Objavljeno na erazmo.ba (12.1.2021.)

Piše: Sanja Hajdukov

S prozora Jevrejske opštine u Sarajevu pokazivala mi je gdje su se prije i nakon II svjetskog rata nalazile kuće znamenitnih Jevreja. Oči su joj neobično sijale, enciklopedijsko znanje izlazilo je na vidjelo u svakoj njenoj rečenici. Dogovorile smo se da će tu, u Jevrejsku opštinu u samom centru Sarajeva doći da razgovaramo. Bilo mi je neprijatno kad sam saznala da, poštapajući se, sporim korakom, al’ britka uma i pogleda, gazi osamdesetsedmu.

Estera Erna Debevc, Sarajka, Jevrejka, penzionisana pravnica, aktivistkinja –  sve je pobrojano, ali posebno joj je važno da kaže da je ona Bohoreta. Pitala me da li znam ko je bila Laura Bohoreta. Znala sam, jer sam u pripremi za intervju čak vidjela da se jedna ulica na samoj Baščaršiji zove njenim imenom. Zanimljivo mi je bilo da to nikada ranije nisam primijetila.

Laura Papo Bohoreta, a vjerujem da mnogi ne znaju, bila je prva Jevrejka, feministkinja i aktivistkinja, knjževnica i žena koja se početkom 20. vijeka zalagala za osvještavanje i emancipaciju bosanskih žena. Rođena Levi, kćerka sarajevskog trgovca, a udata Papo, Laura je rano, već u 28. godini ostala udovica sa dvoje djece. Život je posvetila svojoj djeci i pisanju priča, igrokaza, kasnije ozbiljnjih književnih djela, unoseći duh prosperiteta u tradicionalnu bosansku zajednicu. Ona se manje zalagala za izjednačavanje prava muškaraca i žena, a više za emancipaciju žena u smislu težnje za školovanjem, pisanjem, posvetila se razvoju kreativne misli, i savladavanju strahova i stereotipa u konzervativnom okruženju u kojem je živjela. Objavljivala je pod pseudonimom Bohoreta, što je Erni i njenim sestrama po vjeri dalo ideju da svoj ženski klub, koji djeluje u okviru Jevrejske zajednice u BiH, nazovu Bohorete. Ernine Bohorete se svakog utorka sastaju u zgradi Jevrejske opštine, razgovaraju o opštim i bitinim pitanjima za zajednicu, pomognu nekome ukoliko mu je pomoć potrebna, posjete bolesne, a najviše vole da proslavljaju zajedničke praznike.

Jevrejska zajednica u BiH je znamo mala, no Bohorete su većinom vremešne, ali britke starice, koje su uvele tradiciju slavljenja rođendana, ali samo za one članice koje imaju preko 80 godina. Zanimljivo je da je takvih zapravo najviše, pa se one naročito dotjeruju kada neka od njih slavi rođendan, a posebno kada puni 80 i stupa u zajednicu Bohoreta – slavljenica rođendana, pa onda izlaze u restoran na ručak, ćaskaju, časte se i uživaju u trošenju, za to unaprijed zarađenog novca. Bohorete imaju svoj mali fond, koji pune prodajom slaktiša prodajući ih za vrijeme praznika, ili izradom prazničnih čestitki i slično.
Bohorete u Jevrejskoj opštini Sarajevo su čuvarice tradicije, istine i predanja o znamenitim Jevrejima Sarajeva, one vam znaju reći koja se žena u koju porodicu udala, gdje su se po svijetu raselili, ko je bio ko, koje su im zgrade i stanovi pripadali, itd. Takođe, gospođa Erna mi je pričala o svojim roditeljima, baki i djedu, kako su njihovi preci došli kao sefardski Jevreji u Sarajevo, kako ih je tad bilo mnogo i kako su u kući djeda i bake govorili ladino, jezik Sefarda. Nekada je u BiH, a odnosi se na period prije i nakon II svjetskog rata, puno ljudi govorilo ladino u porodicama. Baka i djed su govorili ladino sa svojom djecom, a  Ernin tata je kasnije savladao nekoliko svjetskih jezika, bavio se prevodilaštvom, a potom radio u drvnoj industriji.

