Slavko Klisura, korisnik IMEP-ovog granta za građane novinare

0
24

Piše: IMEP-tim

Možete li se malo predstaviti?

Voren Biti je jenom izjavio da smo postigli uspjeh u svojoj profesiji kada ne znamo da li je ono što radimo posao ili igra. Volio bih da odgovor na ovo pitanje počnem s tim kada sam zavolio novinarstvo, ali nisam siguran. U osnovnoj školi kada nam je nastavnica jezika čitala zanimljive članke iz „Politikinog zabavnika“? Ili u gimnaziji, u trećem razredu, kada sam u ekipi koja je voljela pisanje po prvi put ušao u studio Radio Goražda i bio gost u emisiji koja je predstavljala mlade poete?  Na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu gdje sam već u prvoj godini studija 1975. pisao za fakultetski list „ Politolog“? Možda ipak i prije polaska u osmogodišnju školu dok sam ležeći na podu pomalo čitao sarajevsko „ Oslobođenje“ čije primjerke mi je otac kao slučajno ostavljao na dohvat ruku? Sjećam se velikih naslova, fotografija koje su prikazivale moje omiljene sportiste, a posebno činjenice da je format novine bio takav da su bile veće od mene! Biće ipak da je sve nabrojano opredijelilo moje školovanje i moju profesiju. Novinarstvo me osvojilo prije pedesetak godina, ušlo u mene i nikada nije iskoračilo vani… Bio sam na kraju osnovne škole kada je Radio Goražde zakoračilo u tada neveliku porodicu lokalnih radio stanica u Bosni i Hercegovini. Zašto ova rečenica? Zato što su me susret s programom Radio Goražda, a posebno pomenuti ulazak u studijski prostor osvojili „na prvu“ i odveli u profesiju čiji sam posvećenik i danas. Prvo pravo novinarsko krštenje i iskustvo stekao sam upravo u Radio Goraždu zaljubivši se u magiju ovog medija. „Glas sa Drine“, kako mnogi od milja zovu ovaj radio, i danas je moja draga destinacija.  Osam godina sam radio u lokalnoj radio stanici, najprije kao reporter, potom kao urednik informativnog programa i poslije kao glavni i odgovorni urednik. Printano novinarstvo „ probao“ sam u redakcijama „Drinskih  novosti“  i „ Goraždanskog lista“ kao novinar i urednik  rubrika sa sadržajima iz kulture. Tragajući dalje za novim iskoracima i izazovima koji će mi omogućiti da u toj profesionalnoj igri postižem uspjehe, od 1986. do 1992.godine bio sam urednik dopisništva Radio Sarajeva iz Gornjodrinska regije. Nakon rata bio sam honorarni dopisnik Radio FERN-a, „ Biznis magazina“, „ Oslobođenja“ i radija Dojche Wele… Uslijedio je dugi period od 12 godina koji je na neki način povezan i s ovim sadašnjim angažmanom u programu „New Voices“ – u goraždanskim  nevladinim organizacijama „ ALDI“ i „CINVOS“ sa sjajnom generacijom  djevojaka i mladića sam učio građanski aktivizam, kako učestvovati u procesu kreiranja i donošenja odluka na lokalnom nivou i što je najvažnije – kako vjerovati u vlastite snove. Mnogi od tih mladih ljudi su danas uspješni u svojim profesijama, aktivni u svojim zajednicama, roditelji čija djeca su moji novi drugari  s kojima nastavljam da se branim od godina čuvajući u sebi dijete… Iskustvo koje sam stekao u tih 12 godina u velikoj je mjeri nadograđeno  angažmanom u Centru za promociju civilnog društva u kome sam, osim da dalje učim i potičem građanke i građane da budu proaktivni,  imao i priliku da pišem o tome u magazinu „ Lokalna samouprava“. Od 2008. do penzionisanja radio sam kao urednik lokalne novine „ Glas Goražda“ čiji je izdavač centar za kulturu.  Sve što sam stekao kao novo znanje u oblasti građanskog aktivizma sada je neprocjenjivi temelj za nove izazove u programu „New Voices“.

Šta je tema vašeg projekta  ili vaših aktivnosti, kome se obraćate i u kojoj formi, zašto mislite da je ta tema važna i korisna i potrebna?

