Sanja Vitor (New Voices): Privatizacija bola, tranzicija stida

0
90

Objavljeno na Facebook (16.07.2020.)

Sjela bih na stolicu da mi noge vise i mlataraju, da me neke sigurne i jake ruke odignu i povuku do naslonjača čim krenem da skliznem, da nisam ja, ovog trenutka, najjača, sjela bih da mi noge zemlju ne dodiruju, da bezbrižno ne znam šta sve nije lijepo oko mene.

Sjela bih da mi noge mlataraju, da blaženo nisam dorasla ovom pokvarenom svijetu i vremenu.

I ne bih žurila, ne bih se na prste propinjala za centimetrima, ne bih maštala čime bih se lijepim kad porastem bavila.
Od maštanja i truda, od slušanja, od bivanja dobrog djeteta, brzo pregori lampica samoizgaranja!

Kad si dobar i poslušan, besprekoran, nema kod tebe kvarova, to crveno što blinka, da upozori da ti se duša umorila, da se gasi, da se radost iz prve ne pali, uglavnom se svodi na tvoje bijesne gliste, koje počesto izvodiš u šetnju, ovih dana, umjesto da budeš u knjigu zagledana!

Crvena lampica u kraj sivih moždanih ćelija uređe trepće, ćale i keva u moru svojih nevolja plivaju, guše ih tranzicijska govna, sreća i Bog da tebe tako pametnu imaju, tebi se ne da na sebe misliti dok sve što imaju stavljaju na jednu boju, na jedan broj, na taj jedan savršen genetski kroj koji su sašili da im savršeno pristaje uz svaku priliku.

Gasi se svetionik, tebi je super, ne blinka crveno, da bi sa životom bila na ti, čaše ne bi trebale imati dno!

Nevolje udaraju teretima, otac oboljeva, majka po krajevima zabačenih pisma torbica za večernje izlaske, kojih se ne sjeća, traži gdje je zaturila za ne daj Bože, za crne dane, tebe se, takođe, ne sjeća, druga joj nesreća uporno zvoni na vratima.

Prsti ruku i stopala trnu joj između zaleđenih malina na traci hladnjače, usput s njima uredno razvrstava lijepe uspomene u odjel dubokog mržnjenja.
Kad izađe napolje iz hladne komore u žarko ljeto, topi se šaka novaca brže od slika onog vremena, juri kući, misli o njemu, o bojama i redu očevih pilula, na tebe misli kao o džokeru iz ovog zla!

On i depresija se natežu oko flaše koju krije iza kreveta!

Tvoj svetionik odavno ne skreće talase nevolje, one dolaze, vuku ih brodovi tegljači tereta!
Padaš godine, padaš niže, samofinansiraš svoje propadanje i ne da ti se više polagati ništa, a kamoli ispite.

Radiš, vučeš kao konj, da izvučeš neku računicu na kojoj opstaje porodica koja nije dobrostojeća s utajama, s krađama, sa prevarama…moralna lestvica je jedina bova na kojoj stojiš, a znaš da je daleko obala i zelena grana za koju bi se uhvatila!

Igraš se s godinama klikera, bliže si rupi što si starija, dok stigneš da nešto pogodiš više se niko i ne igra!
Svi guraju kolica, njišu kolijevke, ti nižeš zelenaške zamke koje će vas izvući, jer nisi ti koja ostavlja, ti si roditeljski džoker, život tvoj ti i ne treba!

Nevolje više ne zvone, struja je isključena, upadaju u stan bez najave, ti se ne nosiš dobro s utvarama, klecaju ti koljena…

Udaješ se da manje se žuti čaša žuči kojom ti jutro nazdravlja.
Rađaš da voliš, da imaš svoje oči izvan umornog tijela, da raste i širi krila kolika su njena htenja, ne rađaš džokera, rađaš svoj smiraj u grudima.

Rađaš da ti je otimaju zli dusi i pijani uzdasi, da bude svojte i rodbine, da tebi lije mlijeko, a nju da naslanjaju na tuđe grudi, nisi znala da imaš još mjesta za rane.
Rađaš da staviš tačku na prokletu rečenicu života u kojoj si jedini subjekat svih trpljenja TI.

-Kupi mi ratluk s orasima, onaj od marku i trideset, ronhil, kesu smokija i dolazi, što te nema…zoveš me, k’o da ćemo piti kafu iz velikih šolja i učiti filozofiju…jer sutra pita.
Zoveš me kao da je najnormalnije što si tu.
Čekaš me, kažeš, na ulazu u psihijatriju!

