Vernesa Manov, korisnica IMEP-ovog granta za građane novinare

0
13

Piše: IMEP-tim

Možete li se malo predstaviti?

Ja sam nastavnica, književnica, umjetnica. Živim u Bugojnu. Umjetnički djelujem kroz pisanje knjiga i teatarsko stvaralaštvo u cijeloj BiH, ali i van zemlje jer zahvaljujući umjetnosti koja, ako je istinska, nema granica, niti predrasuda, pa moja umjetnost dopire do svih kutaka svijeta. Fokus mog umjetničkog izraza povezan je s književnim i teatarskim djelovanjem. Autorica sam sedam književnih ostvarenja u kojima su zastupljeni i proza i poezija i drama, te  zastupljena u preko dvadeset zajedničkih međunarodnih zbirki poezije i proze. Kroz protekli dvadesetogodišnji period angažiranosti u teatarskom odgoju djece i mladih, te kroz aktivnosti u školi, centrima za djecu s poteškoćama u razvoju i teatru uradila sam deset autorskih predstava i tri važna obrazovno-umjetnička programa o nenasilnoj vršnjačkoj komunikaciji, izazovima odrastanja, inkluzivnom i kreativnom razvoju djece i tinejdžera  (“Čas u teatru”, “Sretno odrastanje u inkluziji”, “Sretno djetinjstvo”…). Spajanje umjetničkih i obrazovnih tema u jedinstvene cjeline nudi pregršt mogućnosti i ideja za djelovanja na oba polja istovremeno praveći multimedijalne programe u okviru kojih se može inovativnijim pristupima progovarati o temama vezanim i za obrazovanje i za umjetnost. Baveći se različitim tematikama u toku svog profesionalnog nastavničkog, ali i umjetničkog angažmana, noseći jednu specifičnu sudbinsku priču, shvatila sam da svojim djelovanjem motiviram mnoge da u svojim životima hrabrije, smjelije i produhovljenije razmišljaju, djeluju, ali i progovaraju o važnim temama u radnoj, društvenoj i životnoj zajednici. Na taj način sam vrlo rano počela inkluzirati i senzibilizirati društvo oko sebe da prihvataju, ne samo nemogućnosti kao neminovnost koje otežavaju životni puti, već da traže i stvaraju sami svoje okolnosti i da se ostvaruju kroz vlastite mogućnosti. Ovaj put je teži, ali je dostojanstveniji, posebno kada znate da, bez obzira na okolnosti, postoje ljudi koji cijene sav taj trud, a i vi ste, evo, u mom životu postali dokaz da vrijedi, kako volim reći, snažno ne odustajati bez obzira na težinu sizifovskog kamena ispred sebe. U posljednjih osam mjeseci trajanja pandemije učestvovala sam u nekoliko svjetskih književnih programa iz kojih su proizašla književna djela na preko desetak svjetskih jezika. Jako sam ponosna i na najbolje ostvarene rezultate u tim programima i međunarodna izdanja knjiga prevedenih na nekoliko svjetskih jezika. Mislim da je doba nedaća poput ove globalne pandemije – doba kada svako na svoj način  mora djelovati kako bi pomogao čovječanstvu, a što se mene tiče evo kroz umjetnička djela. Moto mog života jeste “Sav životni trvor  lakše se preživi ako se osnažimo umjetnošću!”

Šta je tema vašeg projekta  ili vaših aktivnosti  – kome se obraćate i u kojoj formi, zašto mislite da je ta tema važna i korisna i potrebna?

