Sanja Vitor (New Voices): Kaolin, crveno jastuče i poštar naše ulice

0
1

Objavljeno na Facebook (18.05.2020.)

Autor: Sanja Vitor

Kuća u kojoj sam odrasla, početkom devedesetih promijenila je svoj komšiluk, a da nigdje nije mrdnula.
Jedne godine s proljeća se presvukla i odložila navike i jutra u koja se do tad ogrtala, u novo ruho, koje nije bilo kućna haljina.
Trebalo je, samo, da zimske stvari podigne, a ljeto i majice ‘oko kuće’ privuče bliže, da spremna dočeka dvorišta, behare, prve trešnje, da praznike prisloni na ruke kao ručicu mlina …okrenide bona, dva triput…idem nam ja pristavit….
Trebalo je da se smjenjuju dani, u kojima se toči kafa, šolje i fildžani…nikako joj nije trebalo sve što se desilo.
Postala je stroga i obična, hladna i začuđena, obrasla raščupanim drvećem i granama…ličila je na neku jadnicu koja je mlada orunula, sama sebi kose počupala, krila se od sunca i u njoj se svaka kuća u ulici i gradu ogledala, svaka joj je bila sestra bliznakinja.
Obukle su se, sve, u iste rite iz kojih su ispadali komadi duše.
Stajale su skamenjene bolom koji je nadirao kao vodostaj, plavio i potapao suzama…kuće su primale u sebe narod kao saučešća i propuštale kroz svoje odaje uboge izgubljene ljude, kao da se to nekom drugom dešava.
Ćutale su, uspravno stajale i dok su bile silovane, šutirane, prevrtane, cijepane i kradene.
Plakale su niz zidove dok su odnosili iz njih uspomene.
Kuća u kojoj sam odrasla, druga je ili treća komšinica nekad bila čuvenoj fabrici pločica i ukrasne keramike, dakle, blizu Kaolina.
Dokle je taj klasični socijalistički projekat u arhitektonskom i samoupravnom stavu ponosno poslovao, sežu i moja najljepša sjećanja na rijeku radnika koja se izlivala tačno u petnaest časova i pet minuta, kroz širom otvorene fabričke kapije.
Išli su svojim kućama, nasmijani, veseli, mahali rukama i dobacivali se dosjetkama i šalama kao loptama i nama se djeci činilo da tako ozareni mogu biti jer su se nahvatali života, da im nikad ništa ne zafali, da ih ništa iz te igre ne može izbaciti!
Ujutro bi se sa tom rijekom radničkih ruku mimoilazili na putu do obdaništa ili škole.
Sa istom lakoćom su prelazili iz svojih spavaćih soba u hale, dani i noći su im se preplitali, kao i ognjišta i visoke peći oko kojih su se grijali.
Trudili su se da se nijedno od njih ne ugasi!
Bilo je to pitanje domaćinske časti.
Željezna siva ograda oko fabričkog kruga bila je bedem čije se šipke razmiču magijom dječijih ručica, neki su otvori bili, baš, našeg kalupa.
Pod prozorom ukrasne keramike jutra bi osvanula klasirana u kategorije.
Šolje, tacne, ibrici, vaze, svijećnjaci koji su dosegli visoke standarde ostali bi unutra spakovani u kutije, a da sunca nisu vidjeli.
Otpočinjali bi svoj dosadni život skupljanja prašine u nekoj dalekoj prodavnici širom Jugoslavije.
Oni nižerangirani, koji nisu izdržali pritisak visokih peći, koji nisu čak ni vidno napukli škartirani su i šikanirani, označeni kao druga, treća klasa i nemilosrdno istresani na otpad.
Neki su zbog te pogrešne procjene zaista prerano pucali, rascvjetavali se i okrnjeni na mjestu umirali.
Drugi su opet, tu, tek, pravi život počinjali.
I naš je život, djece iz komšiluka, počinjao odbljeskom sunčevih zraka, serviranih na kaolinskim tanjirićima.
Kapi radosti koje smo ispili iz tih krčaga i dan danas drže naš život da ne iskopni.
Birali smo, stručnom posvećenošću i kompletirali naš asortiman ukrasne ponude što za prodaju, što za naša tobožnja domaćinstva.
Naše kuće prostirale su se koliko doseže roze ili plavo ćebence u kojima smo iznijeti iz porodilišta.
Te kuće su nicale pod prozorima pravih kuća, na suprotnoj strani od sunca, okućnica su nam bili trotoari i ulica.
Sve što je trebalo da se život zapati u jednoj takvoj nastambi, mi djeca, smo imali, zahvaljujući toj fabrici.
Tako je bilo i u pravim kućama koje su nam bili susjedi😊
Svako je imao mamu, tatu, strica…amidžu, dalju i bližu rodbinu, da mu mahne kad bi se kapije otvorile kao košnice…vrijedne pčele radilice mogle su na putu kući da pazare za sitne pare plodove svog rada.
Mogli su da se pokaju za neke procjene.
Neke šoljice su mogle lično da im se unesu u oči novim sjajem koje nisu na vrijeme prepoznali!
Te greške smo mi kao vanjska kontrola sitno naplaćivali uživajući više u svojim odraslim ulogama nego u dinarima.

