Objavljeno na portalu nomad.ba (27.10.2020.)

Narod u permanentnom procesu nastajanja i nacionalno poniženje, prvi dio

Šezdesete godine prošlog stoljeća bile su vrijeme društveno-političke klime u kojoj bosanskohercegovački muslimani ulaze u proces nacionalne emancipacije. U nedostatku nacionalnih institucija i društava taj proces se odvija u sferi širokog kruga osmanskog/orijentalnog naslijeđa. Osmansko kao partikularizam na koji se može osloniti posebnost muslimana artikuliralo se kroz prepoznavanje, istraživanje baštine i historije tog perioda. Počinje stvaranje pogodne atmosfere proučavanja osmanistike i orijentalistike koja se prepoznaje i u formiranju ili daljem razvoju niza institucija. One su na početku svoga djelovanja imale u fokusu istraživanje naslijeđa kao što je Fond za zaštitu Baščaršije sa zadatkom očuvanja graditeljskog naslijeđa iz kojeg je izrastao Zavod za zaštitu spomenika grada, interes i istraživanje sevdalinke ili širenje djelovanja Orijentalnog instituta u segmentu proučavanja historije osmanskog perioda.

U tim pionirskim i važnim istraživanjima, u nedostatku (prevedenih) pisanih izvora i dokumenta osmanskog vremena, uočava se postojanje praznina u istraživanju i njihovo “premoštavanje” usmenim, narodnim narativima. Od tog vremena u kojem su se afirmirali rodonačelnici osmanistike kod nas (Šabanović, Hadžijahić, Handžić, Mujezinović – djelovali na polju istraživanja u sretnijim okolnostima kada je kulturna politika omogućila separatno poimanje na troje) pa do danas, trebala se razviti kritička historiografija perioda turske vladavine. Novija generacija osmanista i orijentalista (Pelidija, Zlatar, Šiljak-Jesenković, Bešlija…) niz su koji slijedi ideologiju neoosmanizma u historiografiji.

Upotrebom prošlosti osmanskog perioda dio osmanista je mobiliziran od strane nacionalnih elita; bošnjačke i turske, u svrhu kreiranja i promoviranja nove bošnjačke DNK u sklopu širokog neoosmanističkog projekta. Još 1997. godine odaslani su iz centara proučavanja osmanske prošlosti (i najvećih autoriteta kao što je Halil Inaldžik) pozivi za reviziju, za novi pristup historiji Balkana i Osmanskog carstva kroz promoviranje pax ottomanica i narativa o Carstvu koje je nosilo ideju jednakosti i koje je štitilo sve svoje podanike.

Da je za današnju Tursku (isto kao i za ondašnje Carstvo) Bosna bitna samo radi granica na kartama historijskih atlasa, samo u kontekstu nekadašnje veličine i današnjih pretenzija, pokazuje pažnja koja joj je posvećena u Inaldžikovoj kapitalnoj Historiji Osmanskog carstva (ovdje objavio Orijentalni institut) gdje se na oko 1.000 stranica oba toma Bosna ili Bosna i Hercegovina spominje 30 puta i to, ako se izuzme pobuna Hamzevija, gotovo uvijek u nabrajanju sa ostalim zemljama.

Pozivima za reviziju historije osmanskog perioda, posebno ranijeg, odazvalo se i odvija se pod uticajem predvodnika (Bešlija, Znakovi vremena 73, 2016), putevima koji ne znače iskorak u novom sagledavanju prošlosti, niti izbjegavanje ustaljenog ugla posmatranja historijskih zbivanja, novo čitanje izvora, multidisciplinarni pristup istraživanju i nove perspektive, nego već unaprijed zacrtane staze i rezultate. Umjesto jačanja nauke i njenih resursa mitski aspekti su se proširili i dominiraju nacionalnim identitetom uobličeni i kroz proklamiranje srednjeg puta u odnosu na dva pristupa nauci; jednog potpunog zanemarivanja predaja i narativne povijesti kao naučno neutemljene i drugog koji nekritički prihvata sve predaje i narative kao da počivaju na primarnim izvorima. (A. Šiljak-Jesenković, Halil Inaldžik, Znakovi vremena br. 73, 2016)

