Piše: Sanja Vitor

Tužno je za današnje djetinjstvo što nema besplatnih radosti.
Nije lako biti danas dijete, a ni roditelj.
Ni jednima ni drugima ništa sa neba ne pada.
Molitve ne pomažu ni malim glavama otežalim od dosade, ni velikim otežalim od briga.
Nebo škrtari sa magijom koja djetinjstvo pokreće, rastrčava, razvlači osmijehe, grli djecu sa ulicama.
Ni prstohvat snijega po gradovima i selima.
Suva nam djeca i mlitava, bledunjava, zakašljana i slabovida sa razrađenim prstićima, a zakržljalim plućima, na tabletima, telefonima, računarima.

Koliko dana mora da kopa po utrobi zemlje jedan, rudar tata, da donese kući ‘novi gejmerski izazov’ , novi telefon kome ekran nije od bijesa napuk’o.

Danas nam klinci pucaju od hormona, od silom, bahatih i snalažljivih očeva, nametnutih ljestvica, koje nije u stanju obični roditelj da doskoči.

Taj neki iz okna zemlje, tata, koji se nije ‘snaš’o’ , uzeće od djece smart čudo i viriti u dječije lice, kroz raspuklo staklo…takvih šara su bile samo barice njegovog zaleđenog kraljevstva nad kojima je stajao i gledao dokle magija praska doseže dok se sasvim ne propadne, sa obe noge.
Njemu će kupiti novi da ne ispadne iz klasne podjele.

Tim malim nadurenim, ‘nemoj me smarati’,
licima dao bi više od teško namaknutih stotina maraka, dao bi im dio svog odrastanja, da veza nije prekinuta, da nije ovog mraka koji prerano navuče brige na roditeljsko srce.

Pa, i ovo nebo, kakvo je?
Hoće li nas natjerati da svako svom djetetu kupi vlastiti oblak i sniježnu vejavicu…da svako ima privatnu mećavicu i aplikaciju razvedravanja namrgođenih životića.
Da se vještački po dvorištima osniježimo, da se zabijeli samo ko može da skokne na planinu ili plati navigaciju oblaka za svoje ukućane.

Ja bih da im prsti budu zaleđeni, obrazi rumeni, srca raskravljena, da radost promoči svuda po tijelu kroz waterproof oklope, da oni imaju svoje raspuste i uspomene.

Da ih to sve zaveje ispred kuće, na omiljenom brdašcetu, da imaju i oni svoju nizbrdicu niz koju lete sa osmijehom, jer sve druge niz koje budu sletali, pratiće suze, neki uobraženo teški porazi.

Na svako drugo proklizavanje, dodaće godine i jedno da l’ je moralo,tako baš, da bude.
Bravo majstore, čuje se samo na nizbrdicama djetinjstva…svako kasnije sletanje je…eee…baksuze…

Zar nije raSPUST, spust skakaonica, na kojoj pršti staza razbijenih strahova, gdje se pada na dupe od ljepote, vrisak radovanja odjekuje, a na cilju i nogama dočekujemo neke hrabrije nas.

Sa bijelim prahom, kojeg golicamo rukama i nogama, škakljivog, nasmijano škriputavog, klizili smo lako kao podmazane sanke u život.
Bakin topli šporet, sa debeljuškastim čajnikom, sa plehom vanile i cimeta u njenim rukama, sa rukavicama iznad šporeta i mokrim čizmama u rerni između dva sankanja, priljubljeni nosić na oknu prozora…ispraćena svaka pahulja ubrzanim srčanim poskočicama…
-Hoće li bako, da napada preko vrata i krova, kao kad si ti bila mala?
Prtina svake godine i svake generacije je plića.
Priroda ne stavlja na istu stranu zemljine vrteške djecu i snijeg.

Ovdje je mnogo očeva pod zemljom, kopaju i rukama i nogama ne bi li zemlja neku novu radost porodila, mnogo njih je ovdje ispod zemlje prokopalo tunele do neba, spleli su niti sa oblacima.

Kad god hoću da se s nebom ispričam, poželim da pada.

Po vanili i cimetu, na uspomene, kroz cjediljku, posipaš nebeskog prah šećera, kad osjetiš da me tuga potjera.

Samo ovdje, može tako da napada, na ovu zemlju željnu s nebom razgovora.
Samo ovdje je toliko neba ostalo željno da nešto kaže, da nešto da…

Ovdje je još snijeg pravi, zima sibirska, vazduh planinski, a tuga pustinjskih razmjera…prazna, nepregledna.
Djeca su otišla negdje…na mjesta, gdje sa neba nema poruka.

P.S. Da vam bude lakše doživjeti ljepotu i bajkovitost Gubera staviću vam link na video zapis( jer nemam zajedničku opciju na stranici fotografija i videa… nadam se da će tu ” glupost” neko otkloniti!)

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba je odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Pograma osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE.
Svi komentari i sadržaji se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.
Svi sadržaji kao i stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija IMEP.ba je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru, te isti ukloniti čim bude uočen ili prijavljen

 

OSTAVITI ODGOVOR