kantonalne televizije. Krajnje odredište moje kamere je muzej u Potočarima.

Vaši su se snimci koristili kao dokazni materijal na sudu u Hagu. Kako je došlo do toga?

Kada su počela suđenja, kontaktirali su me istražitelji i odbrana Nasera Orića. Vasvija Vidović je čitav dan gledala moje snimke, a Naser Orić joj je rekao da me nađe. Nerijetko sam na izvještajima sa suđenja gledao svoje snimke. Snimak sa balkona je najviše prikazivan.

Kako ste došli na ideju da otvorite kanal na YouTube-u?

Sasvim spontano. Nakon rata sam otvorio RTV servis i bavio se onim što najbolje znam i umijem. Naporno se radilo tih godina. Snimke sam čuvao, ali ih nisam gledao. 2010. godine bila je petnaesta godišnjica genocida i ujedno godina ukopa mog punca koji nije stigao na slobodnu teritoriju. Našao me Avdo Avdić i napravio reportažu o meni koja se zvala „Genocid kroz objektiv Ibre Zahirovića“. Snimao me na onom balkonu u zgradi u kojoj sam živio. Onda mi je palo na pamet da taj snimak stavim na YouTube. Nakon toga sam napravio video o Naseru Oriću kojeg sam snimao u više navrata jer je on u ratu izrazio želju da kasetu pošalje svojoj ženi. Taj video ima više od milion pregleda. Na YouTube prije nisam redovno stavljao snimke. A onda je došla korona, sve je stalo i podsjetilo me na početak rata. Pošto su kasete stare i gube na kvaliteti morao sam ih digitalizovati. Odlučio sam iskorisitit vrijeme korone, usput naišao na neke zanimljive snimke, objavio ih i podijelio na Facebook-u. Ljudi su imali vremena pošto je, kao što rekoh, sve stalo, broj pretplatnika se naglo počeo povećavati kao i broj pregleda. Onda su mi se počeli javljati ljudi iz svih dijelova svijeta. Jedan je čovjek vidio svog rahmetli brata na snimku, a nije imao nijedne njegove slike. Kontaktirala me i majka pjevača Ibre Mujića kojeg su zvali podrinjski Sinan Sakić zato što je pjevao identično kao Sinan. Njemu je prije rata čak i Sinan Sakić dolazio kući i vjerujem da bi postao velika zvijezda da je ostao živ. Taj se momak predao i govorio:“Ja sam pjevač, ja nisam vojnik!“Uglavnom, nađem ja snimak na kojem on pjeva i objavim ga. On je zaslužio da bude nezaboravljen. Slična se situacija desila i sa jednim podrinjskim harmonikašem kojeg je njegov brat vidio na mom snimku na dvije sekunde pa me kontaktirao da pita imam li duži snimak. Rekao sam da imam, našao snimak i poslao mu. Ljudi mi uvijek nude novac za snimak svojih najmilijih, ali nikad nikome nisam naplatio niti ću naplatiti.

OSTAVITI ODGOVOR