Razgovarao: Predrag Blagovčanin

Napustio si Bosnu i Hercegovinu. Koji su razlozi i da li možemo reći da su ideje o kreiranju normalnog ambijenta koje su propagirali mladi u proteklom periodu ostale nerealizirane?

Ne vjerujem da se moji razlozi za odlazak previše razlikuju od motiva velike većine ljudi koji napuštaju Bosnu i Hercegovinu. Osim nekih intimnih razloga, uglavnom su drugi vezani za stanje u kojem se naše društvo (ili društva) nalaze. Potpuna besperspektivnost, siromaštvo, korumpiranost svih sfera društvenog života (posebno uništenog i korumpiranog pravosudnog sistema), bahatost političko-tajkunskog etnonacionalističkog establišmenta, potpuno uništen i segregacijski obrazovni sistem, uništena kultura, nametanje etnonacionalističkih politika kao jedinih mogućih a koje služe jedino kao pokriće za pljačku društvenih i prirodnih dobara i održavanje na vlasti, neprezanje čak ni od ubistava da bi se prikrila istina su samo neki načini da se definiše zašto mi u Prijedoru više nije bilo podnošljivo živjeti. U mom slučaju se nadovezuje i ogorčenost zbog pristajanja naroda na ovakvo stanje stvari, prihvatanja i nepropitivanja svih nametnutih politika i javnih diskursa i nemogućnosti da se odupre narodnim neprijateljima koji donose odluke za njih. Trebam naglasiti i da nakon 10-tak godina aktivističkog staža i pokušaja da se stvari pomjere sa mrtve tačke sam završio u stanju potpune razočaranosti i iscrpljenosti, sa osjećajem da više nemam šta dati tom društvu, niti idejom čime bih se mogao baviti i kako živjeti u tim okolnostima. Čini mi se potpuno neizbježnim zaključiti da progresivne ideje ne samo da nisu zaživjele, već društvo svakim danom tone sve više u regresiju, sve je nazadnije i ne samo da nije bilo u stanju adekvatno odgovoriti na probleme koji su bili aktuelni prije 10-tak godina, već nema nikakvu ideju na koji način da se nosi sa aktuelnim problemima koji se pojavljuju kao što je izbjeglička kriza u kojoj trenutno stotine i hiljade ljudi provode noć na zimi, gladni i smrznuti; otimanje rijeka od strane mafijaško-tajkunskih “preduzetnika”, ubistvo Davida Dragičevića i mnoge druge.

Sa ove vremenske distance koliko je obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru promijenilo percepciju građana RS-a o stravičnom zločinu koji se dogodio?

Teško mi je još uvijek procjenjivati rezultate pokušaja da se ukaže na ratne zločine koji su počinjeni u Prijedoru i ne bih se ni usudio to raditi na nivou Republike Srpske. Na lokalnom nivou u Prijedoru je jasno da su se stvari malo promijenile, ali mi je žao što moram konstatovati da se ovaj aktivistički pristup nije pretvorio u šire prihvaćene politike sjećanja. Posebno mi teško pada utisak da to ni na koji način nije odrazilo na razgradnju etnonacionalističkih politika koje ne samo da potpuno dominiraju javnim prostorom u RS, već su svojim agresivnim propagiranjem uspjeli zatrti svaku mogućnost drugačijeg promišljanja društva. O postojanju lijevih političkih pozicija u RS je danas bespredmetno i govoriti, pa tako i o pokušajima traženja lijevih pozicija u procesu suočavanja sa prošlošću. Ovom društvu je oduzeta mogućnost rasprave između različitih ideoloških stavova jer oni jednostavno ne postoje.

Koliko je koketiranje sa četničkim pokretom kao i drugim fašističkim idejama postalo sastavni dio političkog marketinga mladih političara poput Draška Stanivukovića ili Jelene Trivić?

