Edin Šatara (New Voices): Do neba.

0
141

Objavljeno na Facebook – Danas nam je četrdeset i kusur (27.06.2020.)

Autor: Edin Šatara

A vjerovatno bih drukčije sve, da vrijeme vratiti mogu. Nije meni sada sedamdeset i deveta, rano je da ja nešto analiziram, presijecam..ili i nije, sa ovih četiri banke i kusur…u kostima? Vazda ta dilema…vazda.
Gledam drvo. Usred šume, na izletištu. I odmah na umu, jedna storija, dva srca i dvije sudbine. Recimo, Hamo je on. Iz male sredine je. Al’ nije ga to nikad sputavalo. Fakultet u Sarajevu je poderao, razbucao u roku. I ničim nije nikada pokazao da je pod nekim kompleksom. A kako, kada i nije bio kompleksaš. Nije nikada ni lošiji, niti gori bio od kolega iz većeg grada. Normala, kako bi rekli. Imao je on strast u sebi. Tačnije, imao je dvije strasti. Gitaru. I nju. Gitaru je zavolio kao dijete, nju nikada neće bataliti, ona mu je drug bila. I sapatnik u samoći. I partner u plesu. I sve, haman. A nju…nju je zavolio jednog lijepog dana, usred šume, u domu stoljetnih četinara. Tada je skontao, tada mu je bljesnulo da voli je. Valjda se tada srce otvorilo njegovo, pritislo ga uza zid i eto…Onako, raja su s faksa. Godinama. I onda se desi da nešto klikne među njima. Ne nešto, nego klikne sve. Nakon godina studiranja, nakon godina poznanstva. I ok. Desi se, dešava se. Ali, nikada se ne desi na ovaj način. Ili, bar ljudi nisu pričali niti su pisali o tome. Drvo jedno, tik do šadrvana u kojem su se studenti smjestili, nakon planinarskog marša. Pa tako i njih dvoje. I u drvetu, šišarike. Hajd, možda i nije toliko čudesno, možda i nije toliko nevjerovatno. Ali, njoj baš bijaše. I ona, Halima, kćer advokata sarajevskog, poznatog. Ime po rahmetli nani dobila, partizanki, ilegalcu, narodnom heroju. Kao lutka lijepa. Kao lutka. I ona, onako prišla…i gleda…I zanimljivo joj drvo, to udubljenje, zanimljive joj šišarike, naslagane, odakle, od koga, kada…. Jako. Jako je privuklo. A Hamo, koji već gaji osjećanja prema njoj. Mjesecima. Pa i gitaru, druga svog, gnjavi noćima, od žica njenih najljepšu baladu zahtijeva, pa i moli, išće, samo da srcu svom nadu i snagu dodatnu pruži. I srce njegovo lupa kao ludo kada blizu mu je lijepa Halima, iz grudi bi iskočilo. I eto, Hamo, jače je to od njega, priđe joj. I priču joj ispriča. O tajni koju žensko srce krije, još nekada iz davnina. Jedno žensko srce koje pripadalo je jednom muškom, ono do neba. Baš do neba. I tajni znak njihovih srca, ljubavi njihove, bijahu baš šišarike. Ona bi kući pošla, bila bi razdragana kada bi ih ugledala u tom udubljenju u drvetu. I bila bi tužna, bila bi pretužna, kada ih ne bi bilo. Zabranjena ljubav. Najtužnija ljubav. Hamo je vezao, tekla je storija baš kao potok, planinski, bistri. Iskreni. Halima zinula, krupnim ga očima gleda. I sluša. I haman i ne diše. I upita ga, na kraju, šta bilo je na kraju. Šta je bilo s njih dvoje. Pa, Hamo joj reče, zar ima nesreće, zar ima zaludnosti, zar ima besmislenosti u ljubavi pravoj? Zar ima ništavila u ljubavi, onoj pravoj, dvostranoj, bezuslovnoj?
Prošle su godine. I godine. Čuo sam ja o njima. O Halimi. I o Hami. I o njihovoj ljubavi. Tu su oni negdje. Na ovome svijetu, tu su među nama. Imaju sada baš četrdeset i koju…Kažu da ga vide često u avliji. I da ga čuju. Onako, pred akšam, nakon večere, uzme gitaru. I onako, tambura. Lagano. Fino. Dok Halima ne izađe, pa mu se pridruži. Tada i gitaru ostavi, prisloni je uz stol. I oni tako divane, akšamlukom noći boje. Noći, proljetne, noći ljetne…Djeca već velika, fakultete upisali. I njih dvoje, u zagrljaju legende o drvetu i šišarikama.
I hajd’…Potrefi se. Desi se. Budem usred šume. I bude drvo slično. I puno šišarika. Jel’ to nečije srce, jesu li to nečije ruke dragoj svojoj ostavile? Da kažu, da pokažu da ništavila nema, da besmisao prognana je kada ljubav prava je. Da opišu, da odslikaju, da ne postoji zaludnost, da ne može nesretna ljubav biti, ako je obostrana, ako je bezuslovna. I volim da mislim, volim da vjerujem da tako je.
I zato mi i rano da osvrćem se, da analiziram, da žalim, da kajem se. Ima. Ima još dana i ima još noći, koje potrošiti mogu da i ja drvo pronađem. Usred stoljetnih četinara. I da znak, tajni, iz srca napišem. Da trag ostavim. Onoj kojoj i trebam. Onoj koja i zaslužuje. Nekoj svojoj Halimi. Pa da mi je i devedeset, a ne ovih tričavih četrdeset i kusur…I da do neba bude. Da do neba seže. I sloboda. I ljubav. I sva čarolija koju nam oni daruju. Do neba.

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba je odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Pograma osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE.

Svi komentari i sadržaji se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.

Svi sadržaji kao i stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija IMEP.ba je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru, te isti ukloniti čim bude uočen ili prijavljen.

 

OSTAVITI ODGOVOR