Ja sam majka!

I sve što sam prije, posle i osim toga je nevažno!

Ako mi neko oduzme, na to pravo!

Kad rađam, rađam sebi i rodu, narodu i državi.

Kad rađam prisvajaš, upisuješ da ti pripada, da traješ, da te ima, da si mnogoljudna.

Obavezuješ, vežeš da ti duguje…zaključuješ nadmoćnija i u svemu jača, neravnopravne ugovore, gdje se tvoja volja poštuje…

Vjenčavaš za svoje rijeke, brda, običaje, prazna korita…litije obveznika…uramljuješ godinama uboge slike nesrećnika i šalješ ih u svijet…napredan, šaren i lijep….sa drvenim koferom u rukama!

Naša djeca uramljena u markicu putnika sa tvojom pozadinom, najplavljeg neba i najzelenijih voda spiraju gorčinu odvajanja od rodne grude, jezika, kuće, ulica, dvorišta… odlaze da nigdje ne pripadaju…

Zamislite odlaze, da budu dio naroda kome je život isto ograničenog trajanja!

Na isto kopno smrtnika!

U vašar svega, što gladni i željni šarenila mogu da narade, nauče, nauživaju, steknu i imaju…

Da sve što vide s tobom porede, da žele da te srede, uljepšaju, dotjeraju, unaprede..

Volju za život da ti vrate, obogate, izvuku iz depresije i recesije…skinu te rite stare, što su oparali geleri…da te trgnu iz učmalosti…a ti?

Ti, kažeš maćehinski, da ima ko te uljepšava, ko te unapređuje, kome je u tvom krilu dobro, ko s tobom umije, ko te ne nosi u srcu prašnjavim drumovima…s kim letiš visoko, pod rotacijom, boinzima…na novim krilima…laži!

Kome daješ da se bezdušno grije u tvojim džepovima, da grabi, da te tobož gradi, kupuje za dinar, rasprodaje, poklanja…gazi, šutira…

Pa, šta! Sreća je bahata vrteška, koju je zasjela vrhuška i nema praznih stoLICA, čak ni mjesta za stajanje!

Ja sam majka!

I svako drugo pravo koje s tobom dijelim…mogu da ti dam, da posustanem, da kažem…

Evo ti znanje…nećeš

Evo ti poštenje..nećeš

Evo ti trud, radno mjesto, zdravlje i godine…

Evo ti i čovječnost…gazi me…

Dok imam kome da se vratim…kad me iscjede gluperde, koje znaju kuda te vode…tješim se..

Biće bolje, kad…sve uzmu i ostave tvoje kosti i predaka prahove…kad ti skinu mrenu sa očiju…

Kad te naživo operišu po svim granicama…jer sad tako uspavana…podnosiš lakoću nestajanja!

Ja sam majka!

Čije….sve moje, nećeš…a uzimaš ono što ti ne dam!

Uzimaš mi ono što rađam, što sam učila da se na pješakom prelazi ulica, uzimaš mi i prazniš ruke jer puštaš bahate drogirane kreature da gaze i gase dječije živote.

Uzimaš mi ono najvrijednije što nisam stigla da naučim da se svega na tvojim ulicama boji!!!

Možda sam danas, samo ona što gleda…

Možda sam ona, koja je svoje ispratila…

Možda sam ona, koja pakuje pamučne gaće i potkošulje između redova sarme…i jela koja mogu da putuju…

Možda sam ona koju danas presijecaju i osviješćuju zadnji strahovi…ona kojoj zvoni uzbuna u ušima i srčanim komorama…

Možda sam danas, ona koja tješi…da su djeca bahatih zla i duboko zbog sebe nesrećna…

Da ima još konkursa, ocjena bez stranačkih upadica u klupe…u interese…

Možda ću svoju diplomu dati nekome ko ih ima čitavu kolekciju…nek im se nađe…za novu rulet direktorsku funkciju…

Možda sam danas, ona, koja ti zariva nokte u meso i trza te, grize zubima usne svoje i ne vjeruje…da može gore i dublje…

Možda sam ona koja u inat ostaje…skupljam svoje krhotine od tvoje nebrige za moje dijete…

Možda, sam luda, hrabra, kukavica…borac…možda mi se od tebe ne odustaje…možda se možemo natezati još…

Jer imam za koga da razmičem stijene…

Jer, nisam još, ona što su joj ubili, što nije mogla da odbrani, da ti dokaže…

Kojoj si kao pošast počupala i život i smrt iz njedara…

Kojoj sudiš…rugaš se nesreći…

Koja ne stoji ispred bolesti, groma…i proklinje neznane sile…već ispred tebe…u oči se gledate!

Majka sam i ne znam zašto ćute sve majke…

Danas ispred zla kome se zna ime i porijeklo!

Kako smo sve mi, danas, tako blaženo mirne?

A bose stojimo u užarenom pepelu…čak se i ne premećemo s noge na nogu…

Jesmo li toliko zadebljane kože da ništa ne probija, do lična tuga?

Jeste li srećne što danas grlite svoju Vanju i svog Davida….što se nisu pred vas nedužne isprsile klizne zakonske odredbe…malo primjenjive, malo neprimjenjive!

Ima li važnije INSTITUCIJE od DJETETA I MAJKE?

Ko će sutra uz vas da stane?

Ili se zlo dešava, samo… tamo negdje, nekome🤔😥

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na internet  portalu IMEP.ba su odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuju ciljeve ili stavove Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP) ili CPCD-a.
Sve komentare i sadržaje, prije nego budu vidljivi na portalu, mora odobriti administrator.
Svi sadržaji, kao i stavovi i mišljenja komentatora, odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija portala IMEP.ba je dužna da u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju te potiču na nasilje, ukloni neprimjereni sadržaj i nadležne organe obavijesti o pristiglom komentaru.

OSTAVITI ODGOVOR