Tema mog projekta “Inkluzija i art u kofer života moraju stat’” jeste upravo vezana za umjetnost i za obrazovanje,  odnosno  teme kreativnog i inkluzivnog razvoja i djece i odraslih. Od svog rođenja kroz život nosim terete tjelesnog oštećenja što me nije sputavalo da se obrazujem, ali i razvijam svoju kreativnost i afinitete prema umjetnosti, te je ta volja danas stvorila snažnu ličnost koja je i drugima, i djeci i mladima i odraslima, velika motivacija da se promišljanjima, voljom , trudom i suočavanjem sa svim realnim problemima ipak može ostvarivati kao kompletna ličnost koja društvu i zajednici daje doprinos i ukazuje na izazove života. Od samog početka svog rada u osnovnoj školi kao nastavnice, preko umjetničkih angažmana kroz pisanje književnih djela, nalazim načine da progovaram o važnim obrazovnim temama među kojima je i kreativni i inkluzivni razvoj.  Nastava u kojoj se baziram na jezik i književnost mi daje priliku da djeci, mladima, ali i odraslima pokažem put kako se može djelovati, razmišljati, progovarati  i edukativno i umjetnički o svim, za mnoge u našem društvu, “tabu” temama koje, rekla bih, nisu “tabu” zbog problematike koliko zbog nepronalaženja načina da im se pristupi kao svakoj drugoj temi. Zbog toga sam se ja i životom i afinitetima uhvatila u koštac sa svim ovim jer želim da se i kreativnost  i inkluzija, te mnogobrojni drugi aspekti i u obrazovanju i u umjetnosti prihvataju na nešto prirodniji način od onog koji danas mnogi biraju.  Obraćam se, zavisno od toga da li video-priču i tekst govori Điđa ili Klovnica, djeci i mladima, ali i odraslima. Inkluzija, ali i bavljenje kreativnošću od ranih godina djetinjstva, i u razvijenim i u društvima u tranziciji, predstavljaju se još uvijek kao procesi za koje trebaju “posebne i specifične” okolnosti i prilike, uslovi i predispozicije, a ne kao neminovnost ili normalni društveni proces. Za one koji razmišljaju kroz mogućnosti koje se nude, a ne nedostižnosti, vrlo je lahko pronaći način da se bave ovim i da ne budu uskraćeni za ove važne elemente potrebne za normalno funkcionisanje i pojedinca i društva.

Šta znate o građanskom novinarstvu i kako ste sticali ta znanja?

Ako uzmemo u obzir da sam vrlo rano, na početku svog radnog vijeka, počela komunicirati s medijima i javnošću praveći vlastite priloge i učestvujući u snimanjima edukativnih i promotivnih materijala za časopise, radijske i televizijske kuće pišući i kao književnica i kao nastavnica o problematici i pitanjima obrazovanja, jezika, književnosti, inkluzije, izazovima odrastanja, mogu reći da sam dugo u ovim vodama. Jedna nagrada za moj novinski članak 2011. godine, osvojena za članak u kojem pisah o književnim temama novinarskim stilom, mi je dala podstrek da se i u daljem stvaralaštvu bavim i novinarstvom kao srodnim samoj književnosti, te se zainteresiram i educiram kroz razne seminare ili programe kada god sam imala priliku za to. S konceptom građanskog novinarstva koji nudi IMEP zaintrigirana sam od prvih objava, a radionica održana u Bugojnu omogućila mi je da sve što znam usavršim, a što ne znam naučim od izvanrednog tima CPCD-a.

Kako ste saznali za IMEP?

Za IMEP saznah preko društvenih mreža i promocije kroz radionicu u Bugojnu koji su me zaintrigirali da redovno pratim projekat i informišem se putem objava na web-stranicama o mogućnostima koje nudite onima koji imaju ideje i žele ih realizovati s ciljem društvene koristi.

Kako je izgledao  proces apliciranja, da li je komplikovan, težak, zahtjevan?

Sam proces apliciranja nije bio težak s tim što ovdje zaista moram pohvaliti ekipu iz IMEP-a koja je zaprimila moj prvi projekat i nakon detaljne analize mi omogućila da pri drugom pokušaju budem preciznija u definisanju određenih dijelova. Komplikovan i težak zaista nije bio jer su svima koji žele da se uključe “otvorena vrata dobre volje i profesionalizma” svih saradnika koji rade s aplikantima.

Koliko novca ste dobili i za koje aktivnosti?

Za svoj program sam dobila 2.350 USD i to je sasvim dostatno da kvalitetno uradim ovaj program.

Šta trenutno radite u okviru ovog granta?

