U Mostaru sam.

Usnula nad kružnicom ljepote, propela se iznad podjela, duša mi grli obje obale Neretve, misli mi hrle da poravnaju nepravde.

Sanjam oca.

Sanjam staru zgradu Opštine u Bratuncu, penjem mu se u kancelariju na spratu.

Prozori joj gledaju u moju školu.

Dotrčala sam mu ko nekad na kratko, na velikom odmoru, pod škripuće i ugiba se.

Gore na spratu nema soba sa brojevima, gola tavanica u promaji pod trošnim krajevima krova.

Penjem se nekim drvenim stepenicama ka raspalim gredama, on u kraju daleko od mene, zovem moje dijete zagledano u njega, da mi se vrati, bojim se da ne propadne.

Srećna sam što me poslušala, spuštam je, između pregrada merdevina na kojima odjednom stojim oslonjena na strahove, nekome ko dole širi ruke da je uhvati jer zgrada se ruši, i ja se jedva držim, na grudima mi sjedi teret, ne da mi udahnuti.

Otac ostaje gore na promaji.

Sutra mu je rođendan.

Na Svetog Savu i dan kad se obilježava i osvježava sjećanje na žrtve holokausta.

Kad je umirao, na grudima sam mu šaputala slušajući srce kako mu jako udara o moje otkucaje, da ću ga voditi sa sobom gdje god pođem.

Zato je noćas uz mene.

Zgrada Opštine je srušena, na njenom mjestu niče nova u kojoj se pod i duša ne ugiba od uspomena.

Dišem južinu u noći, više ne mogu zaspati… čitam poruku.

Šejla mi piše, sanjala sam oca.

Kad sanja oca, sanja dva logora.

Njegov i svoj!

Bole je i prže udisaji, ko dva vrela noža kroz oba plućna krila.

Juli je mjesec, gori Čapljina od neba i asfalta, ona drhti ko da je napado snijeg između strašnih zidina Dretelja.

Ili to majka dršće, ili je tuđi drhtaj doš’o, s kraja na kraj sale, prenio se kao zatalasan potres zemljine utrobe kojoj je muka od znoja tijela, od mokraće, od strahova.

Ona i ja dijelimo godinu rođenja i ratne uspomene, eto od noćas i snove o očevima.

Mogu da joj zamislim tačno dane, tog jula i njenih trinaest godina i logo smrti koji joj stoji prišiven na djetinjstvu.

Starce, starice, muškarce, žene, djecu sabijene u te zidine logora sa jednom kantom premalom za sav užas koji iz njih život potjera.

Gleda u bake dignute iz svojih kuća, karijole( ručna kolica) u kojima ih dovoze, one vuku za sobom lične nužnike i tog trenutka, te joj se posude čine neprocjenjivim bogatstvima.

Neko je donio nekome teglu supe.

Ne zna da li je do nje došla puna ili prazna jedna kašika!

Majci je donijela ćebe da je ogrne i smiri drhtavicu jedna izmučena zubarka, Srpkinja.

Valjala je čuvarima kao medicinski zanatlija, pa su njen lanac slobode i mučeništva labavije držali nego uzice života ostalih.

Ja gutam njena isparana bolom sjećanja, boli me sve iznutra.

Trpaju ih pod cerade kamiona.

Mati joj se pogrešno raduje, imenu rijeke u kojoj će moći da se operu.

– Znaš li jadna, šta pričaš, crno dobro, ti ne znaš da su tu jame?

Usta i ruke se sklapaju u molitvu da obiđu živu jamu i Šurmance.

– Ne zna šta da zamišlja prije, kapljice koje spiraju miris smrti i mokraće ili kako ih bacaju niz tu liticu.

Vode ih ipak na neku ledinu.

Da li da se i sama pomoli čudu Međugorja?

Dugo su stajali, na starom mostu, premišljaju se…gdje će ih…

Hrabri su život gledali kroz rupice cerade.

Istresaju ih, bar se lakše diše, pod nebom prošaranim puškama.

Čuvaju ih vojnici u crnim uniformama.

Majka joj prepoznaje jednog momka među stražarima, moli ga da ih izvuče, da ih pusti, same će strčati do kuće, ima para, daće mu.

Spašava ih i ne traži ništa!

Ništa i ne uzima.

Isto drhtanje jula nastavlja se i u kući, obruč straha raskida ljudskost.

Preko mosta ih, rizukujući prevodi komšinica Hrvatica, prati ih Srpkinja…isti strah u troje se razlama.

Odatle same gaze u mrak života, pipajući napamet, prava skretanja do Njemačke.

Majka ne zna ni kako se zove, ni kad smije reći ko je, ni kako se preziva.

Odakle je pošla, sjeća se samo po kamionu koji joj odvozi muža.

Pratila ga je naivno da vide gdje će ga, utekao joj je između pogleda i jauka…kud Trebižat ledi krv u žilama.

Drugi logor, kao kazan naložen u dnu srca, bolima pršti u Šejli, očev je stub mučeništva.