Da li se s aspekta nauke može postavljati ovakva dilema? Da li može postojati prostor između ova dva pristupa? Zadatak historijske nauke i jeste dekonstruiranje svakog mita. Kako se ovdje, međutim, radi o izgradnji nacionalnog identiteta, cilj nije dekonstruiranje mitskog narativa, nego njegovo održavanje i jačanje. Čak i kada je mit argumentirano razobličen, i dalje se istrajava na njemu što potvrđuje slučaj turbeta u Banja Luci u kojem nije ukopan nikakav osmanski admiral nego lički sandžakbeg Halil-paša Memibegović. (N. Zahirović, Preporod, 2017)

Paralelno sa srozavanjem domaće nauke traje proces uništavanja drugih (kantonalnih) institucija kulture i nauke s dugogodišnjom tradicijom. One se prepuštaju rukovođenju „stručnjaka/inja“ ušminkanih biografija (članstvima u komisijama, upravnim i nadzornim odborima, predsjednikovanjima udruženjima za naslijeđe itd.). Urušava se njihova profesionalnost. Pretvaraju se u one koje trebaju odrađivati stanje na terenu, a samo pojedinci zaposleni u njima nastoje očuvati dignitet nauke, kulture i svoje profesije. U takvim uvjetima, zagušuje se svaki poziv na kritiku, sužava se prostor za naučno i stručno djelovanje, stvara se poželjna baština i poželjni stari identitet. Javni prostor, uz podršku različitih pokrovitelja i medija, sve više ispunjavaju skupovi, konferencije, prigodni razgovori, okrugli stolovi, promocije i slično u organizaciji brojnih udruženja građana koji promoviraju kvazi nauku, rade na izgradnji novog poželjnog bošnjačkog identiteta i prezentiraju svoje viđenje ideje Bosne.

Kritika ovakvog djelovanja biva neprijateljski karakterizirana kao dodvoravanje nekih historičara nekim krugovima u regiji i šire. Primjeri koji slijede pokazat će o čemu se u stvari radi i šta se zaista dešava s naukom, kulturom i bošnjačkim identitetom.

Posljednih godina historijska ličnost Isa-bega Ishakovića i njegova vakufnama iz 1462. godine isplivale su u topos bošnjačkog nacionalnog sjećanja i postale veoma važne u nacionalnoj političkoj mitologiji. U reprezentaciji i distribuciji novog kolektivnog identiteta Isa-beg se javlja kao romantizirani lik, heroj, jedan od prvih idealiziranih namjesnika Osmanskog carstva u vremenima burnog XV. stoljeća, a njegova vakufnama smatra se najvažnijiim dokumentom u historiji Sarajeva. Kako je ocjeni historičara tako dugo izmicala važnost jednog dokumenta čiji orginal nije sačuvan, već samo prepis, i zašto je isti tek u novije vrijeme postao tako krucijalan u otkrivanju naše prošlosti? Zašto je Isa-beg postao jedna od najznačajnijih historijskih ličnosti (po njemu je ustanovljena nagrada), te zašto se njegova vakufnama uzima za rodni list, svjedočanstvo postanka Sarajeva, pitanja su koja mogu pomoći u sagledavanju paradigme u kojoj se dijelovi prošlosti osmanskog perioda i naslijeđa koriste u izgradnji novog kolektivnog identiteta.