Trenutno, pošto je vrijeme godišnjeg odmora,  pripremila sam sinopsise i tekstove priča koje ću koristiti u video-snimcima, a u  izradi su rekviziti neophodni za snimanje  video-priča “Iz klovnicine čitaonice”.  Početkom septembra ću uraditi prve video-snimke, te će programske aktivnosti krenuti punom parom ka realiziranju svih zacrtanih ciljeva. Moj program je specifičan u samoj pripremnoj fazi jer se ozbiljne teme donose na kreativan način i dijelom su namijenjene i djeci i tinejdžerima što iziskuje da i stil izlaganja i multimedija budu kreativniji i maštovitiji od onih priča u kojima se samo problem treba jasno i objektivno iznijeti pred odraslu publiku.

S obzirom da je vaš projekat počeo u “doba korone” – koliko vam je to otežalo ili olakšalo posao, da li ste uopšte počeli da radite?

Doba korone, ali i juli kada traju godišnji odmori, pod ovim restriktivnim mjerama otežavaju komunikaciju sa saradnicima koji tehnički obrađuju rekvizite i jedan dio multimedije neophodne za planirane video-priče, ali nadam se da ćemo se do kraja augusta svi “vratiti u radne tokove” i realizirati sve planirano.

Ako ste počeli – imate li neke reakcije na to što radite i ako imate – kakve su?

Temama vezanim za inkluziju u dječjem i svijetu odraslih se već dugo bavim kroz radni i umjetnički angažman, ali ovaj put IMEP mi omogućava nove aspekte i zanimljivo je bilo prije par dana posmatrati grupu djece koja su prisustvovala jednom scenskom čitanju sinopsisa u pripremnoj fazi i aktivno se uključili u razgovor na ovu temu. Što se tiče odraslih – njih sam već u proteklim mjesecima izvođenja moje predstave “Điđa iz Džordžije ili sevdah na američki način” potaknula i životnom pričom motivirala da razmišljaju o svim problemima, situacijama i onim što nam život donosi kada se i u društvenom okruženju “borimo” za svoja prava, mogućnosti. Na ovaj način razvijamo načine i  aspekte kojima prevazilaženje svega otežavajućeg snagom volje i poriva može i drugima pomoći, a u mom slučaju kao žena i umjetnica koja od rođenja ima tjelesnih poteškoća da hrabrije progovaraju o inkluziji,  mjestu u umjetnosti, te iz svojih perspektiva dajući, svako na svoj način, doprinos razvijanju svijesti o značaju tema o kojima  treba progovarati za dobrobit zajednice.

Kakvi su vam planovi za poslije, kada završite aktivnosti podržane grantom?

Moram reći  da mi je jako drago da je ekipa iz IMEP-a prepoznala važnost ovih tema iz polja kreativnog i inkluzivnog razvoja djece, mladih, ali i odraslih jer u ovim društvenim okolnostima u kojima žive i razvijaju se naša, ali i djeca u zemljama u regionu, jako je važno naći istovremeno i zanimljiv i ozbiljan način i formu “govora”  na ovu temu koja je bliska osobama različite uzrasne dobi. Nekada se o nekoj pojavi i problematici mnogo priča, a ništa ne postigne. “Klovnica” i “Điđa iz Džordžije” koje će progovoriti o mnogim temama provjereno su zanimljive, a u toku projekta i dalje sigurno će imati o čemu da educiraju kroz umjetničke forme stanovnike i zemlje i regiona. Meni su aktivnosti podržane grantom zaista samo još veći podstrek i vjetar u leđa. Kao umjetnica i prosvjetna radnica koja godinama stvara i inovativno djeluje u obrazovnom sistemu u svom okruženju, smatram ovaj grant zaista mogućnošću da svoje ideje uradim  na što kvalitetniji način jer svi znamo da kreativci mogu stvoriti čudo uz materijalnu i finansijsku podršku. Sve što ću uraditi u toku ovog višemjesečnog programa biće samo put da dostignem novi nivo inovativnosti za nove projekte i dalje bavljenje građanskim novinarstvom.

OSTAVITI ODGOVOR