Nije potrebno previše dubinski analizirati ponašanje navedenih političara, ali i čitave generacije mladih osoba uključenih u rad političkih stranaka da bi bilo jasno da oni svakodnevno promovišu radikalne etnonacionalističke ideje i politike. Nisam siguran koliko se radi o političkom marketingu a koliko o ličnim, duboko ukorijenjenim ubjeđenjima. Ne treba zaboraviti da se radi o generacijama koje su stasavale u okrilju post-dejtonske BiH, i nekada mi se čini da je tolika toksičnost u čijem procesu kreiranja revizionistički pristup istoriji ima posebno mjesto, jednostavno bila previše intenzivna da bi joj se mladi ljudi mogli u značajnijem obimu suprotstaviti i imati priliku usvojiti neke druge ideje. Da bih ilustrovao nepostojanje bilo kakve alternative navest ću samo jedan lični primjer; meni se na lokalnim izborima kao bolja opcija nudi SDS, a na opštim Draško. Zaista ne mogu reći da je to neki izbor između opcija koje se po bilo čemu suštinskom razlikuju.

U tom kontekstu koji su razlozi zbog kojih su ove ideje privlačne mladim ljudima?

Često mi se pitanje da li mlada osoba iz Prijedora ili bilo kojeg drugog mjesta u RS ima uopšte priliku biti nešto drugo osim zatucanog nacionaliste, sposobne samo da ponavlja floskule toliko puta ponovljene u javnom diskursu, samo nametalo. Drago mi je ipak da mogu reći da me stvarnost demantovala i da sam se uvjerio da čak i u ovim društvenim okolnostima stasavaju mladi ljudi koji se sami uče kritički sagledavati društvenu realnost. Ostaje ubjeđenje da će oni veoma brzo iskoristit prvu priliku da odu iz države. Bojim se da je to i razlika u odnosu na starije generacije političara koje su svjesno koristile revizionistički pristup istoriji, kao jedan od stubova etnonacionalističkih politika. Postoji velika mogućnost da “nove snage” iskreno vjeruju u to što pričaju.

Ne mislim da je osnovni problem u bilo kakvoj privlačnost ovih politika, već u tome što su one jedino prisutne u javnom prostoru. Svi ideološki aparati države su upregnuti kako bi se ovakvo stanje i zadržalo i kako bi se održala nepropusnost za bilo kakve kritičke i progresivne glasove. Duboko sam ubijeđen da to čak nije ni osnovni cilj, već samo dimna zavjesa koja ima za funkciju ne samo da prikrije pljačku već natjera ljude da prihvate potpuno osiromašenje društva i naroda nauštrb enormnog bogaćenja tih istih promotora etnonacionalističkih politika. Tu klasno raslojavanje svakim danom poprima nove dimenzije. Ovu paradigmu možda najbolje opisuje parola “srbuj makar slamu jeo”, koja je od ironičnog, poprimila potpuno legitimno bukvalno značenje. Naravno da pričamo o složenim društvenim pojavama i ne treba negirati ni emotivni potencijal koji nacionalni i religijski identitet ima, kao ni potpuno urušene i izokrenute društvene vrijednosti u kojima dominira individualnost i sebičnost  nasuprot zajedništvu i solidarnosti (da ne iskoristim toliko puta zloupotrebljeno “bratstvo i jedinstvo”.). U tom društvu je jednostavno profitabilno biti nacionalista. Možda zvuči i pomalo paradoksalno, s obzirom da pričam o individualnosti i osjećaju pripadnosti grupi u isto vrijeme, ali ponavljam, nacionalni i religijski identitet su nekako neodvojivo povezani sa ostvarivanjem ličnih ciljeva u BIH. Ipak bih u objašnjenju ovih pojava prioritet dao političkom projektu gušenja kritičkih glasova, brisanju i potpunom diskreditovanju zajedničke socijalističke prošlosti i enormnoj zatrovanosti javnog prostora etnonacionalističkim politikama. U ovom slučaju, previše ne pomaže današnji globalni pristup informacijama. Džaba vam informacije ako ih ne možete kritički sagledavati, kontekstualizovati i pomoću njih graditi svoje svjetonazore.