Elaborat – Prijedlog ustanovljenja Dana osnivanja Sarajeva (autora Aladina Husića, Behije Zlatar i Enesa Pelidije) rađen za udruženi poduhvat Udruženja za zaštitu kulturne baštine Isa-beg Ishakovića i gradonačelnika Sarajeva kao naučna podloga za novi i najvažniji gradski datum 1. februar namjerno je pisan kvazinaučnim stilom sa stalnim petljama, ponavljanjima, gdje autori koriste metodu vraćanja na početak i ono što je polazište koriste kao dokaz. Obični bi čitalac bio zbunjen snagom argumenata iskazanih uvijek istim elementima rasuđivanja i dokazivanja na svih 11 stranica Elaborata, kada mu jedan od autora u razgovoru za Preporod ne bi objasnio njihovu Osnovu za pet i po stoljeća (558 godina) Sarajeva; tj. 7 bitnih pitanja na koja su Elaboratom odgovorili. Da su njihovi odgovori samo prividno tačni i da je njihova metoda samo prividno historiografska dokazat ćemo analizom svakog od odgovora koje su sami dali pri čemu su njihove tvrdnje date naglašenim slovima:

1. U pisanim historijskim izvorima ime Saraj(eva) kao naseljenog mjesta prvi puta se spominje februara 1462,

Nema dokaza da u vrijeme Isa-bega Ishakovića Saraj znači išta drugo osim Dvor. Kao naseljeno mjesto se spominje znatno ranije, a kao Sarajevo 1507. godine. (Šabanović, 1952) Na pitanje da li je Sarajevo dobilo ime baš prema Saraju Isa-bega Ishakovića ne može se pouzdano odgovoriti. U kritičnom periodu od podizanja Isa-begovog Saraja do 1507. godine kada se u pismu njegovog nasljednika na funkciji (Firdusbega) prvi put javlja naziv Sarajevo, u našem je gradu stolovalo 12 sandžakbegova, od kojih najmanje šest u dva navrata. Svaki od njih je mogao izgraditi novi Saraj ili dograditi i pregraditi stari ili u krajnjoj liniji nazvati ga po sebi pa da se iz te građevine derivira ime grada.

2. spominje se kao naselje čiji temelji nastaju “u granicama sela Brodac”,

U granicama sela Bordac (koje se nalazi u području polja oko Dvora) sagrađeno je jedno konačište koje se sastoji od tri kuće, jedne štale i jednog ograđenog dvorišta. (Šabanović, 1952) Ovo nije moglo biti naselje niti u doba seobe Turaka iz Mongolije u Anadoliju.

3. nastaje kao naselje neovisno od bilo kojeg drugog naseljenog mjesta u blizini,

Ono što je nastalo u granicama sela Brodac nije naselje, a ono što je zavještano za održavanje onoga što je nastalo u granicama sela Brodac je selo (sa sadržajima) koje dopire, graniči i iznad je čaršije koju Isa-beg Ishaković nije osnovao i koja je bila tu prije njega. I njegov vakuf i selo koje ga izdržava su naslonjeni na raniju čaršiju i nisu nastali nezavisno od nje. (Šabanović, 1952)

4. nastanak novog kompleksa pravno je verificiran poveljom/zakladnicom/vakufnamom, februara 1462. godine,

Značaj novog kompleksa od tri kuće, jedne štale i jednog ograđenog dvorišta je bez dvojbe epohalan za razvoj gradograditeljstva (kako Osmanskog carstva tako i današnjeg doba), a sama povelja/zakladnica/vakufnama o kojoj je riječ je prijepis iz 1838. godine koji je najranije mogao nastati između 1795. i 1812. godine a čiji sadržaj je utvrđen svjedočanstvom velike skupine ljudi. (Šabanović,1952) Za svjedoke je navedeno 18 osoba od kojih se ime niti jedne ne može potvrditi drugim izvorima. Vakufnama je potvrđivana četiri puta, a potom prepisivana još dva puta i na kraju dva puta sastavljena tako što je njen sadržaj utvrđen svjedočanstvom velike skupine ljudi. Čak i ako se izraz velika skupina ljudi odnosi na sve svjedoke, izvornog kadiju koji ju je sastavio, četiri kadije koje su je kasnije potvrdile i četiri osobe koje su je još kasnije prepisivale; tj. ukupno 27 osoba koje su živjele u vremenskom rasponu od 350 godina; svakom laiku je jasno da je sadržaj dokumenta na osnovu kojega se iznose zaključci historiografski neupotrebljiv. Rad sa izvorima se uči na prvoj godini fakulteta.

