Mart 2020.

Auto je kod majstora.

Prolazim kroz grad pješke, idem po njega.

Grad je prazan, prazna su i dvorišta.

Ne srećem ljude, srećem sablasnu tišinu njegovih ulica.

Biram kuda ću, presreće me ona malena ja, bježim joj, stiže me, ne čudi se koliko imam godina, ćuteći nižemo korake i goli grad nas obe prepoznaje.

Pokazuje rane nezarasle, nevješto ušiveno krvoliptanje, opet je sam, i podivljao.

Na mah je hipik procvjetao, na tren buntovnik, ostarjeli rok statista spuštenih palica između flaša i pogašenih reflektora.

Opet mu nije dobro, opet mu se umire.

Pitam malenu sebe kako se nije rata bojala?

Pita me, bojim li se ja sada?

Bojim se praznog grada i zlih vremena.

Zla kao korova.

Koliko god smo posadili cvjetova, svijet je neplodna njiva, opet nam nije dobro rodila.

Vodi me pored škole, pa pored obdaništa.

Miješaju se slike života i osmijeha sa pucnjima.

Moj gradić imao je zlatne ruke slikara našeg djetinjstva.

Na ulazu u vrtić, odmah kod kapije, pored Razije Bijedić širio je ruke za plačljive dječake i djevojčice svijet bajke, oslikao je čika Husein svakom komoru srca svojim kistom i bojama.

Njegovi crveni makovi izlili su se sa zidova da sakriju krv koja se po tim sobama i učionicama kasnije razlila.

Krv se ne pere.

U sjećanja uleću utvare.

Danas ta zgrada ničim ne mami klince.

Stavljam masku na udahe, ruke su mi čiste.

Godinama ih sklanjam u džepove kad sretnem one koji bi da mi naslone dlanove u vaganje žrtava, u prebrojavanja krvnih zrnaca.

Za njih je moj stisak parafinska rukavica.

Ruke mi ne pružaju. Dobro im stoje i ovi povezi preko lica.

Dole ću pored riječice niz obalu.

Malo ima vode u njoj, mnogo je smeća.

Pored groblja ću.

Samo ću proći.

Malena ja se bojala tog pogleda prema brdu usnulih.

Proći ću. Nemam svijeću.

Kako? Kako samo proći, kad neko moj najdraži gore stanuje.

Kako da prođem tata, pored tebe?

Ova ja, gore bi da ne gleda, guši me zapljusnuta tuga.

Ovuda ste šetali sa psom, podsjeća me malena ja, bere mi grančicu behara i pruža.

Idem kod tebe i raduju se moje suze. Nosim ti behar umjesto ruže.

Pored uzglavlja neki žuti pas ti spava.

Plačem još više. Svi ostali grobovi su pusti, samo je na tvoje grudi naslonio glavu neko dobar i diše.

Skidam masku i grlim te, slika ti se naslanja na moje lice. Pas me ne prepoznaje.

Plače i ova sada i ona malena ja.

Ona se tih ledenih ploča jedino u ratu bojala.

Iskakale su joj kao noćne more po danu, spomenici i krstovi, tri put se pomjerala s mjesta od tih progona, branila se drevnim arhetipskim vještinama.

I crkve se bojala i razljućenog Boga, popova lopova, kradljivaca humanitarne pomoći, isporučioca zemlji ljudi, koje sam ujutru sretala, a uveče se nisu kući vraćali.

Otac je bio moj Bog, kasnije sam se i sa Bogom sprijateljila.

Izmolila sam da preživimo rat.

Sad kad molim da ne ne bude ovako kako je, molim obojicu da mi dio tereta ponese.

Groblje je tako puno, a prazno.

Ne znam ni da li si mrtvi tu.

Živi ne dolaze, tišina je prijatna i slana.

Sjedim na klupi skupljena, skupilo mi se sve i evo, kome ću drugom, istresam pred tebe.

Znam da vi mrtvi vidite, da se čudite i strepite.

Ne dam majci da izlazi, ne brini, čuvam je.

Peremo ruke, slušamo upute.

Nije do ruku.

Mozgovi su isprani.

Dobro, de neću te ljutiti, takvi su vas čestite na nebo poslali.

Ništa se nije promijenilo.

Nisu stali ni kad ih opominje ponovo crkveno zvono da se neprijatelj baš blizu privuk’o.

Stavljam ti pored osmijeha grančicu behara.

Vidim krvava mi ruka.

Ništa to nije koliko me srce boli.

Nisam osjetila da mi je kožu rasjekla.

Mazim psa koji ti se svio pored nogu.

Lijep je.

Zahvalna sam što baš tebe čuva.

Da ima ikog živog pitala bih, čime ga hraniš.

Dva čempresa su skoro nebo dodirnula, boli me, bili su tik nad zemljom kad sam ih pored tebe spustila.

Toliko dugo te nema.

Idem, malena ja je ostala.

Prestala je da se plaši groblja od kad se kući ne vraćaš.

Mart 2021.

Jesmo li drugačiji osim što smo preživjeli, jesmo li se promjenili?

Mart nas ponovo u kuće zatvara!

Gradovi se zaključavaju!

Nama su proljeća naučena na bol, uslovni refleksi kojim se pale strahovi!

Rascvjetava se mržnja, izlaze iz boca duhovi koji bi ratovali, samo, kad bi za njih drugi umirali!

Oni bi i sada normalno da žive, a drugi, tamo neki, da umiru.

Njima je dosadilo da se čuvaju, a bolesne nemamo kome da predamo.

Guramo se na vrata bolnice, otimamo za udahe, nenadano se rastajemo sa svojima bez poslednjeg pozdrava, a vezeno milje zavjera širimo kad ugošćavamo, slavimo po restoranima i kućama.

Vrata bolnica će biti uskoro zatvorena, mjesta su popunjena!

Zemlja je jedina koja se velikodušno otvara i prima bez uputa.

Jedan jedini simptom je dovoljan…da si za preporuke nezainteresovan, mrtav, hladan i dinstanciran…od života!!

Koliko nam je proljeća rat uzeo?

Ne računa se, boluje se za onima koje je u zemlju posadio!

Računa se, ko je preživio!

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na internet  portalu IMEP.ba su odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuju ciljeve ili stavove Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP) ili CPCD-a.
Sve komentare i sadržaje, prije nego budu vidljivi na portalu, mora odobriti administrator.
Svi sadržaji, kao i stavovi i mišljenja komentatora, odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija portala IMEP.ba je dužna da u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju te potiču na nasilje, ukloni neprimjereni sadržaj i nadležne organe obavijesti o pristiglom komentaru.

OSTAVITI ODGOVOR