Objavljeno na www.facebook.com (27. avgust 2020.)

Piše: Sanja Vitor

Svuda na istoku sunce izlazi spremno da sija i dan zagrli, samo kod nas u Bosni, se krvavo probudi, a već do zapada se nekako i izbistri.
Gleda da se što prije izvuče iz kotline, gdje mrtvi i njemu prave sjene, da obiđe veselija lica i ulice, od kraja svijeta gdje samo tuga nikud ne ide, iz Srebrenice!

Nebo je njoj od svega najbliže!
I možda nema što drugim gradovima treba, ljudi i hljeba.
Ima, ono, što drugi nemaju!

Tu nadomak neba, kad se izvijete nad krivinama istorije, kad iznesete dušu na rukama gore, drugačije su zore i zalasci.
Na obodu skuta boga, izlazak sunca više je od rađanja.
Tu u krilu vremešnih bukava i jasenova…nema sa Bogom nagađanja.
Tu doručkuješ iz njegove ruke i dovoljno ti je, šta ti danima servira!
Njegova blizina raspoređuje emocije i usmjerava korake.

Tu ONE nemaju ništa, šta drugi imaju, al’ dosta ti je ta milina, da ti kosti uspravno opstaju, da se duša u koži razleti, da otkucaji ne mogu biti sapeti u broju novčanica.

U zelenom dvorcu, omeđenim visinama, gdje Bog lično poslužuje njihovi osmijesi govore da im je dosta to što imaju, da na više milosti životne nisu ni navikle, da praznine koje i u njihovim srcima postoje, ne daju se nagrebati i namaći vještačkim noktima i našminkati paletom boja iz nesesera.

Gore gdje nema prodavnice, ni škole na 16 km strmine, gdje snjegovi ne silaze do maja, kupuje se znanje, podvižničko poslušanje srcu svom.

Gore su njih četiri spuštene kao četiri rijetka planinska cvijeta.
Sakrivene!
Gustom šumom omeđene, u obdaništu svevišnjeg su rasle!
Kad su iz njegovog krčaga pojene, gorskom rosom dojene, divljinu pasle, sa težinom običnih smrtnika, a božanskom lakoćom, nije drugačije ni moglo biti… u vile su izrasle!

Ćamka( 22) se prva dočekala bosim stopalima na nepokošene livade, za njom se niz doline zakotrljala Kadira( 21), na pragu jedne zlatne jeseni kad se drveće Jasenova prebojava i presvlači zasjala je zlatna Fatima(19) i da to skriveno kraljevstvo ne ostane bez rajske potvrde pronikla je međ’ zracima i sjenkama, očiju tužnih i prkosna, ljekovita Đeneta(16)!
Trošni dvori gospodara planine dobili su krunu poslatu iz raja!

Nećete vjerovati koliko se tih 16 godina i krhkih ramena nanosalo tereta, a koliko zrači svaki dragulj na toj nevidljovoj kruni, hrabrošću i nadom da će jednom kad oduži svoj dug planini, za sestrama i ona sa indeksom u rukama se zatrčati u neke paviljone i blokove, u podstanarske sobice…

Biće u alejama u strogom betonskom rasporedu procvjetalih identičnih latica, štrčaće posebnošću i ona, kao starije sestre joj!
Dočekaće i nju odraslu prije vremena, šibanu oštrim vjetrovima neke zavjetrine.
Biće tom divljom ljepotom, a pitomom dušom zapljusnute velikog grada ulice.

A, ja svake godine potkraj avgusta, kad skupljam stolnjak i tresem ćebe ljeta, kad se pakujem sa meke trave drinske doline, povedem moju djecu, da napune pluća i srce milinom, da izgrle njih četiri i 14 konja!

Da izgrle drveće da spreme u pluća zimnicu,
vazduha i snage divlje i neukrotive, a tako blage, da njima liječimo sve prehlade do dogodine!

Odvedem moju dušu i pustim je, i nju i djecu, u ruke četiri vile!

Mene odraslu pod krošnjom drveta sačeka Emin i Sabina, sačeka me toplina one vatre pod vedrim nebom, žar prekriven limom ispod veriga i na tom parčetu zemlje i ognja kuvana kafa…sa mnogo pjene i osmijeha.
U široke ruke kojima dočekaju svakoga ko naiđe stanu na verandi neba daleke, dugačke i poučne priče.