5. kao naselje s precizno definiranim granicama novoutemeljene urbane zone,

Ako u jednom naselju postoji novoutemeljena urbana zona to znači da je postojala i zona (da li urbana ili ne vidjet ćemo kasnije na pitanju 7) koja nije novoutemeljena; tj. koja je u naselju već postojala; tj. koja je stara.

6. kao naselje s precizno definiranim urbanim sadržajima,

Urbani sadržaji su, kako smo vidjeli, tri kuće, jedna štala i jedno ograđeno dvorište; te most, banja, han i dućani i to sve, kako sama vakufnama govori u selu. Urbs, urbis, f. = grad; urbani = gradski; latinski se uči u gimnaziji.

7. kao naselje koje se pravno definira kao gradsko naselje (kasaba), a ne naselje nižeg ranga i pravnog statusa.

Šta je u stvari osnovao Isa-beg Ishaković? Autori Elaborata pri navodnoj analizi prijepisa vakufname nalaze za bitno dokazati da je Isa-beg osnovao grad. Zato insistiraju na pojmovima kasaba i varoš koja se oba nalaze u prijepisu vakufname. Kasaba je ono što je osnovao Isa-beg i to je za njih grad, a Stara Varoš koja je postojala prije Isa-begovog zahvata je za njih jedno od sela.

Kako se radi o pojmovima arapskog (prijepis vakufname je pisan na arapskom) i mađarskog porijekla dobro je konzultirati nekoliko rječnika za ove i osmansko-turski jezik (M. Hevai Uskufi, A. Škaljić, T. Muftić, H. Kaleši-K. Buhi, A. Kasumović, L. Hadrovics) da bi se provjerila njihova tvrdnja. I evo šta se tamo nalazi: kasaba = veliko selo, mali grad, medina sagir, varošica, manji provincijski grad (varoš), varoška, kišvaroš, gradić, palanka; varoš ili var kao sufiks = grad (medina) pri čemu je šeher = veliki grad. Sam Šabanović za vakufnamu koju autori Elaborata pokušavaju zloupotrijebiti kaže da se, što on zna, u njoj nalazi najstariji spomen mađarske riječi vároš u turskim dokumentima (Šabanović, 1952) pa ako je najstariji valjda nosi i izvorno mađarsko značenje.

Dakle ono što je autorima Elaborata glavni dokaz (kasaba je grad; varoš je selo ili ako ne to onda u svakom slučaju urbanistički na nižem nivou od kasabe) u stvari ne može držati vodu. Kasaba je manja od Varoši; Stara Varoš je već bila grad kada je Isa-beg gradio svoje hajrate; Isa-beg nije osnovao grad nego je grad (Stara Varoš) postojao tu prije njega (uostalom uz tu Staru Varoš je nikla Baščaršija i centralni dio kasnijeg šehera koji je izgradio Husref-beg. Isa-beg je podigao samo palanku, jedno selo koje će se u procesu urbanizacije zajedno s brojnim predosmanskim naseljima inkorporirati u grad. Interesantno je da tamo gdje bismo očekivali da nađemo definiran pravni status naselja, za čime autori Elaborata grozničavo tragaju, tj. tamo gdje se spominje mjesni kadija kao nadzornik vakufa nalazimo izraz u ovome mjestu. (Šabanović, 1952) Ovo mjesto možda nije selo ali sigurno nije grad. Isa-beg Ishaković nije osnivač Sarajeva!

Tvrditi da je Sarajevo nastalo nanovo bilo bi potpuno pogrešno jednako kao i postavka da se grad širio ravnomjerno kao rezultat planske urbanizacije sa jasno definiranim granicama novoutemeljene urbane zone. To ne može stajati i zbog toga što se iz Varoši novo tkivo grada, već u prvim decenijama osmanske vlasti, stvaralo uklapanjem okolnih sela na padinama (Budakovići, Koševo, Bjelave i Radilovići na desnoj strani, te Bistrik, Hrid, Žagrići, Komatin na lijevoj strani Miljacke). Tako je nastajanje grada na novim principima bilo rezultat složenijeg procesa: sa postojećeg prostora Varoši grad se širi (u Šabanovićevom prijevodu Čelebijinog putopisa, 1967. kaže se kako su Turci proširili stari grad) na novim osnovama, te se u njegovo tkivo vremenom (izgradnjom mahalskih džamija) uklapaju okolna seoska naselja. U procesu formiranja grada svakako su se našle i starije saobraćajnice na prostorima grada.