Kad gori zvijezda na pedeset stepeni, gdje se tope planine i silaze na obale, njih očeve, drže pod limenim krovovima kao u plastenicima, da valjda bolje rodi tuga.

Rasijecaju konzerve po kojima zarobljenicima naređuju da trče bosim nogama.

Rashlađuju skupine izmoždenih kostiju vatrogasnim topovskim vodenim udarima, a poje ih mokraćama.

Peku ih oči koje bi u vrelo Bune da utope ožednjela grla.

Ne zna koliko je boli u Njemačkoj zagrlila kad je otac izašao iz logora.

Život se tada mijenjao za kovertu u koju stavljaš ključ od kuće i dobrovoljno se odričeš svega što si stekao i imao.

Poklanjaš nekome tekovinu svoje mladosti zato što si na pogrešnom mjestu Musliman ili Srbin, kovertu daješ kao svadbeni dar.

Glava koju iznosiš jedini je okrugli pečat tvog nekadašnjeg JA, potvrda da si postojao i zagašeni bakrač sjećanja.

Srce, šta ta gomila pregrada iza ograde rebara izdrži, a neće u snu da prepukne!

Neće da se raspoluti i iscuri ko prezrele lubenice, neće da ugnjili i propadne ko pokisle trešnje, napukle ubijenim mislila i noćnim morama, k’o majskim kišama.

– Vratićemo se, vratiću te ja u zelenu modrinu Neretve, ne zvala se…šaputala mu je mati držeći ga ko dijete u naručju, da mu smiri bilo logoraških užasa u dnu Bavarske.

Kakva ironija, jedan čovjek i jedna djevojčica, dva logora, čije vječne vatre straha bukte u grudima i ne gase se, traže spas u mjestu predumišljaja prvih takvih zamišljenih mučenja.

Prije nego što sam krenula, dole južno, u mojim rukama, zapisi zarobljenika iz logora u Dahau…drugi svjetski rat mi briše kroz moždane ovojnice, preda mnom pola radne sobe u materijalima iz Dahauskih procesa…a danas se igla šestara koji opisuje zatvorene kružnice zla ponovo zabada u svježe rane.

Danju puštam Mostar da mi se zaleće u zagrljaj, kao rodbina koju dugo nisam vidjela, koju nisam dugo u miru grlila, a noć mi je kratka dolama u koju bi se obukla da preradim kratke predahe istorije između ratova.

Šejla mi priča oslonjena na kamenje koje se prkosno ponovo uspravilo, kao i ona sama posle rušenja, posle saplitanja života, kako je premostila očev pucanj u sjećanja, a pogodak u glavu.

Tad kad su se vratili da ih Mostar i Donja Mahala vazduhom mira nahrani.

Kako je ovdje upletena u kaldrmu ispustila srce da odskače o uglačane kocke bola, kako je drhtala nad pismom tuge i žaljenja što će da ih obruka, što se izvinjava, što mora…sebe da otjera iz života.

On, moli…on kome su uključivali štopericu da pojede suvu koricu hljeba i izbijali mu iz ruku logoraško sledovanje hrane, a dodavali repetu batina….on moli…

Umjesto da je život zamolio nekoga, da preboji u bijelo crna sjećanja, da je pružio gumicu da izbrišu i otresu zapise užasa, da kad se vrate povrate se na zdrava podešavanja, jednim klikom da srcem i likom ozdrave.

U Mostaru sam.

Zvone ezani i crkvena zvona, kiše mi se mostarske slivaju niz grlo kao niz probušene oluke.

Sanjam rat je ponovo počeo.

U mojoj ulici sam, pusta je..to mrtvilo u koje se obuku gradovi čim se zarati, to je ono što me probada kroz koštanu srž.

To je igla kroz koju uzimaju uzorak mog djetinjstva, ti pucnji u daljini koje sam noćas oživjela, tu nevjericu..zar opet…i ne mogu ja to više podnijeti nikada…

Moja je dijagnoza da nisam ozdravila, da sam zaleđena mirna površina jezera ispod koje jedva dišu strahovi i bore se za udahe neke Šejle, Štefice, Emine, Ivane, Sanje….

Udahe koje pršte kroz rešetke rebara, izbijaju ,izdišu ratove, skidaju logo logora sa nabora naše kože, raskidaju tu živu žicu otrovnog bršljana koja nas drži zarobljene godinama.

Sa Šejlom dijelim odbljesak žalosti, vode i neba u očima.

Kad sam srećna oči mi budu vedro plave…kaže mi…

Gledam je u modro zelene oči…i kažem isto kao i meni….

Otišla sam, puna Neretve u očima!

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na internet  portalu IMEP.ba su odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuju ciljeve ili stavove Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP) ili CPCD-a.
Sve komentare i sadržaje, prije nego budu vidljivi na portalu, mora odobriti administrator.
Svi sadržaji, kao i stavovi i mišljenja komentatora, odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija portala IMEP.ba je dužna da u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju te potiču na nasilje, ukloni neprimjereni sadržaj i nadležne organe obavijesti o pristiglom komentaru.

OSTAVITI ODGOVOR