Kada pričamo o suočavanju sa prošlošću možemo li uopšte pričati o ovoj temi kada znamo da obrazovni sistemi u BIH nisu jedinstveni niti tematiziraju dešavanja iz proteklog rata?

Živi sam svjedok koliko se teško suprotstaviti politikama sjećanja nametnutim kroz obrazovni sistem i druge mehanizme države koristeći aktivistički pristup. Nisam sklon očekivati ništa dobro od institucionalnog okvira u RS i BiH, pa tako kada se radi i o suočavanju sa prošlošću. Na ovaj problem se nadovezuje i pojednostavljivanje stvari. Pitanje suočavanja sa prošlošću za mene nije samo pitanje priznavanja ratnih zločina, koliko god smatrao i to bitnim već i promišljanje i određivanje spram ukupnosti događaja koje su obilježile rat i poratni period. U tom kontekstu mislim na pljačku ličnih i društvenih dobara tokom i nakon rata, pljačkašku privatizaciju, redistribuciju dobara, uništavanje radničke klase i klasnu preraspodjelu, pretvaranje društvene svojine u državnu, pa na kraju i promjena društvenih vrijednosti i sve ono što je pratilo tranziciju iz socijalističkog u demokratsko-liberalni poredak. Posebno mi se svođenje procesa suočavanja sa prošlošću na priznavanje ratnih zločina čini pojednostavljivanje kada je jasno da društvena realnost u BIH ima puno šire utemeljenje u ratu i da je rat i ono što je išlo sa njim izvorište i jedan od glavnih uzroka trenutne društvene situacije. Očekivati od ovakvog obrazovnog sistema u BiH da pruži bilo kakve odgovore mi je jednostavno suludo. Bilo bi dobro da u kurikulumima dođe barem do bilo kakvog pomjeranja ka kreiranju konsenzusa, pa makar samo o ratnim zločinima, ali već sam napomenuo, to je politički neprofitabilno i ne vidim mogućnost čak ni to da se desi. Sa druge strane, ne vidim druge društvene snage koje bi mogle u bilo kojoj značajnijoj mjeri uticati da se to desi.

Smatraš li da je konačno došlo vrijeme da Parlament BIH donese Zakon o zabrani negiranja genocida obzirom na posljednje izjave Visokog predstavnika kao i dijela međunarodne zajednice?

Kao grassroots aktivista generalno ne vjerujem u zakone niti institucionalno rješavanje društvenih problema koji nisu izraz društvenog konsenzusa. Osim toga, u društvu u kojem se zakoni potpuno selektivno poštuju, nije pitanje samo donošenja zakona već i mogućnostima njegovog sprovođenja. I to je i dalje samo dio problema. Možda je jednostavno propuštena šansa da se proces suočavanja sa prošlošću i priznanje ratnih zločina iskoristi za podsticanje šire društvene promjene. Problemi su se tokom godina gomilali i sada mi je pitanje koliko bi i zakon ili priznanje ratnih zločina i genocida imalo neku značajniju društvenu funkciju osim pružanja zadovoljenja žrtvama. Drugi mehanizmi održavanja etnonacionalističkih politika su i dalje tu, kao što je revizija istorije, a na primjeru mlađe generacije političara mi se čini da je šteta jednostavno skoro pa ireverzibilna i teško da je jedan zakon može ispraviti.

Osim političkog, za mene priznavanje ratnih zločina i genocida je i moralno pitanje, pitanje ljudskosti i poštenja, i ne vjerujem da nas bilo kakav zakon može učiniti boljim ljudima i društvom, već mi se čini da bi proces trebao biti obrnut, da usvajamo zakone koji će bar pokušati doprinijeti da se ispravi tako teška nepravda iz prošlosti zato što želimo da budemo bolji ljudi i da živimo u boljem i pravednijem društvu. Posebno mi je odbojna ideja da se takvi zakoni nameću od strane bilo koga sa strane. Posebno ne vjerujem u dobronamjernost međunarodne zajednice spram naroda u BiH.

