Objavljeno na: facebook.com

Piše: Zoran Ćatić

Ima dvadesetak godina kako sam to prvi put izgovorio javno, a onda nebrojeno puta ponavljao i u privatnim komunikacijama, da sam uvjeren da bi ekspert, koji bi samo pratio društvene mreže, dobio neku prestižnu svjetsku nagradu za istraživanje u oblasti sociologije.

Bio je to period kada su se društvene mreže i komentari na web portalima tek počeli pojavljivati a mi još uvijek stidljivo otvarali profile naivno misleći kako je ta novotarija zabavna i korisna, jer eto sad možemo da komuniciramo sa brojnim prijateljima rasutim po svijetu.

Ubjeđivao sam se sa brojnim prijateljima kako je fascinantno to da je većina spremna, bez ikakve zadrške, svoj privatni život izložiti očima javnosti. Činilo mi se beskrajno zanimljivim i bilo mi je žao što nisam stručan i adekvatno obrazovan za to područje pa da se prihvatim posla. Zato sam to činio onako amaterski, analizirajući razvoj društvenih mreža, sve većeg broja korisnika ali i sve manje svijesti i odgovornosti za ono što se tamo dešavalo.

Desiće se i situacija da su me braća Šimić, vlasnici tada portala Sarajevo-X.com pozvali da pišem kolumne. Bilo mi je zadovoljstvo, pa sam se svojski trudio da teme bude raznolike ali aktuelne pa da pokušam ukazati na neka dešavanja u društveno-političkim procesima tog vremena.

Moje zaprepaštenje komentarima ispod svake kolumne bilo je ogromno. Nisam mogao da se načudim da su se, bez obzira o čemu bih pisao, komentari množili i većina je bila negativnih a najmanje su se odnosili na neslaganje sa stavovima i mišljenjem koje sam iznosio u kolumni o nekoj temi.

Bio sam i četnik i ustaša i Alijin balija, peder, šupak, vegetarijanac… I trebao sam se vratiti tamo odakle sam došao i da nisam trebao ni dolaziti, pa gdje sam bio za vrijeme rata, pa gdje prije i ko bi se sjetio svega. Zanimljivo da niko nikada nije poslao bilo kakav komentar na mail koji je uredno bio naznačen kao mogućnost da mi se se obrati kao autoru teksta.

Mnogo godina kasnije, prilikom jednog susreta, braća Šimić, upoznajući me sa nekim svojim prijateljem, rekli su kako su upravo zahvaljujući mojim kolumnama shvatili moć komentara i tu otkrili mogućnost da naprave ono što je njihov portal danas.

Ne znam koliko je to tačno i da li mi to služi na čast ali moja namjera je bila iskrena.
Baš kao što vjerujem da njih dvojica, ma šta ko mislio o njima, imaju sjajne menadžerske sposobnosti i da su napravili sjajan biznis od svog portala.

Možemo mi sada nadugo i naširoko o etici ali oni nisu napravili ništa protivzakonito. Ništa što im naš sistem ne omogućava. Ništa što i sama medijska zajednica nije željela da napravi, zbog čega su se i žestoko protivili bilo kakvoj inicijativi da se komentarisanje na web portalima na bilo koji način reguliše.
Žestoko sam napadan i izignorisan u više navrata kada bih pomenuo tako nešto na nekim medijskim konferencijama. Tobože to bi ugrozilo slobodu medija i bla, bla, bla trla baba lan. Istina je da su svi željeli upravo uz mogućnost komentarisanja, bez regularne prijave imenom i prezimenom i IP adresom, omogućiti što veću posjećenost i broj klikova.

Ja i dalje ne razumijem kako sve to donosi bilo kakvu korist bilo kome ali valjda zato i ne radim u medijima. Marketing, govore mi mnogi ali ja i dalje ne razumijem logiku. Oni koji dižu brojke klikova, koji komentarišu bez da su pročitali i barem pokušali shvatiti tekst ispod kojeg komentarišu, će vidjeti nečiju reklamu?! Volio bih da mi neko to dokaže egzaktnim podacima.

Moje iskustvo kaže da postoje četiri vrste marketinga.

