Piše: Anesa Agović

Porodica je stub svakog društva i nešto što svaka osoba želi za sebe. Danas djeca u školama uče da nisu porodice samo mama, tata i djeca, već da mogu biti i jednoroditeljske porodice, odnosno porodice koje su nastale to i postupkom usvojenja. U našem društvu, izgrađenog na tradiciji, predrasudama i previše često na diskriminaciji, usvojenje djeteta je i dalje tabu tema. Brak koji nastaje već u kasnim tridesetim godinama postaje “ozbiljan” problem, žene koje ne planiraju da se udaju i/ili imaju djecu, ocijenjene su kao nenormalne, a dječiji domovi, odnosno domovi za djecu bez roditeljskog staranja su sve puniji.

U Bosni i Hercegovini imamo pet domova za djecu bez roditeljskog staranja, i to u SarajevuZeniciMostaruTuzli i Banja Luci. Interesantno je da za područje Republike Srpske postoji samo jedan i to Javna ustanova Dom za djecu i omladinu bez roditeljskog staranja “Rada Vranješević” u Banja Luci, kao jedini ovakav organizovan oblik socijalne zaštite u Republici Srpskoj. Prema pisanju medija, u 2019. godini, u domovima u našoj zemlji bilo je smješteno 355 djece. Najviše ih je u Sarajevu – stotinu, a najmanje u Mostaru – 34. U Zenici boravi 85, u Banja Luci 72 i u Tuzli 64 štićenika.

Postupak usvojenja iz pravnog konteksta

Usvojenje je, prema porodičnim zakonima u Bosni i Hercegovini, poseban oblik porodično-pravne zaštite djece bez roditelja ili bez odgovarajućeg roditeljskog staranja.

Postoje opšti i posebni uslovi za usvojenje. U opšte spadaju uslovi poput neophodnosti da se usvojenje može zasnovati samo ako je u interesu djeteta, da dijete mora biti staro najmanje tri mjeseca, da mora proteći najmanje tri mjeseca od napuštanja djeteta ako se radi o njegovom napuštanju od strane nepoznatih roditelja, da usvojilac može biti državljanin Bosne i Hercegovine, te strani državljanin samo u posebnim okolnostima (ako je u interesu djeteta i ako dijete ne može biti usvojeno u Bosni i Hercegovini). Posebni uslovi se odnose na uslove koje mora ispuniti usvojitelj.

“Neki od tih uslova su da usvojitelj mora biti u životnoj dobi od 25 do 45 godina, da je stariji od usvojenika najmanje 18 godina (u posebnim, kako zakon kaže “opravdanim razlozima” usvojitelj može biti i osoba starija od 45 godina, ali dobna razlika između usvojenika i usvojitelja ne može biti veća od 45 godina), da mu nije ograničena ili oduzeta poslovna sposobnost”, pojašnjava Senad Pećanin, advokat.

Kako Borjana Miković, docentica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, navodi, osnovni cilj usvojenja bio je produženje porodice onih koji su bili bez bioloških potomaka. Dalje se navodi da kompletan postupak zasnivanja usvojenja, od početnih odnosno pripremnih radnji i pribavljanja dokaza i mišljenja o podobnosti potencijalnih usvojilaca i djeteta koje se usvaja pa do pravomoćnosti rješenja o zasnivanju usvojenja, predstavlja izrazito osjetljivo područje. Ono je protkano sveobuhvatnom provjerom od organa starateljstva, posebno toga da li su potencijalni usvojioci osobe čija osobna svojstva pružaju garanciju da će roditeljsko staranje ostvarivati u najboljem interesu djeteta.

Osoba s invaliditetom i postupak usvojenja

Poseban interes po pitanju usvojenja upravo izaziva usvojenje od strane osobe s invaliditetom, s obzirom da su rijetki slučajevi, da ne kažemo nepostojeći u praksi.

