Osman Zukić (New Voices): Obrazovanje romske djece

0
1

Objavljeno u Oslobođenje (18.06.2020.)

Autor: Osman Zukić

Obrazovanje romske djece: Djeca u Vardi se teško snalaze, nemaju mobitel, nemaju tablet i bilo im je jako teško pratiti online nastavu

Posla ima kako kad / Almir KljunoPOSLA IMA KAKO KAD / ALMIR KLJUNO

Na zapadnoj strani rudarskog grada Kakanj, gore ispod površinskog kopa Vrtlište, smješteno je romsko naselje Varda. Niklo je na bivšem odlagalištu haldije, otpada koji nastaje pri proizvodnji uglja. Kad se uđe u naselje iz pravca centra grada, s lijeve strane su uočljive nove zgrade nastale kroz projekte stambenog zbrinjavanja romskih porodica. Pravo putem uzbrdo, odakle dopire glas Muharema Serbezovskog, ulazi se u utrobu mahale.

Svima treba pomoći

Izbrojao sam sedam novih zgrada. U jednoj od njih, u stanu od četrdesetak kvadrata, živi šesteročlana porodica Ramić. Otac nije završio školu, kao ni majka, najmlađe dijete ima jedva tri godine, kćerka ide u drugi, a sinovi u peti, odnosno šesti razred. Dane izolacije uslijed širenja koronavirusa su uglavnom proveli u svom stanu. Osim oca, koji je morao nešto zaraditi.

Nastavnici su slali materijale i zadatke, a oni su odgovarali koliko su mogli s jednog mobitela, koji je non-stop uključen u struju. Nemaju računar ni tablet.

Admir je najstarije dijete. Dođe mu najviše zadaće i nema vremena da sve završi i pošalje nastavnici da ga ocijeni, jer svoje zadatke moraju uraditi sestra i brat. Iz ruksaka za koji kaže da je pretežak vadi teke da mi pokaže svoje crteže, a na tekama se potpisuje kao Ronaldo. Otac mu je igrao za Rudar iz Kaknja. Njegova slika iz tih vremena, u zelenom dresu, visi na zidu.
Kad treba nešto nacrtati na kompjuteru, djeca nacrtaju na papiru i pošalju sliku preko Vibera.

image

– Volim ići u školu. Moji roditelji se nisu školovali, ali ja želim. Želim završiti sve razrede i pomoći roditeljima.” Prozivali su ga u prvom razredu; nazivali su ga cigane i govorili mu da ne vjeruje u Allaha. Nastavnici i pedagozi su mu pomogli. Sada je dosta bolje i djeca su ga zavoljela.

Otac je zamolio da ovu priču radimo bez fotografija. Kaže, djeca su to – može ih sutra neko prozivati, ionako se teško snalaze.

– Utičem na njih troje da idu u školu. Ni ja ni žena je nismo završili. Trudim se koliko mogu da im pomognem da ne budu ono što sam ja sad. Šaljemo ih u školu čiste i uredne, učimo ih odgovornosti.

Stan u kojem žive je opštinski. Kako rekoše, oni su pod kirijom koju ne plaćaju. Na televiziji je neki muzički kanal. Domaćini, komšijska djeca i još neki gosti su okupljeni oko stola u dnevnoj sobi. Naspram te prostorije je kuhinja, a na šporetu u kuhinji je tek pečen hljeb. Nabešalo se računa i svaki čas im mogu isključiti struju, žale se, ali rade. Otac cijepa drva kad nekome zatreba i žali se.

Sve više djece se školuje

– Ovo je tužna priča, gdje god da odete. Gdje god da otvorite vrata na Vardi – to je tuga živa. Ne mogu reći da mi je baš najbolje, a nije mi ni najgore. Kako je – tako je. Ne možeš više fino ni razgovarati s narodom.

Djeca iz Varde uglavnom idu u dvije lokalne osnovne škole – “Hamdija Kreševljaković” i “Mula Mustafa Bašeskija” – a ona malo starija najčešće upisuju Mješovitu srednju školu. Procjenjuje se da u Kaknju živi oko tri hiljade Roma. Posljednju deceniju ih se sve više školuje. Posao poslije škole uvijek ne nađu, ali barem se opismene da znaju gdje posao mogu tražiti. Kad bi ova djeca morala u novu školsku godinu na način kako su završili prethodnu, teško bi se snašla. Online nastava zahtijeva uslove, a njihovi su minimalni. Žalili su se školi, pa su im i neke donacije obećane. Još od toga nema ništa. Jedna mještanka je zvala neka udruženja i tražila barem tastaturu.

Mnogo romskih porodica i dan-danas živi od, kako rekoše, kanti, ali se hvale time što nijedan član zajednice nije zaražen virusom korona, uprkos tome što cijeli dan skupljaju sekundarne sirovine i prodaju ih na pijaci.

image

Djeca idu u dvije lokalne škole / Almir Kljuno

 

Pričaju o poslu. Posla ima kako kad.

– Ne može ti niko ništa garantovati. Više ni dani ne dolaze kako treba. Kiša samo pada, ne može se ni raditi. Ima ljudi koji nas Rome smatraju svakakvima, a ima ih koji nas jako cijene. Škola je kakva-takva garancija bolje budućnosti.

Admir voli njemački i engleski. Kad bi negdje otišao u svijet, kaže da bi se mogao snaći. Za razliku od mlađeg brata, rado govori, a kad govori, radi to polako, slažući misli u kratke rečenice. Između rečenica stanu čak duboki, čak plitki uzdasi.

Kad je govorio o školi – plakao je.

Aida sjedi u bašti ispred svoje kuće. Kuća joj je smještena dublje u naselju.

