Razgovarajući sa građanima i pišući o divljim deponijama znate da činite jednu dobru stvar-postajete dio mozaika koji svi skupa moramo početi slagati a to je promjena svijesti građana o svom okruženju.    
U skladu sa relevantnim istraživanjima i procjenama, u Bosni i Hercegovini egzistira oko 10 000 divljih deponija te nam, nažalost, u proteklih nekoliko mjeseci nije bilo teško “naći” njih desetak i o njima napraviti reportaže.

Pod divljim deponijama podrazumijevaju se nelegalna odlagališta čvrstog otpada koja u principu ne zauzimaju veliki prostor te sadrže ograničene količine otpada. S obzirom na to da se ista najčešće formiraju u neposrednoj blizini naseljenih mjesta, nerijetko uz sama riječna korita, većinu njih tražili smo i našli upravo na takvim mjestima.

Krenuli smo iz mostarske regije, gdje smo u aprilu mjesecu u naselju Vojno kod Mostara na desnoj obali Mostarskog jezera imali priliku “posjetiti” veliku divlju deponiju te razgovarati sa mještanima tog naselja.

Tom prilikom potrošili smo jako puno vremena dok nismo privolili neke od mještana Vojnog da nam u kameru odgovore na pitanja šta misle o svijesti građana u BiH po pitanju njihovog odnosa spram svoje okoline, kakva je situacija po tom pitanju u njihovoj lokalnoj zajednici, i šta bi bilo potrebno da se preduzme u cilju poboljšanja situacije. 

Problem nalaženja sagovornika koji bi bili spremni javno odgovoriti na navedena pitanja, ispostaviće se, najveći je problem sa kojim smo se susreli tokom obilaska divljih deponija, što se teško može objasniti bilo čim drugim osim strahom. Odakle taj strah dolazi i šta je njegov uzrok možemo samo nagađati ali je činjenica da on postoji.

Nakon Vojnog, naša naredna destinacija bila je divlja deponija u Otesu formirana na još jednoj obali, ovoga puta rijeke Bosne.

Tragom poziva građana Sarajeva, obišli smo i Barice, “omiljeno izletište Sarajlija” kojeg su u, bukvalnom smislu, te iste Sarajlije zatrpale smećem. Iako je prošle godine sa tog područja uklonjeno više tona smeća, ono što smo zatekli jasno govori u prilog tome da je to bi sizifov posao.

Tragom našeg preliminarnog istraživanja uputili smo se i na Pale gdje smo očekivali da ćemo u neposrednoj blizini bivšeg hotela “Panorama” zateći divlju deponiju. Međutim, kada smo stigli na destinaciju bili smo ugodno iznenađeni jer deponije tu više nije bilo. 
Ipak, građani Pala uputili su nas nam mjesto na kojem, nedaleko od Panorame, druga divlja deponija “krasi” proplanak okružen četinarima.

Da ribolovci, ili barem jedan broj njih, imaju “zasluge” u onome što se zove loš odnos spram prirode imali smo se priliku uvjeriti na Salakovačkom jezeru na kojem smo registrovali divlje deponije, a za one koje se nalaze uz samu vodu, definitivno odgovornost smose i oni koji tu vodu posjećuju okušavajući na njoj ribolovačku sreću.

Slično kao i na Palama, i na području vogošćanske opštine ostali smo kratkih rukava tražeći divlju deponiju koju je u međuvremenu lokalna vlast uklonila. No, i tu tom slučaju, nije nam trebalo dugo da na rubnom dijelu grada naiđemo na drugu divlju deponiju, jednu od 10 000 u Bosni i Hercegovini.

Bogata travnička prošlost je jedno, ali ono što nam nudi sadašnjost, nažalost su i divlje deponije u Travniku kao mrlje na ovom bosanskohercegovačkom biseru. U njihovo postojanje smo se uvjerili nakon što smo preko puta “Borca”, nekadašnjeg privrednog giganta, u koritu Lašve zatekli gomile smeća. No tu nije bio kraj. Naši sagovornici su nas uputili i na još jednu lokaciju, u Donjem Bojnu, odakle se proteže najveća divlja deponija na području ovoga grada. 

