Pripremila: Kristina Ljevak (New Voices)

Od Milene Radulović, preko Danijele Štajnfeld, zaključno sa žrtvama u Jagodini svjedočimo svojevrsnoj medijskoj i javnoj torturi koja se kreće od pitanja zašto je do sada čekala do sumnje u istinitosti tvrdnji žrtava. Poseban je problem kada žrtva ne odgovara nekom društvenom modelu, patrijarhalnoj pretpostavci kako bi trebala da izgleda i ponaša se, kao da žrtva može da bude za bilo šta kriva i odgovorna.
Atmosfera linča oko preživjelih uz neispunjena očekivanja koje društvo ima od njih, dodatno je destimulirajuća za buduće slučajeve prijavljivanja seksualnog nasilja i generalno za život onih žena koje su progovorile o svojim iskustvima.

U nasilnim kulturama žrtvama se ne vjeruje, kaže univerzitetska profesorica i istraživačica tema iz oblasti feminizma Edisa Gazetić.

Ono što je evidentno kada je riječ o žrtvama, bilo fizičkog ili seksualnog nasilja, da se u nasilnom kulturama žrtvama ne vjeruje, a to implicira da se više vjeruje nasilniku i da se prema njemu u javnosti kreira zaštitnički odnos. Kulture koje su svoje najvažnije karakteristike izgradile na herojskom, epskom kodu traže potvrdu svoje opstojnosti u jačem, a to znači bahatom, nasilnom ponašanju pojedinaca. U poslijeratnom periodu na našem prostoru kreirana je neka vrsta kulta zločinca nasilnika, niti jedna od zajednica koja je nastala raspadom SFRJ se nije suočila s vlastitom odgovornošću prema žrtvama ratova iz devedesetih, pa se ne može očekivati ni velika razlika u odnosu prema žrtvama danas, odnosno nasilju i nasilnicima koji su svoja zlodjela činili i poslije devedesetih. Ovo također implicira da je svijest takvih zajednica gotovo uvijek usmjerena na forsiranje slike heroja (u srednjovjekovnom smislu to je zaštitnik kolektiva), nekoga kome kolektivni subjekt bezrezervno vjeruje i na koga se može osloniti. Za nasilnu kulturu žrtve su ‘slabe’, one nisu reprezentativni primjer zajednice, pa su samim time dodatno stigmatizirane i od njih se očekuje da šute i trpe. Osim toga, u patrijarhalnoj strukturiranoj svijesti se mahom vjeruje muškarcima; oni su autoriteti, a žene su najveće žrtve, odnosno veći procenat nasilnika pripada muškom rodu, premda niko nije lišen nasilnog ponašanja. No, jednu činjenicu nikada ne treba gubiti iz vida, a to je da kod silovanja, seksualnog nasilja i uznemiravanja, kako navodi Sheri Hite, američka feministkinja, ‘postoji neko izopačeno zadovoljavanje ega kod nekih muškaraca kada natjeraju ženu da čini nešto što ne želi, kad na nju vrše pritisak i seksualno je uznemiravaju, jer im njezina nemoć daje osjećaj moći.’ Dakle, silovanje, seksualno uznemiravanje, fizičko nasilje uvijek je osmišljeno da nasilnik osjeti moć nad žrtvom, a kod žrtve ovakvi događaji naprosto uruše cijeli sistem, pa je potrebno dugo vremena da bi žrtva mogla o tome da govori.

Model žrtve, pogotovu kada je riječ o ženskom rodu, u našim kulturama je otprilike model žene koja trpi, sluša, šuti o svemu i strpljivo podnosi svoju sudbinu, nikome se ne žali, ma kako teška bila njena trauma. To je model ženskog roda koji prevladava u starijim periodima na našem prostoru (u bosanskohercegovačkom kontekstu to je model koji je u književnosti prisutan između dva svjetska rata, a oblikuje ga prije svega uticaj svih onih rigidnih pravila koja su muškarca oslobađala svake odgovornosti, a ženu su krivila za sve). Dalje, u patrijarhalnoj kulturi sramotno je da budete silovani i zlostavljani, dakle, to nije stigma koji nosi nasilnik, veća žrtva. Stigmatiziranje žrtve zbog traume koju je preživjela dominira našim kulturama, čini se oduvijek, a posebno smo se u to mogli uvjeriti devedesetih kada se ženama savjetovalo da šute o silovanju jer time ruše sliku o ‘čistoj’ vjeri/etniju/naciji. I danas kada žrtve govore o seksualnom nasilju najčešće slijedi medijski linč, a zatim i razvodnjavanje te priče u javnom prostoru, javljaju se oni koji nasilnka poznaju kao finog, brižnog, mirnog i sl., objašnjava profesorica Gazetić napominjući kako se na sličan način govori i o ratnim zločincima koji su naredili ili su sami ubijali nevine ljude u ratu.