„Politički“. To vam je ono u kojem javna preduzeća „drže“ određene političke opcije i koje novac predviđen za marketing, guraju isključivo u svoje medije.
„Jaranski“. Ukoliko ste uspjeli izdvojiti ma kakvu količinu novca iz ove prve opcije, onda to dogovarate sa svojim prijateljima iz medija u kojem ovaj radi ili ima tal. „Ulažete“ u reklamu određenu svotu novca a vama se privatno vrati određeni procenat u kešu.
„Sitno Buranijski“. To su svi oni privredni subjekti i mediji koji nisu u igri za prve dvije opcije, pa pokušavaju i po običaju vrlo kratkoročno, bez većeg uspjeha, da makar imaju privid da se ovi kao reklamiraju a ovi imaju klijente. U toj opciji svote novca su vrlo male i beznačajne.
I na kraju „donatorski“, koji je isplativ ali vrlo kratkoročan, nestabilan i prezahtjevan. Jer brojne strane organizacije su učinile sve kako bi zakomplikovale sve što se zakomplikovati može, pa ukoliko i dobijete neki grant valja vam angažovati više administracije negoli stručnih ljudi koji rade na implementaciji onoga što se traži.

Rekoh li da ja sve to ne razumijem? Da sam previše glup da sve to shvatim i budem dio te igre? E zato sam i propao i „ispisao“ se iz medija.

Pokušavam da radim na način na koji ja mislim da treba, ne okrivljujući nikoga. Željeli smo kapitalizam i tržišnu ekonomiju i dobili smo je. To što nismo sposobni da isplivamo na površinu sami smo krivi. I nije pošteno da krivimo one što su za to sposobni. O etici i moralu nekom drugom prilikom, to je tema sama za sebe. Da li bismo, da smo na taj način „sposobni“, bili dio opisane igre i isto mislili o etici i moralu? O tome bi se svakako dalo raspravljati na više nivoa.

Ne samo ukoliko smo dio medija, već i ako spadamo u drugu skupinu koju čine konzumenti i javnost, ma kakva ona bila. Samo posjedovanje profila čini nas medijem. Pisao sam opširnije o tome u prošloj kolumni.

(https://www.facebook.com/photo?fbid=10165182644005164&set=a.10150148677200164)

I ponoviću se samo u onom dijelu u kojem govorim o nepostojanju sistema. Jer ako sam prethodno dobro objasnio, shvatili ste da sve navedeno ima samo i isključivo veze sa nakaradno uspostavljenim sistemom, koji kao takav funcioniše. Do kad, vidjećemo.

Upravo to nam omogućava da i dalje prenosimo tuđe i kreiramo svoje medijske sadržaje, da ih plasiramo na svojim profilima i istovremeno se zgražavamo nad medijskom slikom.

Naš navodni smisao za humor, kojim se dičimo, čini da osmišljavamo različite šale, gif-ove, statuse u kojima ismijavamo one za koje glasamo ili ne glasamo i koje masno plaćamo, a doslovno su nas ostavili da crkavamo bez vakcina.

Brojke novooboljelih i umrlih doživljavamo kao puki statistički podatak i ne razlikujemo ga mnogo od rezultata druge litvanske lige u hokeju. Da izvinu kladioničari. Neće se oni naljutiti sve dok posluju bez plaćanja PDV-a. O reakcijama na dodike, izetbegoviće, čoviće, milanoviće, vučiće da i ne govorim.

Strastveno se ljutimo, ismijavamo ili slavimo nepostojeći sistem u bilo kojoj oblasti na šta smo pristali i čega smo i sami dio.

Prenošenje idiotskih reakcija nakon presude Ratku Mladiću i nedavno usvojene Rezolucije o Srebrenici u Skupštini Crne Gore, bez da i jednog trenutka ne pomislimo na preživjele ljude, navodi me samo na jednu stvar. Ispravak krivog navoda.

Ne sociolozi, s početka priče. Psihijatri nama trebaju.
Da nas prate i drže pod kontrolom.

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na internet  portalu IMEP.ba su odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuju ciljeve ili stavove Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP) ili CPCD-a.

Sve komentare i sadržaje, prije nego budu vidljivi na portalu, mora odobriti administrator.

Svi sadržaji, kao i stavovi i mišljenja komentatora, odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija portala IMEP.ba je dužna da u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju te potiču na nasilje, ukloni neprimjereni sadržaj i nadležne organe obavijesti o pristiglom komentaru.

OSTAVITI ODGOVOR