Iz njene perspektive online nastava je težak proces, ali ga je savladala. Više joj prija ići u školu. Kaže da svi u naselju traže pomoć od nje, a ona ne može da odbije, pa pomaže koliko može. Prvi je razred u Mješovitoj srednjoj školi u Kaknju – smjer poslovno-pravni tehničar. Priča o djeci u mahali.

– Djeca u Vardi se teško snalaze. Nemaju mobitel, nemaju tablet i bilo im je jako teško pratiti online nastavu. Bar im je lakše ići normalno u školu. Pomognem im u slučaju da mi se obrate. A sad da idem po kućama i pitam kome treba pomoći – nemam vremena.”

Aida želi upisati Pravni fakultet. Kad uči, najprije nauči teške predmete, pa onda one druge. Lako pamti. Kada je pitaš za školovanje romske djece, kaže da se sva priča svodi na to da li imaju prave uslove. Redovno ide na časove glume u Kaknju i već šest godina je aktivna članica. Njena prva ozbiljna predstava je bila “Hasanaginica”. Igrala je kćerku. Najdraža uloga joj je lik Kristine u predstavi “Pozdravi nekoga”.

Pozdravi nekoga

– Voljela bih da igram u predstavama gdje ima puno smijeha. Naš svijet je opterećen tragedijama. Fali nam humorističkih komada.

“Pozdravi nekoga” je priča o djeci bez roditelja. Kristinu je majka ostavila na pruzi, ne sjeća se oca, ne zna ni ko joj je otac.
Aida je za ulogu Kristine dobila nagradu za najbolju glumicu u toj predstavi u BNP-u u Zenici. Kaže da ima jako puno ciljeva i teško joj je sve to sklopiti, a jedan od njenih ciljeva je da se nastavi baviti glumom.

– Što se tiče mog osnovnog školovanja, bilo mi je jako teško. To je period kad sam odrastala. Od prvog razreda išla sam u školu s osobama koje me apsolutno ne žele. Svake godine je bivala gora i gora situacija. Bila sam jako povučena i to nisam voljela kod sebe. Bilo je teško kada mi je jedan drugar rekao da sam ciganka. Bili su moji roditelji uz mene. I oni su me ohrabrivali da nastavim i završim školu. Ja sam bukvalno jedva čekala da izađem iz pakla osnovnog obrazovanja.

image

Važno je pratiti nastavu / Almir Kljuno

 

Kaže da se u srednjoj školi preporodila. Njeni prijatelji su je lijepo prihvatili. Zahvalna je što ih srela i ponosna je na njih. Nada se da će ostati uz nju jer znaju kakva je osoba.

– Volim da imam obaveza, valjda me Bog takvu stvorio. Imam ciljeve, znam čemu idem i to je moja motivacija, to me izvlači. Kad bih napisala knjigu – bila bi to vrlo inspirativna priča.

Njena majka sjedi uz nju dok govori. Pas privezan lancem ispred kuće laje. U društvu je još sin od njenog brata. Kaže da mu rodica pomaže da bude bolji u školi. Pokazuje prsten na ruci, a na prstenu je mrtvačka glava. Prsten mu je malo veliki. Otac mu ne radi, a majka ima epilepsiju.

Najbolja aplikacija

Donose diplome; Aida je mnogo puta pohvaljena za svoje školske i izvanškolske uspjehe. Njena majka je ponosna na nju.

– Budi ponosna što si Romkinja, budi ponosna što si hrabra, šta god ti neko govorio, digni glavu i voli svoje drugove. Sjećam se; Titina su djeca bila drugačija. Više smo voljeli jedni druge. U ovo vrijeme, djeca su puno na internetu i igricama, ja ih zovem kompjuterska djeca. Nemaju razvijenu empatiju. Mi i dan-danas trpimo probleme, to niko ne vidi, samo kažu; pusti ih, to su ciganska posla, oni se udaju sa petnaest godina. Nije to istina. Mi kroz ovo vrijeme teško prolazimo. Narod je izvaran, govori majka.

Aida naglašava da bi bilo dobro kada bi svako dijete u Vardi imalo barem mobitel. Tako bi sami mogli pratiti nastavu. Iz škole su joj poslali upitnik u kojem treba ocijeniti nastavnike. Rekla je da Google Classroom najbolja aplikacija. Kaže da ima jedan učenik – Ali – i on ne prati redovno nastavu, pa mu pokušava pomoći. Ali ima epilepsiju.

image

Pokazuju kuda se izlazi iz naselja. Pored puta su bicikli i kolica, a na štrikovima se suši veš. Mnogo je kartonskih kutija svuda okolo, starog željeza i kućanskih aparata.

Ovi ljudi, njihove priče i sudbine ostaju u Vardi da čekaju dane kada će romska djeca stvarno dobiti šansu da se obrazuju onako kako zaslužuju?

(Reportaža je sedmi tekst iz projekta “Dokumentiraj obrazovanje – Serijal novinskih reportaža o obrazovanju u BiH”. Projekat je dio “Programa osnaživanja nezavisnih medija – IMEP” koji realizira CPCD uz podršku USAID-a. FB:@dokumentiraj.obrazovanje; Instagram: dokumentiraj.obrazovanje; TW: dok_obrazovanje)

Izvor: https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/zelim-da-mi-djeca-ne-budu-ono-sto-sam-ja-sad-565878?fbclid=IwAR1mZiv4kR3mgYr-RryNKEzSrYvnqdNpboEKHrbnPuywAigCs0H6UPSVeLk

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba je odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Pograma osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE.

Svi komentari i sadržaji se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.

Svi sadržaji kao i stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija IMEP.ba je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru, te isti ukloniti čim bude uočen ili prijavljen.

OSTAVITI ODGOVOR