Da mi je da sam mala i da mi noge vise sa stolice.
Da ne idem sama kroz te ulice, kraj portirske kućice, da ne znam za tu ogradu kojom je omeđena bol duše.
Da me neko povuče i kaže sjedi tu i čekaj,
da porasteš, veća od briga današnjih, da mi da prototip čovjeka i njegovih muka i nauči me s njim da rukujem.

Oko tvojih cupkavih koraka, mnogo je nogu i ruku kojima treba da upamtim imena.
Tvoje nauljene oči, podmazane tugom klize preko spuštenih ramena tih novih drugova, dodaješ kratke eF šifre, kao nova prezimena svakome, osjećam olakšanje što si još uvijek duhovita!

Dijelim kese tim ljudima, šaljem ih da bih te zagrlila, da bih vidjela koliko si tačno ponijela tuge kofera, koliko mogu da uzmem tvog tereta, da ga pobacam, u more, da ti olakšam i usmjerim kormilo na naš pravac, da tebe postavim na pramac, da ti oslobodim ruke, da te podsjetim ko je bio đak generacije, kome su visile medalje oko vrata i uramljene pohvale iznad glave, pa da onda i njih pobacam, sva ta suvišna očekivanja, sva uzurpiranja tvog ‘ja’ za potkusurivanje tuđih potreba.

Razumijem brige i priču eF kolektiva, al’ ti si moja, oduvijek, ova TI, tu je, trenutno njihova, jer si podigla crtu visoko, a skačeš uz odraz tuđih želja bez pomagala!
Dodala bih ti motku, rado, ne da doskočih do visoko postavljenih ideala, već da njome rastjeraš moranja, taj šapat očekivanja kojim ti zvoni glava.

Tvoja pametna glava, kojoj se spava od lijekova, gleda me, ruke stišću jaknu preko majice, majica je mokra, ne plačeš, samo ti duša jeca, riječi se spotiču o usko grlo svih tuga koje bi da izađu.
Izlazi samo nepravda, gusta, mliječna iz materinskih grudi.
Tvoje oči su presahla dva zdenca, tvoje grudi ječe i plaču, iz njih se sliva najveća nepravda!
Tuga nema vremena da se penje do obraza, lije hranljiva i ranjiva mliječna staza, kruna tvog dna.

Krijem iza osmijeha da sam se tu, unutar te ograde, ja slomila.
Hvata me nemir, povela bih te iza tih zidina, ti si pomirena sa svim ovaploćenjima zala, a meni se zarivaju staklići tuđih sudbina posred mišljenja.

Svako nosi uputnicu u ovo dvorište s pečatom tužne bosanske sudbine…uplašene porodilje, ratne traume, tehnološki i emotivni viškovi, godine mladosti na čekanju, čokanjčići na zadnjim vratima dragstora…otvoreni računi da na njima nema uplata, odgovorna djeca spotaknuta o stupice tendera, lopova i ološa!

Otvorila bih kapije da izađete svi ranjeni.
Gdje?

Mikrosvijet zamršenog spleta ganglija, putanja je i lična karta slomljenih leđa i srca.
Opisani krug, unutar koga ste, nosi najviše boli i poena dobrote na kojima su se kola slomila.
Ljudi kojima niko nije imao da uplati da se ne drogiraju, da imaju firme, da budu bahati, da legnu pare da vi ne biste polegli!

Oko bolnice su dalje koncentrični opisani krugovi Banjaluke, entiteta, BIH opisana kružnica našeg intimnog zla, pa dalje Stara kurva Evropa i njena prevara, bačeni kamen pravi sve dalje krugove, široka je kružnica užasa…a tobože, jedini stid i sramota tog odbljeska je ovdje!
Shvatam da je svako zarobljen ogradom ličnog i planetarnog zla….
Da otvorim ovu jednu kapiju, ne znam gdje bih te izvela!

Život je kratak fitilj da na njemu dogore sve nanizane perle patnji i bolova.

Čokanjčić koga ispijemo prije nego što progutano stignemo da preživimo!

Izašla sam kroz kapiju, a ipak ostala u jednom od zatvorenih krugova!

Kad porastem(o) želim od svih umijeća da znam(o) gdje je i kako se rajsferšlus na koži ČOVJEKA otvara…kad nam neko kaže “dobro sam”, ipak zastanem(o) i pogledam(o) ima li taj svetionik u grudima lično sunce kojim se napaja, koje, ipak, ostaje na pravom mjestu da prespava!

IZVOR: https://www.facebook.com/sanjalazicvitor/photos/a.114808829958931/290503542389458/?type=3&theater

NAPOMENA:
Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba je odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Pograma osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE. Svi komentari i sadržaji se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Svi sadržaji kao i stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija IMEP.ba je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru, te isti ukloniti čim bude uočen ili prijavljen.

OSTAVITI ODGOVOR