Nastajanje grada treba posmatrati i u širem kontekstu, jer na prostorima cijelog Carstva Turci nisu formirali nove gradove, nego su osvajanjem prostora starijih civilizacija gradove razvijali na temeljima već postojećih. Carigrad – Konstantinopolj središte Carstva postaje njegovim osvajanjem 1453. godine, dok je Bursa, prva prijestolnica, razvijena na temeljima grada koji je podigao Justinijan, a Jedrene, također središte Carstva (poslije Burse, a prije Konstantinopolja) utemeljio je rimski car Hadrijan. Osmanska državna organizacija bila je jednostavna sve do Murata I (1362–1389). (Šabanović, 1982) Za vrijeme njegove vladavine i kasnije, s izuzetkom doba kriza, provode se određene reforme radi usavršavanja državne uprave, sudstva i vojske, ali tek poslije osvajanja Carigrada dolazi ideja Carstva po ugledu na Bizant, Njemačku i Perziju: Samo jedno carstvo može da postoji na svijetu, jedna vjera i jedna vlast. Mehmed Fatih već 1454. ili 1458, ugledajući se na Zapad, gradi krunidbenu džamiju (u svom nastanku najjednostavnijeg stila) i uspostavlja ceremoniju vladarevog krunisanja i posvećenja. Sav carski ceremonijal je u rudimentarnoj formi do izgradnje carske palače na Teodosijevom forumu, kaptolu Grada nad gradovima. (Babinger, 1968)

Taj Saraj je građen četiri godine upravo u vrijeme u kojem su slične Isa-begove aktivnosti na području uz Staru Varoš u budućem Sarajevu već bile okončane. Jesu li ti carigradski građevinski poduhvati; jednostavna džamija i Saraj u nacrtima već mogle postati kanon – standard osmanlijskog grada (omiljena tvrdnja ovdašnjih eksperata za lik i djelo Isa-bega) prema kojem je započelo uspostavljanje Sarajeva. Ako išta može biti standard prema kojem je nastalo Sarajevo onda je to samo Sarajevo.

Također, treba voditi računa o tome da li je pojam kasaba iz prijepisa vakufname značio potvrdu o višem pravnom statusu grada već 1462. godine? Najprije, da bi grad imao potvrdu statusa grada morao je ispuniti nekoliko uvjeta; prvo da ima veći broj muslimanskog stanovništva. Ako govorimo o godini 1462, ne treba zanemariti da je to još uvijek vrijeme konsolidacije nove vlasti neposredno nakon osvajanja u kojem je stradalo stanovnišvo, te u kojem je proces prelaska na islam u začetku. Osim toga da bi postao grad i da bi stanovništvo dobilo poreske povlastice (potvrđene dokumentom muafnamom) morao je tu biti dovoljan broj muslimanskog stanovništva koje se bavi trgovinom i zanatstvom, a čini se malo vjerovatnim da ga je bilo neposredno nakon 1462. godine. Važno je naglasiti da se potvrda statusa grada dešava tek onda kada se muafnama zavede u carske deftere. Muafname su izdavane: Da bi osigurali privrženost pokorenog stanovništva, Turci bi prema potrebi cjelokupno stanovništvo izvjesnih gradova oslobađali raznih dažbina i obaveza. Tako oslobođenje dobili su mnogi gradovi i u Bosni: Sarajevo, Čajniče, Rudo, Travnik, Banja Luka itd. Takve su privilegije mnogo puta davane kao nagrada za odbranu i čuvanje gradova. (Šabanović, 1982)

Zašto se u Elaboratu ne navodi muafnama koja bi potvrdila status kasabe (grada) Sarajeva iz vremena Fetha? Zato jer muafname koja bi to potvrdila za to vrijeme zapravo nema. Prva muafnama koja govori o statusu i povlasticama stanovništva grada, a koja je zavedena u carskim defterima je ona iz 1572. godine.(Hadžijahić, 1963) Da postoji starija muafnama na nju bi se pozvalo i onda kada je rađen prijepis nakon upada Eugena Savojskog, tj. prijepis iz 1701. godine.

