Možete li se malo predstaviti?

Moje ime je Sanja Hajdukov, direktorica sam “Erazmo” edukativnog centra iz Tuzle i poduzetnica. Život mi je dobio novi tok kada sam se odlučila na realizaciju vlastitog poduzetničkog poduhvata. I to u 49-toj godini. Uprkos bogatom radnom iskustvu do tada, nekako je sve krenulo pravim putem i punim jedrima kad sam postala svoj šef i počela da poslove vodim onako kako ja mislim da treba, oslobođena pritiska vremena, stalno rotirajuće kadrovske igre, nedijeljenja nečijih vrijednosti u okruženju. Krenula sam sama, uz podršku porodice, i sretna sam što danas živim život kakav vjerujem da zaslužujem. Po zanimanju sam inženjer rudarstva, magistar ekonomije, no bavim se obrazovanjem na način da promovišem neophodnost cjeloživotnog učenja, radim na poboljšanju poslovne komunikacije i vjerujem u nadolazeću plimu ženske snage. Erazmo Centar je prepoznat u okruženju kao mjesto sticanja kvalitetnih IT i programerskih vještina, mjesto gdje možete unaprijediti svoje jezičke vještine, kao i savladati neka znanja koja su potrebna svakom čovjeku koji se razvija u modernom okruženju kao što su znanja iz oblasti motivacije, liderstva, osnova poduzetništva, moderne komunikacije i slično. Specifičnost mog poslovnog modela ogleda se u tome što 20% svojih ukupnih aktivnosti „Erazmo“ centar poklanja građanstvu besplatno. Dakle, aktivnosti i kursevi u toku radne sedmice su za novac dok sve edukacije i treninge koji se dešavaju vikendom dajemo besplatno zainteresovanima među kojima su najčešće žene. U tom smislu sam formirala „Erazmo Ženski klub“ kojem se priključilo 238 prominentnih žena kantona Tuzla tako da brojne projekte, javne i kulturne događaje organizujemo zajedno. U svim poslovima mi uvijek najveća pomoć dolazi od supruga Saše, a najveća životna radost su mi moje troje djece: Irina (23), Darja (21) i Andrej (13).

U okviru svog projekta govorićete o ženama-vjernicama koje su ostvarene u biznisu – ako je to tačna formulacija – kome se obraćate i u kojoj formi, zašto mislite da je ta tema važna i korisna i potrebna?

Imam 53 godine i bogato životno iskustvo. Radeći na različitim projektima i angažujući svoje najbolje resurse sve više postajem svjesna koliko je neiskazane snage u ženama. Svaka žena je na svoj način poduzetna, bez obzira što se ne bavi svaka konkretnim biznisom. Žene su multipoduzetne u životu generalno, a snagu crpe iz porodice, prvenstveno, no i iz vjere u Boga i u opšte dobro, kao i iz svojih feminističkih stavova koji ne moraju nužno biti osviješteni. Vjerujem da je za uspjeh svake žene potreban spoj ovo troje – malo poduzetničkog talenta, čvrstina feminističkih stavova i izražena duhovnost koja nam dolazi najčešće kroz religiju. Ovaj grant realizovaću tako što ću napisati 12 promotivnih priča s izuzetnim ženama Bosne i Hercegovine. Neke od njih sam upoznala radeći na različitim projektima, a neke ću tek pronaći. Sve žene o kojima ću pisati imaju taj najmanji zajednički sadržilac koji se ogleda u tome da su u nečem posebne – ili su realizovane poduzetnice ili imaju izražen talenat koji manifestuju u svojoj zajednici, a pored toga su samosvjesne, u okruženju prepoznatljive i znaju da ih vjera u Boga osnažuje i daje treću dimenziju slici njihovog uspjeha i postojanja. Više je ciljeva koje imam namjeru postići. Ogledaju se u promociji ženske snage, prvenstveno. Želim da se za pojedine snažne i talentovane žene iz BiH čuje, da time osnažim njihovo dalje djelovanje i, naravno, da potaknem druge žene da realizuju svoje talente. Zadnjih nekoliko godina se bavim ženskim interesnim mrežama kroz Mrežu vjernica u BiH, a posebno kroz „Erazmo ženski klub“. Rado ponavljam da je Lenny Kravitz rekao: „Do sada su svijet vodili muškarci i to nas nije daleko dovelo. Na žene je red.“

Šta znate o građanskom novinarstvu i kako ste sticali ta znanja?