U 40 godina profesionalnog novinarstva, a od marta 2020-te godine sam penzioner, uradio sam i objavio veliki broj pisanih, radijskih i televizijskih radova, različitih formi i izraza. Pisao sam i snimao o svemu što se dešavalo u Goraždu, gornjedrinskoj regiji i potom u Bosansko–podrinjskom kantonu. Ipak, najviše sam volio da tragam za „ običnim“ ljudskim pričama o uspješnim sugrađankama i sugrađanima koji su vizionarski i posvećeno doprinosili unaprjeđenju ukupnih uslova života u zajednicama u kojim su živjeli. Volio sam da razgovaram s ljudima kojima su stalno traganje za uspjehom u poslu ili aktivno učešće u jačanju lokalnih zajednica, prvenstveno kroz volonterski angažman bili način života i neka vrsta opredjeljenja jer oni su bili najbolji primjeri da pojedinci udruženi u snažne građanske timove mogu biti nosioci promjena i od neprocjenjive vrijednosti za svaku opštinu, svaki grad, za sugrađane. To su i danas moje omiljene teme, a eto – to su teme mog projekta i teme mojih svakodnevnih traganja za, kako ja volim reći, pozitivnim pričama koje donose nadu u ovom vremenu u kome je, nažalost, mnogo tegobnog svuda oko nas. Projekt nosi ime „TRN“. Imam ambicija da kroz rubriku koja je naslovljena sa „A s druge strane“ uočim lokalne probleme i postupke zakonodavne i izvršne vlasti koja ne ide u prilog građanima i o njima pišem na satiričan način. Zato i jeste TRN. Ali kada se TRN raščlani, to je Tako Reći Nezvanično i ja nastojim da kroz reportaže, izvještaje, osvrte, komentare,  pisane i video intervjue javnost upoznam s dešavanjima čiji sudionici afirmišu i promovišu aktivizam, posvećenost poslu, solidarnost i inovativnost jer su to teme koje će svakog zainteresovati, obradovati, ohrabriti i dati nadu.

Imate li neke reakcije na to što radite i ako imate – kakve su?

Reakcije na do sada objavljene tekstove potvrđuju da građani i građanke baš žele dobre i pozitivne priče o ljudima koji vlastitim angažmanom donose osmjehe drugima….

Šta znate o građanskom novinarstvu i kako ste sticali ta znanja?

Građansko novinarstvo je definisano na razne načine, ali ono što sve te teorije ujedinjuje je to da je građansko novinarstvo, jednostavno, ono kada obični građani i građanke koji nisu profesionalni novinari i novinarke skupljanje informacije i objavljuju ih. Sada se nalazim u pomalo čudnoj situaciji s obzirom da jesam profesionalni novinar ali sam u penziji i onda sam sada građanin–novinar.

Kako ste saznali za IMEP?

O građanskom novinarstvu u ovoj formi i obimu koji se realizuju kroz IMEP-ovom program i kroz „New Voices“ grantove sam saznao upravo čitajući informacije u CPCD-ovom predstavljanju javnosti ovog, ja ću ga  tako nazvati, poduhvata u poticanju građana i građanki u skupljanju informacija, objavljivanju i analiziranju vijesti koji za cilj ima nezavisne, istinite i bitne činjenice koje doprinose demokratiji i osnovnim ljudskim pravima.

Kako je izledao  proces apliciranja, da li je komplikovan, težak, zahtjevan?

Znanje koje sam stekao kroz višegodišnji angažman u nevladinom sektoru značajno mi je pomoglo da, nadam se uspješno, savladam proces apliciranja koji je sam po sebi dosta pojednostavljen i približen svim građanima koji imaju želju da budu građani – novinari.

Koliko novca ste dobili i za koje aktivnosti?

Dvije hiljade i četiri stotine američkih dolara koliko je odobreno za moj projekat koristim u svrhe koje su dio projekta i odgovaraju aplikacionom obrascu.

Šta trenutno radite u okviru ovog granta?

Od starta mog projekta sredinom jula sam pripremio i objavio 13 tekstova različitog novinarskog žanra i obima, a sada sam posebno posvećen pripremi reportažnog zapisa o aktivizmu mladih, njihovom razmišljanju koliko je taj aktivizam značajan za njihove buduće pozicije u društvu, te o aktivizmu građana u mjesnim zajednicama u gradu Goražde.

S obzirom da je vaš projekat počeo u “doba korone” – koliko vam je to otežalo ili olakšalo posao, da li ste uopšte počeli da radite?

Pandemija je u manjem obimu usporila realizaciju mog projekta jer se u jednom periodu kao penzioner nisam mogao slobodno kretati. To je takođe jedna od tema kojima ću se baviti u provedbi projekta – šta za građane koji su (pro) aktivni, a pripadaju takozvanim rizičnim katagorijama stanovništva, može značiti zabrana izlaska iz domova?

Kakvi su vam planovi za poslije, kada završite aktivnosti podržane grantom?

Moj se projekat završava u drugom mjesecu naredne godine. Nakon njegovog završetka tragaću za novim aplikacijama i grantovima, a sam ću iz mog penzijskog fonda finansirati veb-stranicu koja će preuzeti ime „TRN“  jer građansko novinarstvo kome sada pripadam, po mom mišljenju, ne može da se zaustavi istekom projekta ili granta. Novinarstvo je „zaraza“ koja te drži i ne pušta, veže te i ljepotom i brigom u traganju za novim izazovima, u jedinstvenoj igri koja stalno i stalno traži nove utakmice i nove pobjede.

 

OSTAVITI ODGOVOR