Kako je izgledao cijeli postupak pri odabiru novog Dana grada? (ovdje i ovdje)

Prvo se osnuje Udruženje za zaštitu kulturne baštine “Isa-beg Ishaković” koji ne skriva da djeluje kao podružnica turskog kulturnog centra Institut Yunus Emre, štaviše to potencira sličnošću svoga logotipa.

Slika 1: Udruženje Isa–beg Ishaković kao podružnica Instituta Yunus Emre

Udruženje onda 22. februara 2019. godine organizira Međunarodnu naučnu konferenciju čiji učesnici sačine šest zaključaka koji su upućeni Gradskoj upravi i Abdulahu Skaki, gradonačelniku grada Sarajeva.

Od šest tačaka, peta se ticala Isa-bega Ishakovića i njegove historijske uloge općenito, a posebno u vezi s osnivanjem Sarajeva.

Ono radi čega je u stvari Udruženje osnovano i konferencija organizirana naivno i nedužno smješteno pri kraju kao peti od šest zaključaka. Ako zaključke nisu redali po abecedi nego po važnosti bilo bi interesantno koja su to četiri još važnija.

U (tom) zaključku je navedeno da je zbog toga bitno sačiniti elaborat koji će dokazati ulogu Isa-bega Ishakovića u osnivanju Sarajeva, te da se ustanovi da li se postojeća vakufnama Isa-bega Ishakovića može tretirati kao rodni list Sarajeva, pa da se datum koji se tu spominje može uzeti kao pravni okvir u smislu utemeljenja grada Sarajeva.

Ovdje je definiran čitav zadatak koji treba biti ispunjen (naravno naučnim) Elaboratom kojem je zadatak ne istražiti nego dokazati nešto, te na osnovu tako dokazanog prvoga dokazati još i drugo i treće.

Nakon toga je Gradska uprava, koja je bila pokrovitelj ove međunarodne konferencije, tražila od Udruženja da se sačini elaborat u kojem bi stajao detaljan opis onoga što je doneseno u ovom zaključku.

Sada Gradska uprava kao pokrovitelj traži izradu Elaborata od Udruženja koje je izradu istog i iniciralo. Kada se ovaj transparentan i naravno naučan postupak: Stavi mi na papir to što ti pričaš a mi hoćemo! desio; usmeno tokom konferencije ili posebnim pisanim urgentnim aktom nadležne službe gradske uprave?

Desetak učesnika ove konferencije izabrali su između sebe tri kompetentna i relevantna stručnjaka koji su radili na izradi ovog elaborata. Komisiju su činili dr. Aladin Husić, dr. Behija Zlatar i emeritus prof. dr. Enes Pelidija, a elaborat je sastavljen 15. marta 2019. godine.

Poslije primitka posebnog pisanog urgentnog akta nadležne službe gradske uprave isprintanog u najmanje jedanaestak primjeraka (po jedan za svakog od desetak učesnika i još jedan za arhivu) učesnici konferencije pristupaju demokratskom, slobodnom i tajnom glasanju te (između sebe) biraju baš navedena tri kompetentna i relevantna stručnjaka od kojih Behija Zlatar nije uopće učestvovala na konferenciji.

Slika 2: Plakat za Međunarodnu naučnu konferenciju “Isa–beg Ishaković” s imenima učesnika

Na osnovu svih relevantnih naučnih činjenica, u elaboratu je definirano da se upravo ova vakufnama može tretirati kao rodni list Sarajeva.

MOŽE! Naravno da može, samo to smo od početka i htjeli.

