Naida Mujkić, korisnica IMEP-ovog granta za građane novinare

0
289

Piše: IMEP tim

Možete li se malo predstaviti?

Uvijek se predstavljam kao pjesnikinja. Do sada je veći dio mog života bio vezan uz poeziju: objavila sam šest knjiga poezije, sedma je u štampi, uredila sam jednu studentsku zbirku poezije, poezija mi je objavljena u relevantnim književnim i pjesničkim časopisima i antologijama širom svijeta – u Australiji, Kanadi, SAD-u, Austriji, Danskoj, Italiji, Turskoj, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bangladešu, Južnoj Koreji i do sada je prevedena na devet jezika. Bila sam gošća na nekoliko književnih rezidencija kao pjesnikinja i čitala sam poeziju na mnogim lijepim mjestima od Sidneja i Beča do Istanbula i Starigrada na Hvaru. Ali radila sam i puno drugih poslova da preživim što je sasvim normalno u BiH kada niste politički aktivni ili poslušnik političkih moćnika. Doktorirala sam iz oblasti književnosti, objavila sam preko trideset naučnih radova i dugo godina na fakultetu predajem književnost kao vanjska saradnica. Koliko sam se u životu posvetila poeziji govori i to da me neki dan naša policija prepoznala kao pjesnikinju.

Šta je tema vašeg projekta  ili vaših aktivnosti  – kome se obraćate i u kojoj formi, zašto mislite da je ta tema važna i korisna i potrebna?

Tema mog projekta je život na selu na više načina.  Ja sam najveći dio života provela na selu, a u Bosni i Hercegovini i danas postoji zazor od sela i ljudi koji žive na selu i u tome se vrlo jasno može prepoznati da je selo najranjiviji dio bosanskohercegovačkog društva, odnosno da je unutar marginalnog društva, a to je bosanskohercegovačko društvo u odnosu spram Zapadne Evrope, moguće govoriti o marginaliziranjem. Meni su ljudi kad bi me htjeli poniziti govorili «Oklen si ono ti» što je tužno jer je cijela Bosna nekakvo lijepo siromašno selo. Kroz projekt «Život na selu» nastojat ću demistifikovati stereotipnu i «negativnu» sliku što ju selo zauzima u binarnoj opoziciji gradselo, a koja je u bosanskohercegovačkom društvu prisutna i na nivou samog jezika gdje se uz pojam primitivnog i zaostalog i danas veže pojam sela i seljaka. Selo je u BiH još uvijek nešto strano, te je zaista nužno prikazati i opisati ljude koji danas žive na selu kako bi se pokazala raznolikost bosanskohercegovačkog društva čime bi se u određenom smislu mijenjala i slika i imidž sela koja je još uvijek iskrivljena i pogrešno predstavljena. Projekat ću realizovati kroz četiri kratka dokumentarna filma i namijenjen je svim građanima, ali ipak najviše mladima. Projektom «Život na selu» u bosanskohercegovački medijski prostor unijeću pozitivniju priča o selu uz akcenat na sve tegobe s kojima su ljudi koji žive na selu suočeni, posebno u selima sa teško prohodnim putevima i selima u blizini minskih polja.

Šta znate o građanskom novinarstvu i kako ste sticali ta znanja?

Građansko novinarstvo jest ili bi trebalo biti jako važan aspekt svakog društva, a naročito društva u prijelazima jer ono se, za razliku od profesionalnog novinarstva, ne realizuje pod spektrom različitih pritisaka. Ja sam se ranije bavila narativnim ili literarnim novinarstvom, pisala sam blog pod pseudonimom na jednom portalu, zatim sam pisala više od godinu dana za jedan bh-sedmičnik kao vanjska saradnica, ali onda sam shvatila da to nije za mene upravo zbog svih pritisaka iako je bilo zaista divno iskustvo jer sam pisala i reportaže i radila intervjue s ljudima iz cijelog svijeta. Trenutno pišem kolumnu pod nazivom «Staze» za „Publishers Weekly Arabic“, književno-kulturni mjesečnik koji izlazi u Sharjahu (UAE). U kolumni koja izlazi na arapskom jeziku, a koju ja pišem na engleskom i proslijedim prevoditelju, uglavnom pišem o kulturnom i književnom životu u BiH, ali i šire. I tu sam zaista doživjela potpunu slobodu da kažem šta hoću, bez straha od neke nadrealističke sankcije s kojima sam se sretala u BiH, čak i dok sam pisala naizgled bezazlen blog pod pseudonimom.

