Jedna od najljepših uspomena i sjećanja koja imam a koje se vežu za period “djetinjstva” i života u Sanskom Mostu sa tatom i mamom su one koje su nastale na “proputovanjima” po BiH…


Sad u ovim godinama, na pragu ravno trideset koje sam nekako nakuckala kad i ako se osvrnem na odrastanje, mogu 100% da vam kažem da sam imala divno djetinjstvo. Čak i tad sa 15,16,17 godina nisam smatrala da imam stroge roditelje; ako me pitate da navedem neki primjer da mi je smetalo u tom periodu odrastanja sve što mogu navesti kao primjer je da sam imala “ograničen” izlazak, uvijek za sat manje od mojih vršnjaka.

I to je to. Sve ostalo je funkcionisalo i smatram da nisam bila neko “problematično dijete”. Možda se roditelji i ne bi složili sa tim, možda jesam ali to morate njih da pitate i provjerite.

Za djetinjstvo me veže XY sjajnih uspomena a jedna od njih je i ta da smo barem jednom mjesečno “negdje išli”. Nekad planirano a nekad su nedjelje izgledale tako da se moj tata probudi i kaže “mogli bismo danas do Travnika na ćevape”. I odemo na ćevape.

Nismo putovali na neke daleke, luksuzne destinacije ali jesmo prešli BiH uzduž i poprijeko. Na kafu, ćevape, u neki drugi grad u kupovinu, “onako” do Sarajeva… Mom tati nikad nije bio problem sjesti u auto i ići pa sam valjda od njega “povukla” to i zadržala kroz život. I meni je najmanji problem kad neko kaže “AJMO” da to bude “AJMO” bez mnogo filozofije i palamuđenja.

Na svim tim mini putešestvijama su nastale neke sjajne priče, fore i forice, šale i pošalice.

Ali i “običaji”.

Da li vjeruješ?

Jedan mi je ostao nekako posebno urezan a pridržavam ga se i danas; svaki put kad bismo išli do Travnika ili u tom nekom pravcu OBAVEZNO je bilo da se stane na Ibrahim-dedino turbe i “ubaci sića” za sreću. Barem je moja mama to radila tako, “za sreću”. Nikad nisam pitala otkud to, zašto se radi, ko je uopšte izmislio da to tako treba već jednostavno, TREBA. Ako se ide tim putem u tom pravcu obavezno se stane i ubaci neka sića.

Čak ni poslije, kad sam odrasla nisam se pitala otkud taj običaj ni da li nešto posebno znači i ima smisla. Meni je uvijek imalo jer je to radila moja mama a ja samo nastavila.

Kasnije, kad sam preselila svoj život u auto i na točkove, nakon jednog zaustavljanja da i ja nešto ubacim, upalila mi se lampica da ispitam otkud to, za šta i koga se veže, ko je “pokrenuo” tu tradiciju zaustavljanja. Naravno da sam naišla na milion različitih objašnjenja, priča, legendi i običaja.

Turbe Ibrahim-dede je poznato i kao “vidovito” jer postoji uvjerenje da je i sam Ibrahim deda za života imao dar da predvidi nekom sudbinu. Po predanjima, veže se i kao mjesto hodočašća za žene dok je Ajvatovica rezervisana za muškarce.

Niko mi nije dao odgovor otkud i zašto ta povezanost turbeta baš i posebno sa ženama, kakve veze imaju sa vidovitošću ali se priča i običaj prenose s koljena na koljeno. Jedna od kojih sam čula kaže da samo one čiste i otvorene duše mogu ući u turbe dok je drugima bilo zabranjeno a i ako bi pokušale, nešto loše bi se desilo.

Zamisli(š) želju da se ostvari(š)

Da li ste ikad primjetili ovo turbe? Zaustavili se?

Da li vam je iko ikad ispričao tu priču i običaj da se (za)stane i poželi nešto?

Dosta ljudi mi je na ovo pitanje odgovaralo sa NE i sa velikim upitnikom iznad glave.

(po)Nekad (po)mislim da graniči sa normalnim ponašanjem to koliko ja svaku pa i najmanju sitnicu tumačim kao “sudbinu” i znak od Boga, univerzuma i čega sve ne. U svemu vidim neko značenje; od kamena u obliku srca koje je oblikovala rijeka preko mitova, legendi pa sve do ovih sitnih vjerovanja da nešto i negdje donosi sreću.


Posljednjih nekoliko godina sam na ovoj relaciji putovala baš baš često; znalo se desiti i nekoliko puta u sedmici. Banja Luka, Sarajevo, pa nazad u Banjaluku ili prema Sanskom Mostu ili u nekom trećem pravcu. Te “želje” i dobre misli nisu nikad bile nerealne i skoro pa svaki put poželim isto, onako uopšteno i ljudski.

Skeptici će sad reći da je to zato što ne vjerujem da će se ostvariti ALI zaista nije; jednostavno mi razum nalaže da od turbeta ne mogu da “zatražim” da mi kupi stan i auto ili spusti Marsovca.

Ali, vjerujem

Da, ja i dalje vjerujem u sitnice i “znakove” pored puta, da sve što se dešava se dešava sa nekim razlogom i zbog nekog većeg, višeg cilja. Možda sam u pravu a možda i nisam. Moj “običaj” je da zastanem kad idem iz pravca Sarajeva prema Krajini, ne i obrnuto i to sam sebi “zacrtala” prije tačno tri godine. U te tri godine, tačno pet puta se nisam zaustavila.

A znate li kako znam broj? Znam jer svaki put kad nisam (za)stala idući me za manje od 24h nešto izulo iz cipela. Dešavale su se situacije koje apsolutno niko nije mogao ni da nasluti. Preživljivo, naravno, ali potpuno iz vedra neba.

A otkriću vam još nešto; samo sam jednom poželjela nešto konkretno, jasno definisano i zacrtano iako nisam vjerovala da će da se desi. I znate šta? Evo, dešava se 

Sljedeći put kad krenete u pravcu Travnika, nemojte ga doživjeti samo kroz ćevape i kratku šetnju; svratite na barem jedno turbe jer ih Travnik ima nekoliko. Ubacite neku siću, pomolite se onako kako znate, umijete i volite, okrenite leđa i nastavite dalje.

Ne možete izgubiti a nikad se ne zna možete li dobiti.

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na internet  portalu IMEP.ba su odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuju ciljeve ili stavove Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP) ili CPCD-a.
Sve komentare i sadržaje, prije nego budu vidljivi na portalu, mora odobriti administrator.
Svi sadržaji, kao i stavovi i mišljenja komentatora, odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija portala IMEP.ba je dužna da u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju te potiču na nasilje, ukloni neprimjereni sadržaj i nadležne organe obavijesti o pristiglom komentaru.

OSTAVITI ODGOVOR