objavljeno na maajam.com 17/04/2021
piše: Maja Memić

Sve su priče pričice ali ova je pričac…

Bilo bi glupo, neazhvalno a prije svega i neprofesionalno s moje strane da bilo koju od #dozivibih priča izdvojim kao najdražu; u principu, to bi bilo kao da pitate roditelje koje dijete više vole.

Jedno može da pravi probleme i nervira malo više a drugo malo manje ali je ljubav, na kraju dana, jednaka. Tako i ja sa svojim kreativcima – sve ih volim podjednako, svi su nešto posebno za sebe i u svojim svjetovima i upravo sam ih zato i birala; posebno su posebni.

Ali, meni je ova nekako mrvicuuu posebnija samo iz razloga što se sjećam svog oduševljenja kad sam vidjela MaajaM lutku… EJJ, LUTKA!

MOJA.

JA!

Onomad je Lepa Brena imala svoju Barbiku a sad svi možemo imati personalizovane lutke vlastitog lika i djela.


Jednom kad smo se NAPOKON uspjele dogovoriti za “sastanak” krenula je lavina oduševljenja. Ne samo lutkama koje Aleksandra pravi već generalno njenom vedrinom, energijom, pozitivnošću, stavom, sistemom vrijednosti u ovom suludom svijetu… SVE!

Meni često kažu i pitaju “odakle izvlačiš sve to” i sad znam zašto; tek kad upoznaš nekog iz koga izbija pozitivna energija i sječe se u vazduhu shvatiš da je to nešto primjetno za okolinu koja nije takva.

Poslije prvobitnog oduševljenja MOJOM lutkom, crvenila u licu, kikotanja u sred kafića kao da mi je 12 a ne 29 godina i upoznavanja sa Dunjom, došlo mi je u glavu zašto DUNJINE a ne Aleksandrine ili neke druge lutke u nazivu.

Dunja je Aleksandrina ćerka zbog koje je, u stvari, sve ovo nastalo.

Iako je dugo radila u sasvim drugoj oblasti i sferi u životu, imala posao i što bi se ono reklo “stabilnu platu” ta količina stresa jednostavno nije bila vrijedna jer je sve ostalo u Aleksandrinom životu nekako počelo da trpi.

To “trpljenje” se nije odražavalo na njen odnos prema porodici, prijateljima i životnim obavezama ali jeste pomalo ubijalo kreativnost u njoj a koja je glavni pokretač svega u životu.

Kaže da dolazi iz porodice gdje su svi nekako i na svoj način “kreativni” i povezani uz određeni vid umjetnosti; bilo da je to crtanje, pisanje ili muzika, svi imaju “nepto svoje” i nalin izražavanja.

Pored supruga za kojeg kaže da je bio, jeste i ostaće najveća podrška i vjetar u leđa, tu je i ostatak porodice koji na neki način učestvuje u procesu stvaranje svake “Dunjine lutke”. Dok ona kreira i izrađuje lutke, mama i baka im spremaju “outfite”, suprug logistički potpomaže pakovanje i slanje…

Zašto “Dunjine lutke”?

A Dunja? Dunjina je svaka lutka.

Da, u cijelom procesu najveću vrijednost daje upravo njen poljubac i zagrljaj. 

Kako je cijela priča krenula upravo da bi svojoj djeci napravila zabavu i ispunila dan, tako je i Dunja odlučila da svaka lutka, čak i ona koja nije napravljena za nju provede nekoliko minuta u zagrljaju, dobije par savjeta za put i poljubac; tek nakon cijelog tog procesa, lutke idu vlasnicima.

On ih grli i ljubi da bi vam donijele sreću.

Svaka od lutkica izgleda “isto a drugačije” jer je Aleksandra razvila poseban stil kad je izgled u pitanju ali svaka se posebno personalizuje i čim je ugledate – znate šta je i ko u pitanju. Prilikom procesa narudže, sebi ili nekom drugom proći ćete cijeli jedan proces i konsultacije da bi se lutka što više prilagodila upravo osobi kojooj je namijenjena.

Aleksandra sve pravi ručno; od izrade tijela, ušivanja kose preko iscrtavanja lica. Lutkice će imati boju očiju vlasnika, odjeću koju voli i detalje koje nose i vole a sve da bi bilo što više autentično i personalizovano.

I mama i baka su modne kreatorke; one se bavw izradim detalja tako da svaka vaša a Dunjina lutka ima zamišljeni detalj. Može čak da povede i kućnog ljubimca ako zatražite.

Velika djeca?

Ovo su lutke koje kupujemo više mi koji ne želimo odrasti nego što se to radi za djecu i to je ono što me posebno veseli kad čujem; ljudi koji uprkos svemu, makar na neki način žele zadržati to nešto lijepo i dječije u sebi, taj razigrani duh kroz personalizovanu lutku.

Neki je poklanjaju sami sebi, neki drugim dragim ljudima.

Dunjine lutke nisu samo lutke, one su poseban svijet i univerzum.

U njih su utkane godine rada, truda, posvećenosti, kreativnosti i ljubavi.

Pozitivne energije.

Energije.

U ovom velikom, suludom, okrutnom svijetu je pravo osvježenje kad upoznaš nekog kao Aleksandra. Neko ko ne dozvoljava ni sebi a ni ljudima u svojoj okolini da potonu. Ja sam mislila da motivišem druge ljude ali upoznala sam nekog ko je motivisao i mene da, iako do sad nisam kukala sad kukam još manje.

U tih nekoliko sati dok smo sjedile i pile kafu i izgovorila samo nekoliko “problemčića” u tom trenutku koji su me žulljali, Aleksandra je napisala poruke, obavila poziv i pokušala da mi pomogne.

Takvi ljudi su vrijedni (u)poznavanja. Sa takvim ljudima treba da se okružimo u životu. Ljudi koji ti nesebično žele pomoči bez da im tražiš i ljudi koji, čak i ako ne mogu da pomognu barem žele da saslušaju i ne pametuju.

Ovaj život je previše brz, kratak i težak da bismo ga traćili na lošu energiju. Ovaj život je previše dragocjen da ne bismo iskoristili svaki trenutak koji nam se pruža.

Ovaj život, makar u ovom obliku je jedan i trebamo ga iskoristiti na najbolji mogući način.

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na internet  portalu IMEP.ba su odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuju ciljeve ili stavove Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP) ili CPCD-a.
Sve komentare i sadržaje, prije nego budu vidljivi na portalu, mora odobriti administrator.
Svi sadržaji, kao i stavovi i mišljenja komentatora, odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija portala IMEP.ba je dužna da u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju te potiču na nasilje, ukloni neprimjereni sadržaj i nadležne organe obavijesti o pristiglom komentaru

OSTAVITI ODGOVOR