“Ne postoje prepreke za usvojenje djeteta od strane osoba sa invaliditetom. Ukoliko osobi sa invaliditetom nije oduzeta poslovna sposobnost, te ako sama priroda invaliditeta nije prepreka preuzimanju obaveza koje nosi usvojenje, nema smetnji da osoba sa invaliditetom bude usvojitelj, uz ispunjavanje navedenih zakonskih uslova”, smatra Pećanin.

Iako zakonski je moguće da osoba s invaliditetom, ne možemo, a da se ne zapitamo da li je i izvodljivo. Iako i moguće i izvodljivo. Pećanin je mišljenja da se radi o komplikovanoj proceduri, razumljivoj sa stanovišta značaja usvojenja za dijete i ciljeva koji se žele postići, ali i dugotrajnom postupku za čije trajanje odgovornost snosi nekomptentan administrativno-birokratski aparat državne službe nadležan za usvojenje.

O dužini trajanja postupka usvojenja Pećanin kaže da je nemoguće dati odgovor na pitanje o dužini trajanja postupka s obzirom na generalnu nekompetentnost, neodgovornost i nerad administrativno-birokratskog aparata u Bosni i Hercegovini. “Bez upornosti i strpljenja u ophođenju sa administracijom nemoguće je uspješno realizirati želju za usvojenjem djeteta u Bosni i Hercegovini.”

Jedina razlika u odnosu na usvojenje od strane osoba bez invaliditeta jeste neophodnost dokazivanja da priroda i obim invaliditeta neće biti prepreka ispunjavanju obaveza koje usvojitelj ima prema usvojenom djetetu. Iako ova distinkcija zvuči realistično, same osobe s invaliditetom itekako imaju sumnje u mogućnost usvojenja. Postoji veliki broj osoba s invaliditetom koja ne zasnuje bračni odnos, ali ima veliku želju da zasnuje porodicu kroz postupak usvojenja. Iako pravno i uzimajući u obzir sve procedure u vezi sa postupkom usvojenja, taj put se često čini nemogućim za osobe s invaliditetom.

Naše društvo ispunjeno predrasudama i stereotipima o nesposobnosti osoba s invaliditetom da se o sebi brinu, a kamoli o djetetu, itekako preovladava.

Nemali broj socijalnih radnika koji rade u službama socijalne zaštite nisu oslobođeni ovakvih predrasuda, a još je manji broj osoba s invaliditetom koje se odluče na ovakav iskorak, koji zahtijeva mnogo strpljenja i upornosti. Prilikom razgovara sa osobama s invaliditetom o usvojenju, veliki broj njih izražava želju za tim, barem formalno. Čak većina osoba s invaliditetom sa kojima smo razgovarali na ovu temu tvrde da bi bili spremni da se ‘upuste’ u borbu za usvojenje, mada do sada se niko od njih nije odlučio za to.

Razočarane u međuljudske odnose, povučene i samoizolirane,  osobe s invaliditetom počesto i maštaju da postanu roditelji, ali najvjerovatnije nedostatak povjerenja sredine u njih, najprije ih sputava. Prilikom razgovara sa ovim osobama, većina njih je materijalno, kao i stambeno osigurana, žive sami i imaju želju da pruže djeci ljubav i sve ono što je potrebno za normalan rast i razvoj.

Međutim, kada sam ponovo pokušala razgovarati na temu usvojenja i zašto konačno ne pokrenu taj postupak, moj dugogodišnji prijatelj, vrlo uspješna osoba s invaliditetom i itekako dokazana u našem društvu, opalio me šamarom realnosti sa izjavom: “Zar ti stvarno misliš da će meni, osobi s invaliditetom, u našem društvu neko dati da se brinem o djetetu?!”. Voljela bih da vjerujem da hoće, jer jedno dijete manje u domu bez roditeljskog staranja, može da ima posvećenog roditelja koji bi itekako bio sretan da se brine o njemu.

OSTAVITI ODGOVOR