Objavljeno na www.facebook.com (01.10.2020.)

Piše: Sanja Vitor Lazić

Neke vam tuge nikad nisam uspjela ispričati. Neke sam proturila kroz sitno rešeto osmijeha, nije to bila podvala, prije navala grčevitog smijeha da se ne bi nebu odala.

Za neke nemam snage da otvorim teške poklopce metalnih mljekarskih kanti što su riječi prepune, a dobro zatvorene, duboko u zemlji zakopane, kao oči njegove.

Ne provjetravam uspomene ni po ciči zimi, kad mi snijegom ispod čizama do stare kuće skiči duša i ledenice suza, okačene preko grudi, ko prazni redenici zvone i jalovo gone praznom municijom okrajke dima oko kuće što i sad zorama u maglama gori!

Ne iznosim ih ni po sunčanom danu, o Vidovdanu, kad se prebacuju tkani ćilimi na suncu viđenje …nemam nijednu stranu kuće, ni zida, da ih objesim…nemam ni ograde!
Zarasla kopriva viša je od kućnog temelja i ona gori mi po tabanima i rukama koje tope svježanj voštanica.

Ne iznosim te više nikome na vidike, grešna sam, a znam da bi u rascvjetale šljivike s proljeća, iza tarabe da ti otpustim poglede, da bi u bašču gdje zvone krupne oči tuge, i medenica oko vrata Cvjetane.

A koje zavjese neba da ti razmaknem?

Progutam riječi i kad vidim da mi ide u susret tvoja ljubav drugim rukama okićena.

Pišem i jaučem naglas za svima, samo sam tebe zazidala u podzemne prolaze od one dvije jeseni.

Prve, kad su te zlatnim oktobrom odnijeli. Druge, kad sam se slomila, negdje posred Beograda, ni blizu tvoga stradanja i groba. Ali, eto, tamo, stiglo me!

Stoje tako preko godine zavoji omotani oko mumije, moje ratne rane, zakopane.
Neke boli prećutim, nadrastaju moje sitne riječi.

Kome da kažem, tu je bila kuća pradjede Milana, tu je rodio Ristu, a Risto i Petra sedam sinova. Tu je na pragu se usijekla od ustaša glava njegova preklana. Da su mu tu ostale oči staračke, na tom dovratku, a pogled ko u srne, što traži gdje joj se zagubilo lane, da hoda pola vijeka posle po ruinama, kao duha utvara, tražeći tebe među poginulima!

– Čuo je, majku ti, kako sriče, Riđane, Riđane, kosti predaka je rastresla i prozvala, povesma njenog užasa.

O jeseni, kad se oktobar dobaulja kao skliska jegulja, iz mojih sjećanja izbiju ruke gorostosa, kako udaraju u grudi kao pećinski ljudi!
Vidim strica što se saginjao kad u kuću ulazi kako je na čas mrva insana, čas zvjer smrću mladunčeta razrikana.

Upoznajem se prvi put sa nemanjem tebe, sa urlikom tvog ranjenog oca, sa nepoznatim ljudima koji se skupljaju u toj noći oko naše kuće kao oko svjetiljke ozebli leptiri.
Meni se u kosu i glavu zapliću slijepi miševi prve i najveće tuge, kad smrt dolazi po mladost drsko, a da se nikom nije najavila!

Vidim svog oca kako drži brdo od brata u rukama, uči ga ponovo da hoda do oprosta, do Boga!

Pominju li to sliv Šimune kroz koju su nam trčali očevi, pa nam se geni po istom koritu svikli na sreću, u lice praćakali kad bi me dovodili baki na selo, a to znači od svih, najprvo tebi!

Šimunu pominju, krv mi lede, k’o ono tanku pokoricu njenu, kad te molim kao omiljenog brata da se ja kao zatrčim u zamišljenim klizaljkama, u dvostrukom tulupu i akselu odjednom, da me tvoj zagrljaj hvata…jer ja nisam mala Sanja, već slavna Katarina Vit!
Letim tako visoko na tvojim rukama, okolne šume mi se klanjaju kao da bruji olimpijska dvorana.

Te noći kad si pošao…
I što si morao poći….štoooo…da uzmeš sa komšijom iz rođene kuće hrane…nisu znale da te skole guste grane…naša publika…da te zakrili…pa to si bio ti, obični ti, nikakav vojnik i s tobom, tvoj rođeni brat…zašto vas mjesec nije vratio?
Koga je to đavo navratio da se o vas dvojicu ogriješi!?

Popadala su stabla od groznog urlika, od zvižduka koji ti probija kožu da ti srce okrzne, prošeta po dobroti ti krvi i tijela i nestane u kori nekog drveta kao urezana imena vječne ljubavi, nepravde i ljudske zlobe.
Metkom prošivena zakrpa, kojom malo, malo, na svakih pola vijeka čistimo puščane cijevi!

Što ga nisi od milih očiju odbio…sve su mu psovali i kuću i sveca i tropara i kad je ogladnio i nikad se nenahranio… Šta mi vrijedi… ko da je znao da te u smrt vodi, ko da bi te poveo!
Ko da bi vas obojicu poveo, pamet ga stigla nekada dabogda!

