Objavljeno na www.facebook.com (17.10.2020.)

Piše: Dženedina Mušanović

Amila Rekić: Ako se svako od nas okrene za onog jednog u potrebi živjet ćemo ljepše

Prema nezvaničnim podacima od januara 2018. do oktobra 2020. godine kroz BiH je prošlo oko 65.000 migranata. Većina boravi u službenim migrantskim centrima u Sarajevu i Unsko-sanskom kantonu, ali u tranzicijskim gradovima kao što je Tuzla prepušteni su sami sebi i dobroj volji volontera.

Amila Rekić, studentica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, sudjelovala je mnogim humanitarnim akcijama koje su pomogle najranjivijim kategorijama našeg društva. Za vrijeme migrantske krize, kada su institucije zakazale, aktivirala se i oko pomoći ljudima u pokretu.

“Prvi kontakt s ljudima u pokretu je bio prije dvije godine u jednom kafiću gdje sam upoznala dva momka iz Magriba. Tad je jedan od njih želio da se vrati svojoj kući jer mu je majka bolesna. Razmišljala sam kako se ja osjećam bespomoćno kad se dešava nešto loše, iako sam od Cazina, od stana moje majke, udaljena samo 300 km. Mnogo puta sam poželjela da imam krila. Nekoliko mjeseci poslije toga sam se pridružila neformalnoj grupi imena ‘Tuzlanski volonteri’ i bila dio iste do marta ove godine kada smo odlučili da se povučemo zbog nedostatka resursa, kako emocionalnih, psihičkih i materijalnih, pritisak javnosti, uvrede, napadi do korone koja je bila tačka na cijelu situaciju.”

Prošlu zimu je bila dio ekipe Pomozi.ba koja je vodila hotel AD-MAN u Planama, a koji je služio za privremeni smještaj maloljetnih, bolesnih i povrijeđnih migranata i izbjeglica.

Amila još uvijek pomaže koliko može. “Trudnici potreban smještaj, Potrebna kolica za bebu”, samo su neki od apela koje postavlja na društvenim mrežama, koordinira i povezuje ljude. Svaka migrantska priča je teška na svoj način. Na ulici su nerijetko žene sa djecom nižeg uzrasta, kao i maloljetnici, a ona pomaže koliko može.
Na pitanje koje priče bi izdvojila kao najpotresnije odgovara:

“Definitivno najstresnija situacija mi je bila kad sam upoznala momka koji je izgubio oko u Hrvatskoj, u šumi. Da ne znam koliko znam o samoj anatomiji oka ili psihičkom momentu koji se veže za sljepoću i slabovidnost sigurno bi mi bilo drugačije. Na stranu emocije, uradila sam ono što sam bila u mogućnosti, a to je odvesti ga u bolnicu, brinuti o njemu dok je u bolnici. Iako je infekcija uzela maha spasili smo drugo oko. Odjeća, obuća i da zna da sam tu ako bude gladan. Pored toga, pisala sam i svima koji su trebali biti upoznati s ovim slučajem, ali naravno niko nije odgovorio.”
Pored ovog slučaja navodi i sljedeće:

“Zatim, čula sam da su roditelji izgubili najmlađe od petero djece u jednom od bombaških napada u Siriji, a onda su mi pokazali i sliku njenog krvavog malog tijela na podu. Javila sam i porodici da im je sin preminuo od posljedica upale pluća u Sarajevu. “

Ljudi u pokretu na svom putu prođu kroz različite oblike nasilja, od granične policije, zaštitara u kampovima, krijumčara, do građana zemlje u koju dolaze. Međutim, većina njih nije izgubila nadu i ljudskost.

“Pred Bajram, grupa njih mi piše svoju ideju, a to je da svi skupimo koji dinar i jednoj porodicu koju znamo, a žive u jako teškoj materijalnoj situaciji, kupimo hranu. Oni su svoj novac osprosili i odvojili od onog što skupljaju za bolje sutra. Zar nije bit svega u dijeljenju, pa da navečer kad legnete oko srca bude toplo?! Hej, nahranio si nekog, obuo si nekog ili ne boli ga jer si ga odveo doktoru. Uvijek ponavljam da su oni kao mi, koliko je nas dobrih toliko je i njih, tako i zlih, vjernika, nevjernika, lopova”, objašnjava Amila.

Mladim ljudima poručuje:

“Davno sam naučila da ne mogu sve. Sad u ovoj situaciji ne mogu mijenjati sistem ni kreirati politiku, ali mogu pisati, aplicirati, slati e-mailove i ono najvažnije, njima biti prijateljica. Eventualno neko ko će obezbijediti uz podršku dobre raje komad kruha, patike ili knjige za školu. Elem, žao mi je što nismo dobri, žao mi je što se mnogo loših stvari dešava u svijetu, a strah me da će biti još gore. Molim vas, ako se svako od nas okrene za onog jednog u potrebi živjet ćemo ljepše. “

IZVORhttps://www.facebook.com/dozvolidatiispricam/posts/182897546702920

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba su odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE.
Sve komentare i sadržaje, prije nego budu vidljivi na portalu, mora odobriti administrator.
Svi sadržaji, kao i stavovi i mišljenja komentatora, odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija IMEP.ba je dužna da u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje, ukloni neprimjereni sadržaj i nadležne organe obavijesti o pristiglom komentaru.

 

OSTAVITI ODGOVOR