Bio je uspješan poslovni čovjek i Erna ga nikada kasnije nije čula ga govori ladino. Sve dok, u dubokoj starosti, svojoj 90-toj godini nije legao u bolnicu, kada je medicinsko osoblje zvalo Ernu da dođe i pozdravi se s tatom, rekavši da on najvjerovatnije bunca, jer nisu mogli razumjeti šta govori.
Erna je došla i slušala kako njen otac, u poznoj starosti, završavajući svoj ovozemaljski život, zapravo govori ladino, jezik svog djetinjstva, rekapitulirajući svoj život i hvaleći osoblje klinike koje je bilo ljubazno prema njemu. Erna im je prevodila rekavši da to nikako nije buncanje, nego jezik koji je govorio kao dječak. Kaže da nekada čuje u filmovima kako govore ladino i pronalazi brojne greške u govoru, jer je izvornih govornika na Balkanu sve manje, a u BiH je ona jedina.
Prisjećala se i kako su ona i sestra kad su bile djevojke govorile ladino, kada su željele da ih vršnjaci ne razumiju. Ernin djed se bavio proizvodnjom slatkiša te vremenom uznapredovao toliko da je pokrenuo poznatu fabriku Zora, koja se nalazila u samom gradskom jezgru. Veli da se sjeća i fabrike i kako je kao djevojčica gledala kako prave i umotavaju čokoladne bombone.
Erna i njene Bohorete aktivno učestvuju na brojnim radionicama koje upriliči Međureligijsko vijeće u BiH govoreći o Jevrejskoj tradiciji i običajima, posebno onim vezanim za Jom Kipur (Yom Kippur), koji dolazi osam dana nakon Jevrejske Nove godine, kada se posti 25 sati, uzdržavajući se od hrane, mirisa, loših riječi i misli, moleći za oproštaj grijehova. Taj dan, u Sinagogi se vrši pet vjerskih obreda.

Za tu i slične prilike, Erna i njene Bohorete naprave jevrejsku halvu, poseban kolač, koji se dijeli ili prodaje, a prihod se daje u zajedničku kasu.
Erna Debevc je diplomirala na sarajevskom pravnom fakultetu 1960. godine. Uveliko se koristila pisaća mašina u to vrijeme, ali njoj i njenim kolegama se strogo naglašavalo da se molba za posao piše rukom, a ne pisaćom mašinom. Zašto, pitala sam, suviše inficirana modernom tehnologijom. Pa zato što se po rukopisu mnogo tog znalo o čovjeku i tome kakvog zaposlenika mogu očekivati.  Zapamtila je dva rata. Bila je tek djevojčica kada je umrla Laura Papo Bohoreta, nakon što su joj sinove odveli u Jasenovac. Umrla je ne saznavši da su ubijeni i nadajući se njihovom povratku. U radnji koju je na Baščaršiji početkom dvadesetog vijeka otvorio Laurin otac, godinama kasnije bila je poznata prodavnica u kojoj su se izrađivali šeširi.

Temelje Laurinog rada, truda i stradanja nastavila je Erna Debevc njenih 20-tak Bohoreta, koje ne propuštaju ni jedan utorak da se ne sastanu, malo rade i malo se druže u znamenitom zdanju Jevrejske opštine u Sarajevu.
Kada priča o sebi, Erna kaže da je proživjela mnogo i dobrog i lošeg, od odrastanja na bombonama, do holokausta, preživjela je dva rata, sjeća se nacističkih logora na Rabu i kratko na Braču, ali da je Bog čuva na zamlji jer je hodajući vremeplov.
Estera Etna Debevc i jedina je žena u BiH koja govori ladino, jezik sefardskih Jevreja, koji je kažu jezik uspavanki, jer samo na njemu uspavanke tako lijepo zvuče.

NAPOMENA:
Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba je odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Pograma osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE. Svi komentari i sadržaji se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Svi sadržaji kao i stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija IMEP.ba je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru, te isti ukloniti čim bude uočen ili prijavljen.

OSTAVITI ODGOVOR