Postoji li minimum konsenzusa između nacionalnih skupina koje žive u BIH o dešavanjima u proteklom ratu i mogu li Haške presude kao i presude domaćih sudova biti polazna tačka za kreiranje narativa o dešavanjima iz rata?

Iz svega do sada rečenog je jasno da ne vjerujem da postoji, niti mogu vidjeti bilo kakav pokazatelj konsenzusa o dešavanjima tokom rata između etničkih skupina. Potpuno je jasno da se radi o tri potpuno oprečne i suprotstavljene politike sjećanja. Činjenice, pa tako i sudski utvrđene činjenice nisu do sada na bilo koji način uticale na narative o događajima u ratu, pa ne vidim niti jedan razlog zašto bi sada odjednom imale bilo kakav uticaj. Posebno dok god presuđeni ratni zločinci imaju primanje iz budžeta, dok se promovišu kao zaslužni pojedinci i dok se institucije nazivaju po njima. Nekada mislim da su ove sudske presude čak i kontraproduktivne, da nacionalistima daju alat u ruke pomoću kojih kreiraju zavjere o vječnom neprijateljstvu protiv izabranog naroda i dalje raspiruju nacionalnu mržnju.

I to nije problem samo sudskih presuda za ratne zločine. Ima dosta presuda za korupciju političarima koje ni na koji način nisu uticale na njihovu političku karijeru.

Da li je teret izgradnje postkonfliktnog društva u ovom trenutku rezervisan isključivo za nevladin sektor i postoji li politička volja da se stvari pomjere sa mrtve tačke?

Već sam napomenuo da od institucionalnog nivoa u BiH ne očekujem ništa dobro. Osim nekoliko organizacija, medija i pojedinaca ne vidim nevladin sektor kao bilo kakav društveni faktor, pa čak ni najmanje pokušaje da to i postanu. I tu dolazimo do nerazumijevanja osnovnih stvari od strane nevladinih organizacija. Izgradnja društva, kako si to nazvao, ili pokušaji uticaja i postizanja promjena u društvu su politički procesi. Za ovu konstataciju nije potrebno imati doktorat iz političkih nauka, ona proizilazi iz najjednostavnijih definicija politike. Danas u BiH velika većina organizacija bježi od politike, potpuno su depolitizovane, o bilo kakvom ideološkom pozicioniranju, kao preduslovu političkog djelovanja da i ne govorim. Na taj način, bježeći od politike, neminovno ih guta liberalni koncept. Još uz to kad se doda uticaj donatora i donatorskih politika, najviše što se može očekivati jeste održavanje statusa quo. Meni je zaista smiješno vjerovanje nevladinih organizacija da će nekim susretima mladih iz različitih sredina, ili izgradnjom kapaciteta institucija postići neku suštinsku društvenu promjenu ili da će iz konferencijskih sala i na seminarima se uspjeti oduprijeti etnonacionalističkim politikama u BiH.

Kao jedinu svijetlu tačku u tom tamnom vilajetu vidim malu ali istrajnu aktivističku zajednicu (dio nje je vezan za pojedine nevladine organizacije, dok dobar dio i nije) koja ima kakav-takav potencijal postati političkim subjektom. I ne samo to, društveno iskustvo u BiH nas uči da narod ima kapacitet da pokaže da mu je stalo kao što smo to vidjeli na masovnim demonstacijama organizovanim od strane grupe Pravda za Davida, ili masovnih socijalnih protesta 2004. godine. Za sada mi se čini da je to jedino potencijalno svjetlo na kraju tunela.

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba je odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Pograma osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE.

Svi komentari i sadržaji se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.

Svi sadržaji kao i stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija IMEP.ba je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru, te isti ukloniti čim bude uočen ili prijavljen.

Objavljeno na portalu tacno.net 16.01.2021.

OSTAVITI ODGOVOR