I kad mi je srce gore prvi put u nepoznato hrlilo, odgovarali su me…
-Gdje ćeš gore, jesi luda, ti Srpkinja…u planine, kod njega gorštaka, čudaka što voli livadske širine i konje, da je blizu oblaka više nego ljudima…
Tražiš belaja, gore u brdima…a ja tvrdoglava…
Nisam se bajki, ni likova iz njih nikad bojala, uvijek sam u njih pod cijenu života upadala.
Bila je to pozivnica za mene pisana!

Brada i bijela, čupava glava,od pramena sitnog duvana, krupne radničke, težačke ruke, ramena povijena i dva dobroćudna oka ispod duge nadstrešnice od kose sakrivena, meni su bile, Hajdin deda!

Jasenovo mi je bilo povrh Alpa.

A moja duša ranjena je tražila neku duboku skrivenu dobroćudnu silu da je snagom stotinu galopa prohoda i izliječi i provjetri od zlih zadaha, od svih ružnih riječi i ratova, prijekih pogleda i sudova gorskim vjetrovima.

Gore u Božijoj bašti, dočekaju vas, hladnom izvorskom vodom i do prvog sumraka kroz rešeto dana, rukama tih mađioničara, u najoskudnijoj kolibi, zavjesa, od dubokih šumskih hladovina, na korak od nebeskih visina vrate vas kući drugačije.

Djecu odvedem gore da se nauče skromnosti i teškoćama što život nadnosi nad mile duge kose, da nema uvijek za sveske, knjige, za rančiće, šljokice, perlice…da su konji snaga i moć, magija kad je uzimaju grleći, a da su sedla i vile i bale sijena teški tereti…da ih naučim šta znači vodu nositi…da nauče šta znači misliti koliko će sutra imati za pojesti.

One od silne bajkovitosti koja ih obuzme plaštom Bektića, ništa osim bajke i ne vide.
I ne primjetite kad vam u džepove stave provejane na promaji, zlatno grumenje vaše duše.

– Hoću li vas do kola pratiti…Sabina me pita, a djecu mi je nahranila domaćim hljebom i kajmakom, svu glad u njima, koju im je planina izmamila!
Šta ćeš nas pratiti, pomišljam, kad ste nam krila prišili!

Razumijem konačno i kako sa nikakvim, oskudnim primanjima šalje djecu na školovanje.
Razumijem kad odem odatle da se danima može živjeti od dobrote.
Razbolim se što ja nemam čarobne ruke da napunim jasle hranom i njihovu kuću svim što bih voljela da imaju.
Što ne mogu da zamahnem dalje i više, da zagrabim da Fatimi sklonim brige i napravim sklonište za konje, boksove, štalu kakvu zaslužuju, hrane koliko vjetrovi planinski od stomaka očekuju.

Razbolim tijelo jer mi se duša sa njim sudara što država nije majka, da pomogne, da sasluša, da ih stipendira…budućeg ekonomistu, pravnika, profesora jezika…malu Đenetu gimnazijalca.
Dovela bih vas sve gore i postavila za dugački svadbarski sto od kilometara, koje prođu te mlade djevojke čuvajući okrnjeno srce očevo od jutarnjih magli i snijegova.

Posadila bih vas gore da vam dosipaju milinu u ogrubjele živote, da se nagledate iskonske ljepote i snage iz Đenetinih godinica i teškog tereta!

Ona je poput mačeta u njenim rukama zaslužila da bude pomilovana svim što bih da sam dobra vila dala…najljepšom odjećom, staklenim cipelicama, zlatnom kočijom punom djevojačkih đakonija….

Miševe u konje ne bih pretvarala, tamo ih ima da vam prenesu svu snagu predaka, da vas pronesu kroz paučinu godina, da progledate očima djeteta!
Odvela bih vas gore u skrovište ljudskosti da ponesete blaga koliko vam duša ište!

A da njima kojima ništa ne treba, a sve treba…ostavite dijelić bajke koju bi sami dodali, napišete stranice knjige koju ne biste iz ruku ispuštali.

Poželite tim sestrama čarobnim sve što što se može izmaštati da i njih život počasti.

Posle mi, čik javite, da niste bili u bajci, da niste pronašli eliksir vječnosti, tajnu čime se bosansko srce i duša može izliječiti!

IZVORhttps://www.facebook.com/sanjalazicvitor/posts/323092629130549

NAPOMENA:
Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba je odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Pograma osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE. Svi komentari i sadržaji se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.

Svi sadržaji kao i stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija IMEP.ba je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru, te isti ukloniti čim bude uočen ili prijavljen.

OSTAVITI ODGOVOR