Gradonačelnik Skaka zajedno je s predstavnicima Udruženja pokrenuo inicijativu da se prema nalazima Elaborata uvede zvanični datum utemeljenja Sarajeva što je izazvalo oduševljenje brojnih pobornika lika i djela Isa-bega Ishakovića čije je ime prošlo stoljeće bilo često izostavljano, potiskivano, sistemski negirano itd. unatoč tome što zaista nema osmaniste i orijentaliste iz BiH koji se u proteklih sedamdesetak godina nije očešao o ovu osobu. Poslije je uslijedilo i prenemaganje Islamske zajednice zato što na vrijeme nije bila uključena u raspravu kojoj je sigurno mogla značajno naučno doprinijeti potvrđivanjem unaprijed donesene odluke.

Prema gradonačelniku Skaki inicijativa je od početka bila građanska, nevladina i odražavala je želju građana da Sarajevo, kao i mnogi drugi gradovi u Evropi i svijetu, ima svoj datum i on, jadan iako ni luk jeo ni luk mirisao, nije imao kud nego da tu želju građana podrži, iako priznaje da inicijativa postoji već nekoliko godina i da smo joj pristupili s maksimalnom ozbiljnošću, uključili sve relevantne faktore, stručnjake, institucije, organizirali smo okrugle stolove, izradu elaborata… Je li istina iznesena na osmoj ili na desetoj stranici Stava (jer na devetoj sigurno nije) nije ni važno.

Cijela stvar uključujući i naučnu potvrdu, potpuno jasno, je politička jer prema gradonačelniku: Kao narod, kao grad i država, mi imamo potrebu usvajanja institucionalnog pamćenja. Previše smo toga i prečesto zaboravljali i sada je vrijeme da to mijenjamo (zaborav su putem svojih rukovodilaca s oduševljenjem osudili i promjene pozdravili Historijski arhiv Sarajeva i Institut za historiju). Jedna je stvar ipak jasna; Elaborat i njegovi autori ušli su u nezaborav i njihovo će djelo nauka institucionalno pamtiti. Pamtit će se i njihove naknadne izjave: Enesu Pelidiji ne pada na pamet dokazivati da su dva i dva četiri; za Aladina Husića odgovor nije dat danas nego mnogo ranije u “zlatno doba” bosanskohercegovačke i regionalne nauke (doba izostavljanja, potiskivanja i sistemskog negiranja!) od strane Hazima Šabanovića (1960) i Desanke Kovačević-Kojić (1970).

Na doslovno iste rečenice navedene i u Elaboratu, po jednu od Šabanovića i Kovačević-Kojić, kao da je riječ o izvorima prvoga reda, poziva se i Behija Zlatar. Zaista impozantan doprinos izabranih kompetentnih i relevantnih stručnjaka; poslije decenija naučnog rada sve što mogu doprinijeti temi za koju su eksperti je pozivanje na dvije tuđe rečenice stare 50 i 60 godina.

Ono što je još znakovitije i što upućuje na cirkulaciju okružnice iz Centrale je to što obje iste rečenice koristi i Sedad Bešlija (direktor Instituta za historiju UNSA) u svojoj tiradi o nauci, akademskim standardima, profesionalnom izučavanju bosanskohercegovačke historiografije i svim ostalim ljepotama koje krase bošnjačku znanstvenu elitu, a kojima se zajedno i ujedinjeno u realizaciji mračnih ciljeva suprotstavljaju netačnosti, konstrukcije, pomračenost uma, medijsko-novinarsko-propagandni lobi, malicioznost, jeftino politiziranje, destruktivni pojedinci, ideološke i lične frustracije, zloupotrebe, negiranja, konfrontacije historijskog pamćenja, manipulacije.

Sav ovaj naučni, a nikako politički, vokabular (Ništa politika, samo nauka!), Bešlija je smjestio na manje od jedne četvrtine stranice časopisa – ovako učinkovit u “naučnoj” dekonstrukciji Dragiše Pavlovića nije bio ni Slobodan Milošević. Kad se taj “naučni” obračun dešavao, Bešlija je imao dvije godine, a pogledajte koliko se do danas usavršio. Nema šta, tako učinkovito idejno agitprop obrazovanje nije davala ni škola u Kumrovcu, ono se sticalo u dva koraka; prvi u srednjoj školi pod vrhovnom upravom reisa Cerića i drugi kod Novog Sultana.