Nakon poziva čitateljke, sarajevske klupe kao divlje deponije bile su naša naredna “meta”, kojom prilikom ni mi, ni naši sagovornici nismo mogli naći bilo kakvo suvislo obrazloženje zbog čega ljudi guraju smeće u klupe na kojima inače sjede, te smo priču bili prisiljeni završiti pitanjem – sjedite li i u kući na smeću?

Poseban val negativnih emocija ali i komentara izazvala je reportaža o divljoj deponiji formiranoj na hair česmi u Konjević Polju. Hair česme, građene u pravilu pored puta da bi se putnik namjernik na njoj mogao osvježiti i nastaviti svoj put, ostavljene su u spomen ali i zalog čovjeku kao opšte dobro. Ali, putnik namjernik je stao, okrijepio se hair vodom i od nje napravio divlju deponiju. 

Naša posljednja stanica bila je Zenica. I tamo, kako smo u tekstu i naveli, lokalna vlast u nekoliko navrata poduzimala je aktivnosti u pravcu saniranja divljih deponija. Međutim, daleko od toga da je to bilo dovoljno te smo u zeničkom naselju Poljice na dužini manjoj od 1000 metara registrovali čak njih tri.

Slike koje smo vidjeli i dokumentovali same za sebe govore dovoljno. Sa druge strane, ono što smo čuli od naših mnogobrojnih sagovornika diljem Bosne i Hercegovine također svjedoči tome da je naša svijest po pitanju odnosa spram životne okoline, prirode i njenih bogatstava na jako niskom nivou.

Osim toga, većina građana sa kojima smo razgovarali, ali i mnogobrojni korisnici društvenih mreža koji su pratili naš rad, odgovornim za formiranje divljih deponija u najvećoj mjeri drže upravo građane, dok je odgovornost vlasti u tom kontekstu za njih puno manja.

Na naše pitanje šta bi trebalo preduzeti da se situacija popravi, najčešći odgovor je bio – kazne uz veće prisustvo eko policije. Pored toga, nerijetko je predlagano i postavljanje kamera ali i uz često naglašavanje bitnosti edukacije, sa akcentom na edukaciju mlađih kroz uvođenje posebnih programa u škole.

Na kraju, treba reći da je obilaziti divlje deponije po svojoj zemlji iz više razloga veoma mučan posao. Prvo, to su prljava mjesta koja osim opasnosti od zaraze u sebi nerijetko kriju i odbačena eksplozivna sredstva ali su i često dom pasa lutalica te drugih životinja koje se na njima hrane.

Pored toga, obilazeći divlje deponije, vrlo brzo u praktičnom smislu postanete svjesni da su one ogledalo nas samih, i to ogledalo koje je tu, skoro na svakom ćošku te vas surova istina o nama samima na najdirektnij mogući način pogodi.

Međutim, razgovarajući sa građanima i pišući o divljim deponijama znate da činite jednu korisnu stvar -postajete dio mozaika koji svi skupa moramo početi slagati a to je promjena svijesti građana o svom okruženju. Mozaika u kojem, na kraju, kada se konačno sklopi, neće biti potrebe da se divlje deponije istražuju jer ih, jednostavno, više neće biti.

Do te tačke pred nama je definitivno dug put, ali svaki dug put, kažu, počinje sa prvim i malim koracima. Jedan od takvih je da prije svega promijenimo sebe, zatim utičemo na naše najbliže, a nakon toga, svako na svoj način, i na širu okolinu, te na kraju i na one koji su, ipak, najodgovorniji za ovako stanje i koji za njega moraju naći rješenje – nadležne institucije.

Denis Čarkadžić

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na internet  portalu IMEP.ba su odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuju ciljeve ili stavove Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP) ili CPCD-a.
Sve komentare i sadržaje, prije nego budu vidljivi na portalu, mora odobriti administrator.
Svi sadržaji, kao i stavovi i mišljenja komentatora, odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija portala IMEP.ba je dužna da u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju te potiču na nasilje, ukloni neprimjereni sadržaj i nadležne organe obavijesti o pristiglom komentaru.

OSTAVITI ODGOVOR