FOTO: Nikolina Todorović

PIŠE: Nikolina Todorović

Trebam započeti priču o mom prvom obilasku Partizanskog spomen groblja u Mostaru, a to nimalo nije lako dok se u meni neprestano sučeljavaju i isprepliću oprečna osjećanja, dok mi se pred očima još uvijek ritmično smjenjuju kontrastne impresije: uzvišena arhitektura i veličanstvena priroda nasuprot niskosti i bezobzirnosti nas ljudi upravo prema spomenicima i prirodi.

Premda sam oduvijek voljela putovanja prema Hercegovini – gledati kako se izmjenjuje hercegovačko izdržljivo bilje koje viri iz pukotina nepreglednih stijena, voziti se u susret suncu i toploti i, najvažnije od svega, putovati uz kanjon tirkizne Neretve – ovaj put sam se sasvim neočekivano suočila sa bolnom i zaprepašćujućom promjenom. Naime, po prvi put sam uočila koliko se nivo rijeke Neretve spustio, te koliko se voda povukla. Ništa me nije moglo uzdrmati više od spoznaje da su naše najveće i najljepše rijeke zapravo ugrožene i ozbiljno zanemarene.

Dok sam se još u mislima borila sa izmjenjenim licem Neretve, morala sam se istovremeno boriti i sa još jednim problemom – pronalaskom Partizanskog groblja. Jer u cijelom Mostaru nema nijedne smjernice, niti jednog putokaza koji bi uputio na taj nacionalni spomenik. Kad su se napokon poklopile internet mape sa mojim orijentacijskim vještinama, našla sam se na prilazu prema Partizanskom groblju. Zaprepastila sam se koliko je spomenik zapravo blizu centra grada, jer ta se blizina nije slagala sa mojim mišljenjem da je ovaj partizanski spomenik sigurno negdje daleko, zabačeno… O, pa, evo nas, tu smo – iščuđavala sam se izlazeći iz auta.

Za razliku od mostarske ceste, na prilazu prema Partizanskom groblju, dočeka vas jasan i nedvosmislen putokaz i orijentir u ono što vas čeka kada zakoračite ka spomeniku: ogroman crveni kukasti križ, izgrafitiran na stablu drveta. I duboko urezan i utisnut u percepciju i podvijest nas koji/e ga ugledamo… 

No, već u trenutku kada sam okrenula glavu prema Bogdanovićevom spomeniku, polako su se isprale i omekšale sve strepnje i tjeskobe.

Dugo sam gledala Partizansko groblje iz daljine, u njegovoj punoj širini i monumentalnosti, i prepuštala se najrazličitijim osjećanjima, a ponajviše ponosu. Partizansko groblje, zapravo, i jeste upravo to: mjesto ponosa i neizrecive ljepote.

Zanijemila sam pred ljepotom i uzvišenošću spomenika kao što se pokatkad zanijemi i skameni pred snagom prirodnih pojava. Čini se da priroda i remek-djela monumentalne arhitekture uistinu imaju niz sličnosti, među kojima je najizraženija ta da ljude podsjete na to koliko su zapravo mali i nejaki u poređenju sa njima.

Nije slučajno to da su se mom doživljaju spomenik i priroda gotovo posve stopili. Jer prvo što me je očaralo dok sam se približavala spomeniku jeste podivljalo i obraslo zelenilo i mnoštvo drveća: prkosni čempresi, vitki borovi, stidljive i tanke mladice smokve… Priroda oko Partizanskog groblja je predivna, uprkos tome što se ne održava i što već pomalo na sebe uzima divlje i neukrotivo lice.

Među tim visokim stablima dolazi do izražaja još nešto – neokrnjena tišina. Partizansko groblje je beskrajno tiho. Gotovo da se može čuti lelujanje prerasle trave na vjetru. Simbolična je nečujnost ovog kamenog grada, mislila sam u sebi. A nakon što sam provela više od dva sata u tišini Partizanskog groblja, shvatila sam i šta ona zapravo znači: odsustvo ljudi i ljudskog glasa. Osamljenost spomenika i njegova beskrajna tišina ostavili su na mene izrazito snažan utisak, ali su mi ujedno i pomogli da doživim Partizanskog groblje onakvim kakvo ono u ovom trenutku istinski jeste – napušteno i usamljeno.

Istina, poneka vjeverica lijeno prošeta preko kamenih zidića Partizanskog groblja. Proviri i narandžasti kljun kosa iz njemu kontrastrirane zelene šume, njegova se pjesma nadjačava sa drugim, skrivenijim i opreznijim, pticama… Ovo nestidljivo ponašanje životinja usred spomen-kompleksa zapravo nam možda i ponajbolje govori o napuštenosti i osamljenosti Partizanskog groblja.

Ali, ipak, ljudski tragovi su svuda po spomeniku. Žigovi i otisci, koji su ljudi ostavili iza sebe, obilježili su Partizansko groblje. Duboko ga ranili.

Od ulaza do vrha – groblje je izgrafitirano fašističkim i nacionalističkim simbolima (kukasti križevi i „U“ iznad kojeg visi „+“), ispisano najbrutalnijim natpisima, koji bi u svakome, bez izuzetka, trebali izazvati osjećaj jeze, poraza, zebnje, bijesa ali i tuge.

