Piše: IMEP tim

Možete li se malo predstaviti?

S obzirom na godinu mog rođenja koju ne sporim, globalistički demografi bi me svrstali u generaciju X što donekle moram da osporim jer su u pokušaju da definišu zajedničke osobenosti generacija rođenih od ranih 1960-ih do ranih 1980-ih zanemarili potencijalne pogubne utjecaje podneblja i društveno-historijskih zbivanja. Tako navode da su kultni oslonci ove generacije, između ostalih, video kasete, MTV muzički spotovi, popularna muzika, Majkl Džekson, serija “Prijatelji”. Čitajući ovu generacijsku karakterologiju saznala sam da smo rođeni poslije bejbi-bum generacije, a prije milenijalaca, u vrijeme kada je bila uvećana stopa razvoda i kada je kult djece zamijenjen kultom odraslih, a to je značilo da su naši roditelji u trci za samoaktualizacijom ostavljali djecu bez kontrole. Dakle imali smo sasvim dovoljno slobodnog vremena ako nizašto, a ono za razmišljanje i ja lično za čitanje i prve razgovore s dušom. Moram se složiti s gospodom demografima i oko drugog naziva za ovu djecu koja su uživala bez nadzora odraslih u periodu od kraja školskog dana do povratka roditelja s posla. Nazvali su ih latchkey djeca po tome što su oko vrata nosili ključeve od ulaznih vrata svojih domova i ja se često sjetim mojih ključeva. Međutim, da ne bi demografi baš sve pogodili, s mojom generacijom na brdovitom Balkanu poigrala se sudbina i ostalo nam je sjećanje na jednu veliku državu, na zajednička multietnička Ijetovanja i vječita gorčina zbog prekinutog djetinjstva. Velika država je postala odraslima ili bejbibumerima toliko tijesna da su je morali zamijeniti
manjom (koja im valjda više nije tijesna.

U okviru svog projekta govorićete o problemima s kojima se ljudi svakodnevno susreću, ako je to tačna formulacija – kome se obraćate i u kojoj formi, zašto mislite da je ta tema važna i korisna i potrebna, gdje ćete objavljivati svoje sadržaje?

Dopada mi se naziv vašeg projekta – Novi glasovi. Zamišljam to kao jednu malu redakciju smještenu u maloj zgradi iznad čijih vrata piše upravo takav naslov, a ispred red ljudi željnih da se čuje njihov glas, upravo kao ispred stranih ambasada. Međutim problem je što je ova mala redakcija opasana staklenim soliterima u kojima su smještene redakcije totalitarnog režima i što se od njih gotovo i ne vidi. U te dvije riječi je opisana naša apatična i bezbojna zbilja. Medijski prostor je već godinama uzurpiran. Sami sebi bitni, političari “bejbibumeri”, nezasiti i beskompromisni kada je vlast u pitanju, su Orvelov roman “1984” pretvorili u svoj politički program. Na sceni je ukrupnjavanje vlasti i kapitala od strane nekolicine ljudi. Ko im se može suprotstaviti? Shvatam da su Ijudi u stalnoj borbi za egzistenciju, ali moraju, ako ni zbog čega – a ono zbog svoje djece imati vremena za kritičko mišljenje i odbranu svojih prava. Upravo tu vidim snagu generacije X kojoj su ovi s vlasti oduzeli djetinjstvo i koja se sada ili nikada mora izboriti za pravo na život i jednake
uslove za svoju, a ne samo njihovu djecu i to baš u ovoj zemlji (ne nekoj drugoj) koja im opet postaje tijesna. Da niko više ni u snu ne pomisli da je nedodirljiv, a kamoli da javno kaže:” Žali se Transparensiju, žali se babi, dedi, Bogu Ocu”. Znači “pravni” poredak je uspostavljen samo za nas, a pojedinci žive izvan njega. Uzmite primjer tog čovjeka kojim vlada njegov uvijek žedni nagon za vlašću – Domanovićev vođa je bio slijep, ali to narod nije znao. Zna li narod kakve su naše vođe i kuda nas vode? Političari kao i kod Orvela truju Ijudska srca i ljudi vremenom počinju da gube osjećanja, postaju ravnodušni i malodušni. Upravo to sam postavila sebi za cilj – da trgnem Ijude iz letargije, da ne ogrube od ispranih i ispraznih informacija, da moraju da misle svojom glavom i osjete da su živi. Ne smijemo se miriti s nekim ko nas godinama truje da je sve dopušteno jer je on pobijedio na “demokratskoj klackalici” zvanoj izbori i da se na tome završava naše pravo, a počinje njihova konzumacija demokratije. Oni smatraju da smo svi mi glupi i spremni su da nam oduzmu i nadu da se stvari mogu promijeniti. I nada je za njih opasan vid otpora. Naše misli o odlasku iz zemlje kao najboljoj i jedinoj opciji moramo zamijeniti mislima “ostani u svojoj kući, svojoj državi i koristi svoje moždane vijuge da ih drugi ne zloupotrijebe”! Drugi segment mojih priča biće, i već jeste, pokušaj da osvijestim ratne traume, predratne i poratne dane prolazeći jednako kroz boli sva tri konstitutivna naroda. Samo zajednička katarza može nas dovesti do istinskog razumijevanja i pomirenja.