Najveći problem u tome je što javnost i pojedinci, ali i policija, pa i sudstvo, (kako smo mogli pročitati iz mnogih priča koje su žrtve ili njihovi najbliži podijelili posljednjih dana, a posebno iz priče kćerke ubijene Jasmine Klico iz Sarajeva) ne vjeruje žrtvi, ne poduzima ništa kada se prijavljuju prijetnje koje, kako vidimo, često završe smrću zlostavljane osobe, napominje naša sagovornica.

Kao i za žrtve, javnost je očigledno kreirala i neki foto robot počinioca seksualnog nasilja pa se u taj okvir nikako na primjer ne uklapa neko ko zahvaljujući zaista uspješnoj glumačkoj karijeri ne odgovara profilu silovatelja. Jako je važno da do javnosti dopre činjenica da ni žrtvu ni zlostavljača ne definiše njegov izgled, biografija i poslovni uspjesi.

Ono što naša javnost očito dovoljno ne poznaje, ili ne želi da zna, a to je da svaki traumatski događaj potpuno urušava naš sistem vrijednosti, pa se dugo nakon takvog događaja žrtve ne mogu jednostavno osjetiti dovoljno jakima da govore o traumi. Onda kada je žrtva dovoljno osnažena, tek tada je spremna da govori, a kada počne govoriti počinje i proces njenog kakvog-takvog ozdravljenja. Nasilje nije samo fizičko, ono u potpunosti oslabi psihički žrtvu da mnoge nikada ne progovore niti prijave nasilje. I umjesto da javnost bude podrška žrtvama, da shvate da je to vrijeme kada žrtve mogu da govore o strašnim događajima, pojedinci se okreću protiv žrtve. Ne treba također zaboraviti ni to da žrtva dugo vremena i sama osjeća krivnju za ono što se desilo, nasilnik rjeđe ili nikada ne osjeća krivnju.

Pošto je ovdje riječ o osobama koje svi poznaju na neki način, pa odbijaju da povjeruju da su nasilnici, navest ću samo ispovijest jedne od silovanih žena, koju predstavlja J.L.Herman u svojoj knjizi Trauma i oporavak: ‘Nema načina da predstavim ono što se dešavalo u meni. Gubila sam kontrolu i nikada u životu nisam bila toliko prestravljena i bespomoćna. Osećala sam da mi celi svet izmiče pod nogama i da sam ostavljena sama da besciljno lutam u tami. Imala sam strašne noćne more u kojima sam ponovo preživljavala silovanje… Užasno sam se plašila da budem u društvu sa drugima i užasno sam se plašila samoće.’

Svi oni koji misle da žrtve, posebno žene, izmišljaju, neka se zamisle poslije ovog svjedočenje i upitaju koji bi motiv bilo kojoj ženi bio da izmisli ovako nešto, a posebno da li je moguće izmisliti ovakvo stanje užasa i straha“, navodi Edisa Gazetić, dalje odgovarajući na pitanje koliko je važno da do javnosti dopre činjenica da ni žrtvu ni zlostavljača ne definiše njegov izgled, biografija i poslovni uspjesi.

âNiti jedna profesija nije pošteđena nasilja, u svakoj postoji mogućnost da budemo nasilni i da budemo žrtve. To što javnost pokušava da zadrži sliku (u ovom slučaju) glumca kao uspješnog u svakom pogledu, te da on kao takav nema potrebu da nasilno prilazi ženama, je ogromna zabluda. To nije stvar ima li neko uspjeha kod žena ili muškaraca, već želja da se osjeća nadmoć nad drugom osobom, da se kroz njenu poniženost bilda vlastiti ego. Kada bi profesija određivala hoćemo li biti nasilni ili ne, onda liječnici, naprimjer, nikada ne bi smjeli biti nasilni, a sjetimo se šta su pojedini liječnici radili u toku Drugog svjetskog rata, pa i na našim prostorima u toku devedesetih. Ili učitelji, nastavnici, profesori; i oni su tu da obrazuju i spreme mlade osobe za životne situacije, a to nije uvijek tako. Dakle, ovdje je stvar pojedinaca koji žele osjećaj moći i koji imaju potrebu da potvrđuju svoj moć time što ugrožavaju sigurnost i živote drugih osoba, zaključuje profesorica Edisa Gazetić koja je nedavno pričajućii o tome zašto ne vjerujemo žrtvama silovanja napomenula kako se u balkanskim okvirima nažalost žensko tijelo još uvijek smatra vlasništvom na koje pravo imaju svi muškarci pa odnos spram silovanih ena je stvar lične, a ne društvene empatije.”

OSTAVITI ODGOVOR