Od početka do kraja, po zidovima, nadgrobnim pločama, apstraktnim ornamentima, zakulisnim putevima i nišama, ama baš posvuda – uzvici: Ustaše Mostar, Gazi balije, Tito vampir, Smrt komunizmu, Balije u provalije…

Prvo na šta pomislim kada ugledam ovakve natpise jeste kako su šovinističke ideologije uvijek tako usko povezane sa vandalističkim nagonom za bezobzirnu destrukciju i uništenje svega što nađu pred sobom. Pomislim i na neobjašnjivu neciviliziranost i nekulturu ophođenja prema nečemu što je historijska i kulturološka vrijednost. Pomislim na to zašto bi iko napadao i skrnavio mjesto koje ima univerzalnu simboliku i poruku – otpor fašizmu. A iznad svega, najviše mislim na to kako se iko može iživljavati nad spomenicima mrtvih boraca i borkinja, brisati njihova imena sa nadgrobnih ploča, pa samim time i sa varljivog i nemilosrdnog lica historije. Uništiti spomenik koji pamti imena poginulih boraca i borkinja iz oslobodilačkog rata, znači osuditi te ljude na potpuni zaborav… A to, zapravo, znači ubiti ih i po drugi put. Odnosno, ubiti ih – konačno.

Ništa me nije toliko dirnulo kao kada sam na Partizanskom groblju ugledala desetine razvaljenih, razmrskanih, polomljenih, polupanih, izlomljenih, i potpuno uništenih nadgrobnih ploča sa imenima mostarskih partizanki i partizana. Ništa me nije moglo pripremiti na taj prizor i na osjećaj koji će izazvati u meni, a to je potpuna bespomoćnost. Išla sam od jedne do druge ploče. Skupljala razlomljene kamenčiće na gomilu. Upotpunjavala imena. Ostavljala poneki cvijet na nadgrobnu ploču. Predano čitala imena boraca i borkinja. Imena – ali iza tih imena je nekada bio život, koji se zaustavio vrlo mlad. Imena žena i muškaraca različitih etničkih pripadnosti, ispisana su na apstraktnim pločama koje, kako kaže sam arhitekata Bogdan Bogdanović, simboliziraju presječeno stablo, što je uspješna metafora prekinute mladosti.

Bilo je teško gledati velike rupe u zemlji umjesto nadgrobne ploče, i shvatiti da je za takav vandalizam trebalo dosta upiranja, dosta snage, dosta alata i napora… Bilo je teško pomiriti se sa tim da je rušitelj bio spreman dobro se preznojiti da bi iz zemlje iskopao ukorijenjenu nadgrobnu ploču. Bilo je, i još uvijek jeste, gotovo nemoguće shvatiti kako je neko mogao slušati pucanje i lomljenje ploče (za čije je uništenje, ponovo se iščuđujem!, bilo potrebno donijeti krupan i masivan alat). Još je teže shvatiti kako niko u blizini nije čuo toliku buku i divljanje, a ako je i bilo onih koji su čuli (moralo ih je biti!), kako to da su se mogli pretvarati da ne čuju…

Potresno je gledati kako se veličanstveni spomenik nastao u čast onih koji/e su oslobodili/e Mostar pretvara u žrtvu politike, nacionalizma, neznanja, mržnje ali i zavisti.

Neizdrživo je tužno bilo suočiti se sa tim da postoje oni koji se bore protiv mrtvih antifašistkinja i antifašista – maljem, čekićem, mržnjom ali i nečim mnogo perfidnijim –  ignorisanjem i zaboravom.

Spomenici su važni upravo zbog toga što mogu živjeti mnogo duže od ljudi, što računaju na budućnost, što mogu pamtiti beskonačno dugo, što mogu upozoravati i neprestano opominjati. Ali spomenici za poginule partizane i partizanke nešto su i više od toga. Oni su nastali i kao velikodušna i dirljiva zahvala za sve hrabre muškarce i žene koji/e su dali svoje živote da bismo danas živjeli slobodno. Partizansko spomen groblje u Mostaru, kao i svi ostali antifašistički spomenici, simbol je slobode. Slobode koju su izborili/e i iza sebe ostavili/e partizani i partizanke. Slijedom toga, nemoguće je ne zapitati se šta ćemo iza sebe ostaviti mi, generacije koje odbijaju osvojenu slobodu, generacije koje, tako što ruše i devastiraju antifašističke spomenike, uništavaju čak i sjećanje na slobodu. Kažem: čak i sjećanje na slobodu.

Nakon trosatne samačke šetnje Partizanskim grobljem, nakon predanog divljenja svakom detalju ovog spomenika, te nakon traumatičnog i razočaravajućeg susretanja sa rezultatima bezosjećajnog vandalizma, polako sam se spustila sa vrha spomenika do prostranog osunčanog kamenog zida. Sjela sam da bih sa spomenikom odšutjela sve ono što sam tog dana vidjela i što se uznemireno zatalasalo u meni.

Sjedila sam dugo, dugo i mislila samo o jednome: sudbini prirode i spomenika.

Počela sam, kao nikad ranije, da mislim o rijekama koje se povlače i presušuju, i o spomenicima koji se rasipaju i nestaju.

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na internet  portalu IMEP.ba su odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuju ciljeve ili stavove Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP) ili CPCD-a.
Sve komentare i sadržaje, prije nego budu vidljivi na portalu, mora odobriti administrator.
Svi sadržaji, kao i stavovi i mišljenja komentatora, odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija portala IMEP.ba je dužna da u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju te potiču na nasilje, ukloni neprimjereni sadržaj i nadležne organe obavijesti o pristiglom komentaru

OSTAVITI ODGOVOR