Zanimljivo mi je vaše pitanje o tome kako sam sticala novinarska znanja. Zanimljivo mi je da se vrlo dobro snalazim na polju novinarstva, no nisam imala formalno obrazovanje u tom smislu, ali sam se bavila profesionalno odnosima s javnošću, poslovnom komunikacijom, završila sam Londonsku školu za odnose s javnošću u prvoj generaciji koja se u BiH održala. Najprije bi se moglo reći da sam prirodno talentovana za pisanje. Poseban ponos i dodatna vrijednost mom životu je trogodišnja saradnja sa AlJazeera Balkans blog gdje se mogu naći pojedini moji tekstovi.

Kako ste saznali za IMEP?

Za IMEP platformu i ideju o građanima novinarima sam čula putem društvenih mreža, čitajući druge priče gdje sam prepoznala brojna novinarska imena ili imena ljudi čije kolumne sam imala priliku čitati na portalima i u medijima uopšte. Svaki put kad sam vidjela vaš poziv za nove aplikante sam zapravo željela da se javim, no nekako bi se uvijek nešto ispriječilo, neke obaveze su me odvlačile, ali sad mi je poziv čini mi se baš bio naklonjen. Također sam uvijek željela da dođem na info-sesiju i u Tuzli i Sarajevu, ali uvijek bi ispalo nešto drugo što mi nije dalo da se detaljnije uputim u način apliciranja.

Kako je izledao proces apliciranja, da li je komplikovan, težak, zahtjevan?

Nije mi bilo teško da sastavim aplikaciju zbog činjenice da sam puno puta radila na različitim projektima među kojima su i projekti Evropske Unije u BiH tako da za mene to nije bio problem, ali ako me pitate za složenost postupka apliciranja – vjerujem da ima ljudi u BiH koji dobro pišu i koji bi rado učestvovali u IMEP-ovim aktivnostima, ali možda nisu vični pravljenju budžeta i logičkog okvira.

Koliko novca ste dobili i za koje aktivnosti?

Moj grant iznosi oko 3.000 dolara i ta sredstva ću potrošiti na putovanja i saradnju s odabranim ženama, a nabaviću i neku opremu koja mi je potrebna za dalji rad.

Šta trenutno radite u okviru ovog granta i s obzirom da je vaš projekat počeo u “doba korone” – koliko vam je to otežalo ili olakšalo posao?

Napisala sam jednu priču o izuzetnoj ženi. Očekujem da ima veliku čitanost u regionu. U izradi su tri nove. Moj plan je bio da objavim po jednu dobru priču mjesečno, no, eto, opšta kriza i izolacija je poremetila moje planove za putovanja, tako da su sve aktivnosti malo drugačije nego što sam ja prvenstveno zamišljala. Ali neće me to spriječiti da ovaj posao obavim kako sam planirala jer u jednoj od planiranih priča citirala sam riječi apostola Pavla: „Ne znamo kako ćemo dalje, ali ako u svom srcu nosimo ljubav – ona će pokazati put.“

Imate li neke reakcije na to što radite i ako imate kakve su?

Možda je rano da govorim o uspješnosti realizacije mog poduhvata: poduzetništvo, feminizam, religija, no, sudeći prema činjenici da prvi napisani tekst izlazi u najtiražnijem ženskom magazinu na Balkanu, čini se da ću imati razloga da budem ponosna, a nadam se i vi na našu saradnju.

Kakvi su vam planovi za poslije, kada završite aktivnosti podržane grantom?

Vjerujem da će ljubav, vjera u Boga, snaga feminističkih poimanja i poduzetnički duh dovesti mene do ostvarenja cilja da izuzetne žene iz BiH povežem, umrežim i da pokažem snagu njihovog talenta.

OSTAVITI ODGOVOR