Piše: Sanja Vitor

Tajnim gazom niz talase, Drina se raspukla ko prezrela lubenica na dvije ravnice, na dva brda, na dva sela.
Na lijevom ramenu poviše srca u grane joj se uplela jedna brvnara.

Drvetom diše, ljeti rashlađuje, a zimi zaklanja, duše otkravljuje od studeni ratova i zbjegova, duše svih onih, koji su svijetove gazili, svih onih, koje su životi i sudbine slali daleko od mjesta gdje su se rodili.
Gdje im se miris vode, ne zavlači po srčanim komorama, što se sa kamena na kamen nigdje voda ne preliva, da tako žubori, ko da cjeliva, iznutra ožiljke…ko ova ovdje.

Ovdje dolazim kad hoću da povadim iz duše opiljke prerezanog vremena.

Na obalu gdje se u zemlju predaka usidrila Lađarica.
Poduprla, drsko i smjelo bokove veslima i čamcima, nad kapljicama uvezala čaše i stolove, u pletenice niz leđa obale, ko neka razigrana Mađarica, sa čuda čardom pod verandom, dočekuje ljude, a ispraća prijatelje.

Lađarica je dvojac kojim kormilari jedan umjetnik kome je iz ruku život čupao četkice, kistove, svrdla i čekiće, a on je od drveta i dleta isklesao bajku, eto tek tako, ko da mu čarolija raste oko kuće.

Lađarica se ugiba i privija uz duše i kofere misli, kakve god donesete, ovdje jedete i pijete ko iz rođene kuhinje, razvučene pite rumene, ovdje vam rašire obje ruke i zaljuljaju uspomene, ovdje vam Lađarica dadilja dane, previja rane, ko rizničar mladosti, čuva tajne.

Ovdje su mi djeca odrasla, tu dovodim važne goste izdaleka, tu im pakujem sjećanja za ponijeti iz Bratunca.

Tu pod vrelim žarom ljeta il’ kulisama zime ponekad ispiramo rane od srca, tu puštamo da voda nosi brige što nam povijaju ramena.

Tu se sreću oni što se znaju odmalena, a pogubili su davna sastajališta.

Ne mogu vam reći da je to kafana, kad kod nje dolazimo kao kod baka i nana.
Kad krenemo i zaboravimo da platimo jer si bio kod kuće, a ustvari nisi bio kući odavno…jer te peći u hladnim zidovima nisu vruće, nit ima ruku brašnjavih koje će ti stisnuti obraze, nit onoga ko će odmandaliti katance avlije.

Ovdje dolazite da imate vremena za sebe.
Nećete dobiti u Lađarici ništa što se brzo odmrzava i lako zakuvava.
Tu je i kafa uz domaće urmašice, terapija duše.

Tu vam se sliju tokovi Sena i Loara, tu vam se motaju oko nogu mazni Istanbuli, tu vam pršću rimske fontane, tu vam izlistaju sve korake i dane gdje ste ikad bili , otcijepe te kalendare i vrate na basamke stare, na mirise kuće i šporeta, tu vam se razviju filmovi zapali iza teških ormara, tu vam se u vodi ogleda majka, i otac i kosti, tu jedni drugima praštamo ako šta ima da se oprosti.
Tu se sjećanje na ljubav naslanja.
Ovde se uz huk vode, bol lako odranja.

Ovdje ponovo prosanja svako ko je zaboravio lako da usniva, a kamoli kako se sanja.

Ovdje i kad zaveje srce skine slojeve godinama navučene, ovdje ga mnogi vode na sunčanje, na disanje, na resetovanje.

Za ovu bajku nema putokaza i skretnica, ovdje ne piše lječilište…ovdje lutajući kroz kakva bespuća jednostavno stanete zato što vam se učini da vam je tu kuća!

NAPOMENA:
Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba su odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE.

Sve komentare i sadržaje, prije nego budu vidljivi na portalu, mora odobriti administrator. Svi sadržaji, kao i stavovi i mišljenja komentatora, odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija IMEP.ba je dužna da u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje, ukloni neprimjereni sadržaj i nadležne organe obavijesti o pristiglom komentaru.

OSTAVITI ODGOVOR