„8 sati ujutro, šetam Vilsonovim šetalištem do posla uživajući u miholjskom ljetu, na pameti ništa drugo do obaveze koje me čekaju tog dana, kad odjednom…“

Ko god je imao priliku boraviti u Sarajevu duže od 2 mjeseca, svjestan je da sigurnosna situacija varira od „sve je savršeno“ do „strah me izaći ispred zgrade“ izuzetno brzo. Svi koji su odrasli u takvom okruženju s vremenom „očeliče“, te ih rijetko šta uspijeva iznenaditi. Jedna takva osoba je moj sagovornik koji mi priča o ne toliko svježem događaju povezanim s problemom s kojim se čitava država suočava, a to je migrantska kriza.

Činjenica je da se migrantskoj krizi nije prišlo temeljito, i da se mnogo toga moglo uraditi drugačije, ali kritikovanje vlasti neće promijeniti svakodnevnicu. Ipak, neko rješenje se već našlo, većina migranata je smješteno u prihvatljivo opremljene centre. Šta ćemo s onima koji su to odbili?

Priča mog sagovornika teče ovako: „Nije mi nikada palo na pamet da bi me neko od migranata mogao napasti. Rezonovao sam to na sljedeći način: bježe ljudi od svojih problema, životi su im dovoljno nepredvidivi, teško mi je povjerovati da je bilo ko od njih došao baš u Sarajevo da pravi probleme. Međutim, prije par dana sam natjeran da ponovo razmislim o svemu. Iz čista mira, u 8 sati ujutro, s leđa mi prilaze dva migranta s očiglednim ciljem da me opljačkaju. Jedan od njih mi se približio nečujno i aktivirao suzavac u lice, dok je drugi čekao par metara iza, vjerovatno moju instinktivnu reakciju pada na zemlju i iskorištavanje tih trenutaka za lešinarenje (žargonski izraz za pljačku u trenucima nemoći). Srećom, u svojih 26 godina života imao sam susrete i sa suzavcima, a i sa tučama u kojima sam bio u brojčanom hendikepu, te sam se uspio odbraniti dovoljno da obojica počnu bježati od mene. Sve se odigralo u nekih 20-ak sekundi, i baš u tim trenucima, u najprometnijem dijelu Sarajeva, nit’ insana, nit’ automobila. Srećom, nakon što su se ova dvojica dali u bijeg, pored mene se zaustavlja automobil i čujem pitanje „Momak, jesi dobro?“. Pod dejstvom suzavca, skoro dva sata nisam mogao otvoriti oči. Ne znam kako izgleda gospodin koji mi je prvi pritekao u pomoć. Ne znam kako izgledaju policajci koji su izašli na uviđaj. Ne znam ni kako izgleda ekipa Hitne pomoći koja mi je pružila prvu pomoć i prebacila do Opšte bolnice u Sarajevu. Dobrota tih ljudi brzo je u drugi plan gurnula užasan fizički osjećaj izazvan suzavcem.“

Nije prvi put da se dešavaju napadi ovakvog tipa. Vjerovatno nije ni posljednji. Znamo šta možemo, kao pojedinci, uraditi po tom pitanju, u smislu izbjegavanja mračnih ulica u kasne sate, nošenje određenih predmeta u svrhu samoodbrane i sl. Međutim, kako kaže i naš sagovornik, teško je ovakve stvari predvidjeti.

„Ono što me užasava jeste pomisao da je na mom mjestu moglo biti dijete/djevojka/starija osoba. Osim što bi ostala bez svega što u tom trenutku posjeduje, vjerovatno bi sa sobom nosila traumu do kraja života.“ – dodao je za kraj moj sagovornik.

 

OSTAVITI ODGOVOR