Bivši reis Mustafa Cerić za svoju vjersku organizaciju veli: “Jer, mi želimo da pomognemo Evropi da razumije šta je islam, a muslimanima da pomognemo da shvate šta je Evropa.” Već smo se bezbroj puta uvjerili da on i njegovi ne znaju šta je Evropa i da svojim objašnjenjima iste mogu muslimane odvesti samo na stranputicu. Posebno je smiješna njegova želja da objasni islam Evropi. On misli da još traje vrijeme sukoba, nerazumijevanja i (evropskog) neznanja te da naše kvazinaučne islamistika, osmanistika i orijentalistika mogu na Zapadu izazvati nešto više od običnog sažaljenja. Nemoj reis-efendija folirat Bošnjake da ti ičemu možeš doprinijeti! Danas se i u naukama po kojima bi ti i tvoji rovarili najvrijedniji rezultati postižu na Zapadu; ne spada u njih sramota od tvog čikaškog doktorata nego dometi npr. Gülru Necipoğlu na Harvardu ili naše gore lista Nedima Zahirovića u Njemačkoj.

Nakon kratkog i zaista neophodnog ekskursa prema reisu Ceriću iskoristit ćemo par rečenica iz Barikada Borisa Budena (poglavlje Kuna i jazavac – hrvatska basna; radi se o komentaru spora oko naziva hrvatskog novca), za misaoni eksperiment i temu spora kuna zamijeniti s temom spora datum osnivanja Sarajeva. Evo šta se dobija:

“Ovaj prividno znanstveni karakter spora oko datuma osnivanja Sarajeva ima samo jednu svrhu – da posluži kao imitacija demokracije, da osnaži iluziju kako se odluke u nas donose na osnovi nekakvih argumenata i nekakve logike. Prije dakle nego se zainteresirana publika dohvati dobačene joj kosti za glodanje te posegne za dodatnom argumentacijom, valja joj objasniti da je ono najvažnije u ovom sporu, činjenica da je njegov ishod odlučen prije nego li je spor i započeo. Dakle, da je značenjska mreža u koju se ulovio datum osnivanja Sarajeva određen drugim momentima, a nikako znanstvenim ili logičkim argumentima (…) Ovaj pokušaj da se neki pojam rekonstruira izvan svake ideološke i političke konotacije, kao što bi trebalo biti poznato, ideološki je postupak par excellence. Taj postupak kojim se povijest naturalizira, ujedno je i postupak mitologizacije. Mit, pisao je Roland Barthes, ‘ne poriče stvari, naprotiv, njegova je funkcija da govori o njima; on ih jednostavno pročišćuje, čini ih nevinima, daje im prirodno i vječno opravdanje, daje im jasnoću koja nije jasnoća objašnjenja, nego jasnoća činjenične tvrdnje’. Promicatelji datuma osnivanja Sarajeva postaju tako ideolozi i mitotvorci.”

Na kraju, složene socijalne i graditeljske strukture kao što su gradovi (osim onih koje je osnivao Staljin po Sibiru i njima sličnih drugdje) uopće ne nastaju onako kako zamišljaju sarajevski osmanisti i orijentalisti. Velikoj većini njih nemoguće je odrediti datum nastanka. Ne treba ići daleko od Sarajeva da bi se to naučilo. Na primjeru Zagreba se uočava slična sudbina, proces urbanizacije i dilema oko dana grada, ni Budimpešta se mnogo ne razlikuje, a za Beograd je teško pobrojati sve osvajače, upravitelje i različite nazive grada.

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba je odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Pograma osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE.
Svi komentari i sadržaji se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.
Svi sadržaji kao i stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija IMEP.ba je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru, te isti ukloniti čim bude uočen ili prijavljen.

OSTAVITI ODGOVOR