Šta znate o građanskom novinarstvu i kako ste stjecali ta znanja?

Još dok sam nosila onaj ključić oko vrata maštala sam da postanem novinarka. Nakratko sam bila i radijska voditeljica. Ljubav prema književnosti sam htjela da krunišem upisivanjem studija književnosti ili žurnalistike, ali je prevagnuo praktični duh mojih roditelja. Odlazim u Beograd i završavam studije prava. Ja sebe i ne smatram tipičnom novinarkom, niti sam svjesna novinarskih pravila dok pišem. Pišem kako osjećam i kakav utisak na mene ostavlja zbilja. Sigurna sam da je podneblje u kojem živimo, voda koju pijemo, priroda koju još nismo uništili ili rasprodali, sjećanja na bogatstvo mirisa, ukusa i zvukova multietničke predratne Bosne i Hercegovine koje smo zaključali u naše kovčežiće… da je sve to formiralo zajednički duh svih Ijudi na ovom prostoru koji je politika pokušala da pocijepa na tri dijela. ali gle čuda – taj duh i dalje živi i samo je jedan pravi i treba ga pozvati u srce. Pisanje koristim, dakle, istovremeno u svrhu buđenja i sjećanja.

Kako ste saznali za IMEP?

Društvene mreže i njihovi moćni algoritmi su valjda prepoznali ko sam, šta sam i gdje sam i poslali me u vašu “malu redakciju”.

Kako je izgledao proces apliciranja, da li je komplikovan, težak, zahtjevan?

Nisam ranije pisala projekte, pa sam se oslonila na pomoć prijatelja. Ovom prilikom bih se zahvalila, sada već kolegama na istom projektu, koji su mi nesebično prenosili svoja iskustva. Naravno i vašem timu koji su zaista imali razumijevanja za nas početnike.

Koliko novca ste dobili i za koje aktivnosti?

Za projekat koji sam nazvala “Dovoljno smo patili, imamo pravo na bolji život!” mi je odobreno 4.244 USD za seriju od 36 tekstova (priče. kritički osvrti, analize) koji će biti objavljeni na mojoj Facebook-stranici. Neki od ciljeva koje sam pred sebe postavila, a koje bih istakla su: doprinijeti zajedničkoj katarzi, osvješćivanju i razumijevanju tuđe patnje i pomirenju kao duševnoj potrebi istinskog multietničkog društva; dati glas radnicima, penzionerima, majkama, djeci, životinjama, prirodi i svim drugim ugroženim i zapostavljenim kategorijama; provjetriti tekstove od predoziranosti politikom i otkriti čime se to liječi bosanskohercegovačka duša.

Šta trenutno radite u okviru ovog granta?

S obzirom na to da sam procijenila da je za realizaciju moje ideje potrebno 12 mjeseci, trudim se da održim vašu i svoju reputaciju, pa komuniciram s pratiocima, divnim i talentovanim ljudima, i težim da ostvarim projektne ciljeve. Koristim priliku da se zahvalim na saradnji vašem timu i naročito dugujem zahvalnost Amelu na nesebičnoj podršci.

S obzirom da je vaš projekat počeo u “doba korone” – koliko vam je to otežalo ili olakšalo posao?

Kome je korona olakšala posao sada se polako otkriva – sve afera za aferom koje će, nadam se da griješim, završiti u ladicama “potkovanih”. S obzirom da sam mama dvije djevojčice obnavljala sam gradivo osnovne škole. Bili smo prikovani za televiziju, kako zbog škole tako i da saznamo koja prava su nam tog dana ukinuta, šta još smijemo i kada. Tih dana naročito, ali rekla bih još uvijek, živimo na sat koji nam drugi navijaju. Period korone obilježio je lančani pritisak na djecu, građane, osnovna Ijudska prava, na živote uopšte. U takvoj situaciji i inspiracija je mač s dvije oštrice. U svakom slučaju teže su okolnosti od onih koje su predviđene u projektu, ali šta je za nas jedno iskustvo vise?

Imate li neke reakcije na to što radite i ako imate kakve su?

Istakla bih samo pozitivne komentare koje dobijam na objavljene tekstove. Ljudi s kojima komuniciram znaju da je pravda i istina mjerilo kroz koje provlačim svoje tekstove, oni koji nisu Ijubitelji te sredine, već naginju u bilo koju krajnost nisu dio naše fb družine. Volim živu komunikaciju i povratnu informaciju od Ijudi, volim da čujem kako su doživjeli stvarnost i moju interpretaciju iste, šta ih muči ili raduje.
Poruke, komentari, pisamca su pravi mali biseri duhovnosti i istinske i najiskrenije podrške. Rekla bih, upravo, ako je vjerovati FB statistici, najaktivnija je generacija X, valjda osjećamo da se na istim talasnim dužinama Ijuljamo.

Kakvi su vam planovi za poslije, kada završite aktivnosti podržane grantom?

Nastaviću da udomljavam priče odbjegle s lica mjesta. Govoriću i dalje glasno i uvijek voditi bar jednog psa sa sobom! On će lajati na sve, a ja samo na nepravdu.

OSTAVITI ODGOVOR