Kako ste saznali za IMEP?

Za IMEP sam saznala od kolegice koja mi je poslala poziv  koji sam ja  potom proslijedila nekim drugim kolegama i kolegicama jer tako to ide.

Kako je izgledao  proces apliciranja, da li je komplikovan, težak, zahtjevan?

Proces apliciranja zaista je jednostavan. Sve što trebate jest pratiti uputstva koja stoje u pozivu. Ja sam prijedlog projekta pisala nekad krajem marta ili početkom aprila, u onom teškom vremenu izolacije i policijskog sata. Najvažnije je da imate ideju, dakle šta to želite da radite, šta je vama važno, a nije uprisutnjeno u medijski prostor BiH. Na internetu je jako puno korisnih tekstova o tome kako napisati prijedlog projekta, prijedlog budžeta i slično. Ja sam u periodu dok je trajao proces izbora korisnika granta bila bolesna i sjećam se da sam napravila i nekoliko grešaka na koje su mi ukazale kolege iz IMEP-a uz čiju sam pomoć na kraju ušla u finalni izbor.

Koliko novca ste dobili i za koje aktivnosti?

Meni je odobreno 2.100$ za projekat koji će trajati šest mjeseci. Predviđene aktivnosti su pisanje scenarija, odlazak na teren, snimanje materijala, potom montiranje materijala i medijska promocija dokumentarnih filmova.

Šta trenutno radite u okviru ovog granta?

Trenutno sam u procesu selekcije i montiranja materijala za prvi kratki dokumentarac «Ljudi i planina». I do ovog koraka bilo je zaista i naporno i lijepo. Moram da kažem da sam se odlučila za medij amaterskog dokumentarnog filma jer sam dugo godina radila kao asistentica na fakultetu na predmetu «Drama i film», slušala sam predmete o filmu u toku studiranja, ali u zadnja dva mjeseca opet sam sjedila i čitala literaturu o dokumentarcima, gledala sam predavanja u okviru malih škola o dokumentarnom filmu i pogledala sam više od 30 dokumentaraca. Za ovu seriju od četiri kratka dokumentrana filma specijalno je napisana i kompozicija, da budem tačna – valcer. I zaista se nadam da će se trud na kraju isplatiti, da će ljudi koji ga budu pogledali nešto naučiti i da će bar pet minuta pošto ga odgledaju misliti o njemu.

S obzirom da je vaš projekat počeo u “doba korone” – koliko vam je to otežalo ili olakšalo posao, da li ste uopšte počeli da radite?

Sve što sam do sada uradila bilo je na otvorenom. Bila sam na jednoj planini na četiri lokacije. E sada da li zbog tih ljudi koji žive i rade tamo, da li zbog ukupnog planinskog ambijenta, ali dok je trajalo snimanje i razgovori s ljudima – zaboravila sam na cijelu ovu tragediju. Pošasti je uvijek bilo u povijesti i ljudi su ih uvijek pobjeđivali. Moramo ponovo naučiti da budemo strpljivi, ali većini ljudi to danas u vremenu brzog protoka informacija, brze hrane, brzih automobila teško pada.

Imate li neke reakcije na to što radite i ako imate – kakve su?

Vijest o grantu sam do sada podijelila s prijateljima i većina njih s nestrpljenjem očekuje da vidi konačan proizvod. S obzirom da ja nikada ranije nisam radila nešto slično, niti imam profesionalnu opremu, na trenutke osjećam strah što je valjda razumljivo. Ono što je najteže bilo jeste, da tako kažem, opriroditi ljude pred kamerama. Ljudi žele da ispričaju svoje priče i sve je krasno dok se kamera ne uključi, to treće vještačko oko zbog kojeg ljudi počnu da se ponašaju drugačije. Zato sam nastojala provesti neko vrijeme s ljudima da bi se opustili. Ali i tu ima svega. U razgovoru s jednim pastirom tek sam nakon deset minuta shvatila da mikrofon nije uključen, pa smo morali sve ponoviti i drugi put je bilo sažetije, te se pokazalo da je taj tehnički propust bio još i dobar.

Kakvi su vam planovi za poslije, kada završite aktivnosti podržane grantom?

U jednoj bajci Ivane Brlić Mažuranić pouka je kako je čovjek bez planova sretan čovjek. Dakle, nemam nekih planova slične prirode kasnije, ali voljela bih ići u ovom smjeru u kome sam sada krenula.

OSTAVITI ODGOVOR