Komšiluk i šire pamti me po ključu oko vrata i psu, bila su to moja dva zaštitna znaka i odraz moje rane autonomije.
Ovaj ključ je bila lenta odgovornosti i marljivosti kojom su nas roditelji kitili, prva pratilja odraslosti, prije nego što zadužimo novo znamenje, crvenu maramu i plavu kapicu, polagali smo vjeru u sebe, ličnu zakletvu životu, da smo spremni na borbu sa njim.
Na zvuk motorića, prekidali bi igru i pravili obruč oko poštara, pitajući ima li šta za nas.
Simpatični drugar naših dana podizao bi brkove u jedan veliki dobrodušni osmijeh i uz žao mi je..ništa danas, za vas… ispraćao nas malene u tobožnji svijet odraslih bez potvrde u obliku računa ili kakve plave koverte, koja bi nam bila i zvanična priznanica da se vraćamo, ‘ćebe kućicama’ sa naramkom briga odraslog čovjeka.
Taj ritual motorića i kružoka nas i čika Hamdije bio je jedno vrijeme tradicija…naprasno prekinuta…
-Ima li šta za mene?.
– A za mene…
Hamdija jednog dana oduševljeno sabra nas oko sebe i reče…e, ima!
Po dvije raširene zenice šarale su čas u njega čas jedni u druge dok su iz crne olinjale kožne torbe, oslonjene na njegovu nogu izletale koverte…plave..kao jato plavih golubova.
Za tebe, za tebe…po imenu nas je čitao i svečano uručivao.
Stvarno pišu naša imena i prezimena!
-Ima, još, ima..sve same opomene iz biblioteke!
Niste vratili knjige družino!
Zapečetio je isporuku osmijehom, a nama su oko glave vijala slova Javne gradske ustanove sa kružnog pečata.
Pionirski obraz biješe malo zagaravljen dimom motorića kojim se poštar odvezao i ostavio prvi sivi trag na veselu paletu našeg šarenog života.
Sutradan i kasnije…više ga niko nije salijetao…trzali smo se na zvuke opomena kad nam svirne i zavrti brkovima među ulicama.
Poštar nas je još jednom poslao na adresu odraslih…svratio je jedan dan i pazario svježe kompletiran servis šoljica za kafu.
– Koliko vam je ovaj komplet….upita…vala, pakujte mi, na poslu pijemo iz nekih okrnjenih, raspar šolja?
Metež je nastao u našim rukama i osjećanjima, manje zbog zarade, više što će u jednu važnu firmu ući naša kolekcija.
Izgledalo je to kao da nas je sve zajedno potrpao u svoju torbu sa pismima i isporučio među odrasle ljude, provozao motorićem, malo do budućnosti i vratio u djetinjstvo sačuvane.
Ne znam na šta smo te pare potrošili, kao što ne znam u šta su nam se raspršili dani.

Kad nismo sređivali naše vanjske kućice, ja sam se, kao i sva djeca, trudila da dočekam oca i majku sa sređenom kućom.
Znala sam pretjerivati da sam jambolije koje je moja baka ručno tkala i slala preko sedam gora i mora, uspravno češljala.
Imali smo dva crvena čupava jastučeta, koje sam takođe besposlena u naletu kreativnosti češljala da liči jedan na mačku, drugi na psa.
Ti bakini jastuci, kad nisu bili pas i mačka, igrali su vrlo važnu ulogu u socijalističko federativnom narativu.
Dolazila bi komšinica u plavim borosanama i plavom mantilu, da pridruži naš svečani crveni jastuk makazama.
Baka nije ni slutila, dok je tkala mjesto da se tu naši snove roje, koliko će svečanih trenutaka na njemu da otpočne, čim rukovodstvo Kaolina crvenu vrpcu presiječe, eh..koliko je pogona taj jastuk u život pustio, koliko makaza pridržao.
Za te prilike sam ga posebno češljala i razbuđivala…u aparat da gleda, da ne trepne, ne kunja dok se istorija dešava.
Vraćali su ga i uzimali, pozajmljivali komšijski, kao šoljicu ulja il’ šećera.
Navikli da im on bude sefte novih pobjeda, zametak novih snova.
Nisu dali da ga penzionišemo i zabacimo na tavan.
On je bio taman mjera radosti i napretka.

Poslije se sva ta crvena izlila iz naših srca, krv je prebojila ulice, halu i magacine su pokrali stečajni upravnici sposobni da sav protekli život proglase za škart kategorije.
Kaolin, kao vrsta gline, koja je oblikovala naše živote, presušila se i smrvila u grotlu zla….crvena vrpca i fabrička traka zastali su između rafala u ratu i pojedinačnih pucnjeva mira u slepoočnicu svakog napretka.
Gigant se sveo na par sobica u kojoj je bila ratna komanda.
Moja kuća je od prve granate dobila tri gelera u balkonska vrata.
Gađali su komandu, Kaolin fabriku ili pak moj crveni jastuk da još jednom označi i ozvaniči u mojoj glavi neki novi početak, ovog puta, rata.
Povučena je linija između naših života, postalo je jasno čak i onome ko do tad nije vjerovao da je ipak počelo neko fabrikovano zlo.
Od tih gelera u vratima naglo sam odrasla iako nikad nisam vrpcu sa djetinjstvom presijekla!

P.S. Nedavno su moja djeca roveći po bakinom tavanu oživjela crveno jastuče. Ponovo se tiho uvuklo u naše živote da pridrži glave pune uspomena, da se neki izgubljeni snovi dosanjaju il’ pak, da na njemu neka nova mudrost odrijema….

Hvala komšiluku i bivšim radnicima na slikama…

Izvor: https://www.facebook.com/sanjalazicvitor/posts/246486953457784?__tn__=K-R

NAPOMENA:
Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba je odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Pograma osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE.
Svi komentari i sadržaji se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.
Svi sadržaji kao i stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija IMEP.ba je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru, te isti ukloniti čim bude uočen ili prijavljen.

OSTAVITI ODGOVOR