Danas se hrabrost zove Milena, a nekada se zvala Amira, zvala se Lidija, zvala se Jelena!

Danas hrabrost grlimo porukama sa svih strana, a nekada je hrabrost drhtala naočigled svih, a sama!

Pored drugih hrabrosti!

Pored sestara hrabrosti.

I hrabrosti majki!

I te hrabrosti su vukli za ruke, za kosu, gurali im cijevi puščane u leđa, izvodili ih iz kuća na ulice, sabirali u školska dvorišta, igrališta i parkinge, k’o putnike na đačke ekskurzije!

Danas Milena ima vojsku podrške iza leđa i ispred sebe da joj se raspline trauma, da taj teret ne nosi sama.

Tu je i svjetina gladna senzacija, novih recepata ljudske tragedije.

Nekada je vojska bila ispred drhtavih ruku i usana, a ti si, ako si dijete, krila pogled iza godine rođenja, uvlačila ramena, grozila se na znoj i nesoj koji te probira, k’o zdrava i natrula zrna pirinča.

Ako si majka i stojiš pored njenih sedamnaest godina poželiš da je ta smotra streljački vod, poželiš da se nisi nikad rodila, ni da si ikad ikog rodila svog, ni da si ovom prljavom, redenicima okačenom, iskeženom čudovištu srodan ljudsko rod.

Ako si majka imaš pogled praznog dunavskog korita, obješenog straha o dva oka, a opet ga gledaš u krvoločne oči.

Moliš ga i nudiš mu se dok nju kriješ za leđima.

Otkopčavaš, sama razdrljuješ njedra, daješ šta si ponijela od kuće, skidaš sa kože prstenje, trgaju ti ogrlice, kidaju ti iz kože naušnice, na njima ostaje krv i koža da se unovče, u tebi rupa bez dna raste.

Nagrđuješ rođeno dijete, kriješ joj plave oči i lokne, oblijećeš svoje i njihove bogove da je sačuvaju, da ti se smiluju, da se na drugom mjestu podmire, da ne stignu do nje.

Nudiš se, kriješ je!

Čekaš zvoniće za kraj ovog časa užasa, gledaš u školu preko puta, slilo se u njoj odraslog svijeta, komešanja i graje u lekciji kako život olako biva i nestaje.

Odozgo Bog te gleda, uspravlja da te strah ne obori.

-Ti, i ti, i ti – kroz žute osmuđene duvanom brkove ispušta glasove koji idu uz ratove…pospremite malo ovuda – daje im u ruke krpe, četke i metle…zadužuje ih staklom prosutim, mirisom piva i mokraće, diže roletne zauzete kuće i roletne srozanog straha, rasute letvice užasa, prevodi vas između tjelesa željnih krvi i mesa, preko užasa, na malo ostrvo ljudskosti.

Čistiš košto nikad nisi, sabijaš dijete u pod, da joj se ne vidi mladost, ribaš da izbjeliš crnu mrlju bunarskog dna iz pogleda, iz danas…

Sutra ti na pamet ne smije padati…danas je da se preživi!

Sutra je, da se ne sjećaš tog zbunjenog krvotoka što se po tijelu rastrčava, tih sudara snage i padova, te zagažene kaljuge gore od zadaha smrti, i čistote koja te diže da lebdiš bliska redovima anđela.

Hrabrost u ratu, nije biti vojnik!

Hrabrost je biti dijete i biti majka!

Goloruka, gologruda, za srce prišivenim, onih koje si rodila!

Čast je biti vojnik, među huljama!

Da li je rat trening da ostaneš čovjek među ljudima, a mir poligon da se provlači kroz prste i dane neopaženo zlo!

Danas se hrabrost zove Milena i njoj hvala!

Ali kako se zove roditelj koji bezrezervno vjeruje modelu ponašanja “za tebe nemam vremena”…ali imam para, imam ‘vrh želje’ i ‘top ambicije’ !

Kako se zove svijet neosluškivanja misli rođenog djeteta?

Zašto nam se programske šeme emisija svode na to, šta rade glumice i pjevačice, gdje ljetuju, kako se nose sa bolestima, strahovima, koje destinacije su im zimovanja, zašto ih prate i juri mučeni novinari, zašto ih ugošćavaju….da saznamo šta jedu, šta voze, šta oblače, koliko zarađuju.

Zašto su oni najpoželjniji oblik življenja!?

Zašto je djeci nametnut stav da se moraš izgrebati preko trnja i polomiti preko kamenja da budeš jednog dana gledana!

Zašto djeci neko nije objasnio da imaju pravo na odustajanje, da to što ti se povraća od vrata na koja ulaziš treba da te vraća, nazad kući!

Pa, nek košta i razbijena sujeta i polomljen ego i propala investicija!

Zašto u ovom vijeku, par godina iza nas, ne slušamo kako djeca dišu dok ih besomučno razvozimo na jezike, sekcije i sportove…razapinjemo ih kao po kazni, pred oči mi iskače slika iz bajke zlatna jabuka i devet paunica!

Zašto ispada da su manje zlo Parovi i Zadruga!

Gdje se vidi, ko šta radi i ko je ko!?

Zašto neko sklanja dijete sa ulice u pedagoške ruke i pravce patrijarhalnog vaspitanja koje i sam ne sprovodi u kući, kojem ne naginje, kojeg se gnuša i od njega sklanja, a eto opravdano je da mu drugi rade posao driblanja djeteta na stari vakat!

Zašto, nemamo vremena da primjetimo da to zlo nije pojedinačno i usamljeno?

Silovanje nije, samo to, ako vam siluju tijelo!!!

Znate li koliko se nastavnika iživljava, i to, udruženo sa vršnjacima nad slabima?

Koliko bole pogrešni pogledi, zluradi komentari, ignorisanja!!!?

Vojsko isčuđavajućih, pa i oni brižni i samilosni, u kući su vam regrutovani naraštaji sa tim podlim osobinama!!!

Mnooogo je Milena!

Mnogo je ćutanja i zatezanja društvenih prekrivača našeg dnevnog boravka vijeka!

Danas je svjetina gladna razapinjanja na društvenim mrežama!

A skrivena iza svojih zavjesa ćutanja!

Danas se hrabrost zove Milena!

A nekad se zvala Amira, i Lidija, i Jelena i Gorjanka, i Renata i Ševala i Nada….

Zovu se i danas…

Stoje kuće i škole mučeništva u Bratuncu, u Sarajevu, u Prijedoru….

Bol stanuje, eto, i u Knez Mihailovoj!

Postoje adrese i matični brojevi…bola!

Svi smo laž obukli u skupocjena odjela, a istina nam se stidi negdje zabačena i gola!!!

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na internet  portalu IMEP.ba su odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuju ciljeve ili stavove Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP) ili CPCD-a.
Sve komentare i sadržaje, prije nego budu vidljivi na portalu, mora odobriti administrator.
Svi sadržaji, kao i stavovi i mišljenja komentatora, odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija portala IMEP.ba je dužna da u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju te potiču na nasilje, ukloni neprimjereni sadržaj i nadležne organe obavijesti o pristiglom komentaru.

 

OSTAVITI ODGOVOR