A taj što je pucao u prazne ruke…kako nije po mjesecu vidio da nisi još tim rukama mene nagrlio, ni braću, ni oca, ni majku, nisi prste burmom ovjenčao..nisi ništa, bolan od tog metka stigao!

Te noći ja sam od jata zbunjenih ljudi bježala da me ne stigne ta pokora zla…krila sam se k’o ono kad si došao da stanuješ kod nas za dubokih snijegova, a ja ti se zavučem sa maminom sveskom za torte u krilo.
– Risto, kako bi bilo da se igramo kuvara!
Ti si znao da mi napraviš kapu poslastičara od Politike ali nismo znali da nađemo recept koji će nam poći od ruke! I je li puter i maslac isto!?

Kroz kuću su se jauci probijali Risto, moj Risto…đedovo si nosio ime.
Eto, djeda nisam nikad vidjela, a tvog imena u jauku sam uši naslušala, a lika ti se nisam dovoljno nagledala.

Vraćala sam, premotavala kao kasete koje smo slušali, korake, kuda si tačno prošao, gdje su vas sačekali, odakle su pucali i uvijek mi se zamrsi sjajna traka oko olovke, oko prstiju pogubim ti brojke rođendana i sahrane, raspršte se geleri mine na koju ti je brat nagazio u tu gluvu noć trčeći po pomoć.

I ne mogu da namotam izgužvano djetinjstvo, ni da popravim i zagladim dan kad sam ti pored kovčega sjedila u sred ratne tacne, servirana…nek pucaju okolna brda, pregrade srca su mi se raspukle i nisam se bojala za život tog dana koliko me smrt čupala u bezdane kad joj se nisam nadala.

Kad se mir kleo da rat nije vidio, da ga nije ni bilo!

Skolila bi moje najbezbrižnije dane i ja sam hodala bolovima kljukana, isprepadana svoje sjenke, smrću predozirana…

Izbijale su slike užasa, hvatale me za vratove, nosile niz Beograd, visoko bacale kao ruke bratove ali me nije imao ko uhvatiti.
Čekao me beton da se razbijem, niz studentske dane da suze razlijem, kao kiše što se sjure niz Balkansku pred autobusku stanicu, ta bujica me kući vraćala majci da me izliječi od nemanja tebe, od svih mrtvih očiju kojih sam se nagledala…da me liječi, da mi baca ugljevlje, da sakupi zrnevlje zaostalih metaka po kojem me ratne boli nalaze, da mi radi šta zna samo da mi povadi iz očiju užasene slike zla!

‘Najprvo’ tebe, zaspalog u kući… i ko te stavio tu, na sto gdje se ne spava, i gdje nije tvoj krevet, ni tvoja soba iz koje su se najmilije, jutra otimala dugo sa maglama, kao toplo tijelo, lijeno se izvlačila iz jorgana podno Vjetrove vodenice.
Tu su se vile igrale sa sedmoricom sinova, baka je prijetila da se smire, da im pamet ne raznesu zadjenutu u dugim kosama, pa će imati svega, samo ljubavi biće, željna razapeta njedra iz grubih košulja!

Tu si me vodio, da se rastrčim i ja, rasplešem i nadišem ljubavnih vjetrova predaka.

Poslednji put si me iz uspravne kuće pod krovom mrtav ispratio ili sam pratila tebe ja…više ne znam, koga je zemlja grlila, koga nebo prihvatalo.
Znam samo da se ubrzo i kuća za tvojom duša uzdigla u plamenom jeziku đavola!
Život se sa kamenom poravnao i kao da ga, ni njega, ni cijelog sela nikad nije ni bilo.
Svjedok nikakav su mi samo sjećanja!

A šta imam od toga!?

Kome da dokažem da se sa ratom sudim godinama, da sam mu nudila mojih 14 godina, nek nosi, nek uzima, da sam bila tada od sebe triput starija, no ovo sada ja!
Da sam mu na puščano zrno nalijetala, da sam bila hrabra, da sam mu život nudila kao ona djeca sa drugih strana planina!

I ona su bez roda ostala, kao bez ruku, sakata, bez očiju vidovita, bez jezika rječita.
Kao i ja bez brata, neko bez oca, majke…bez korica i glavnih stranica bajke…da nam život uvijek od tada nekako manjka.

Zato, do oktobra ćutim, listopadima bježim, jesen me vija zlatnim suzama.
Dočekujem oktobar i ispraćam počasnim plotunima…da ih bogdo nikad nisam čula i za tebe mijenjala!

Neka ja sam, za ovdje i za sada ostala, neka sa tobom i ratom zauvijek nestala.

IZVORhttps://www.facebook.com/sanjalazicvitor/posts/351410109632134

NAPOMENA:
Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba su odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE.

Sve komentare i sadržaje, prije nego budu vidljivi na portalu, mora odobriti administrator. Svi sadržaji, kao i stavovi i mišljenja komentatora, odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija IMEP.ba je dužna da u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje, ukloni neprimjereni sadržaj i nadležne organe obavijesti o pristiglom komentaru.

 

OSTAVITI ODGOVOR