Osman Zukić, korisnik IMEPovog granta za građane novinare

0
33

Piše: IMEP tim

Možete li se malo predstaviti?

Odrastao sam u Bakićima (Olovo). Srednju školu i Filozofski fakultet sam završio u Sarajevu, gdje sam počeo raditi već na drugoj godini studija. U redakciji Magazina za pravedno obrazovanje Školegijum sam radio osam godina. U tom periodu sam objavio desetine tekstova – reportaže, komentari, analize, kritike – i uređivao tekstove vanjskih saradnika, predlagao teme i nadgledao njihov rad. Obišao sam znatan broj škola u cijeloj BiH. Prilikom tih posjeta stekao sam mnoga poznanstava, čuo mnogo priča o dobrim i lošim praksama u školama i lokalnim sredinama… Paralelno sa djelovanjem u redakciji magazina Školegijum, osam godina sam radio u Fondu otvoreno drštvo BiH – Soros fondacija – najprije kao asistent u Programu za obrazovanje, a kasnije kao konsultant pri realizaciji operativnih projekata i projekata drugih organizacija koje finansijski podržava Fond otvoreno društvo BiH. Između ostaloga, učestvovao sam u programu Dobre prakse u obrazovanju koji je bio trogodišnja podrška osnovnim školama u njihovim nastojanjima da rade bolje. O tim školama i njihovim praksama sam pisao reportaže i vodio snimanje video-priloga. Prethodno sam radio u redakciji Dnevnih novina Oslobođenje, a sa kolegama s Filozofskog fakulteta sam osnovao Časopis za po-etička istraživanja i djelovanja Sic! u čijoj sam redakciji proveo pet godina.

Nakon ovih iskustava i iskustva rada na nekim drugim projektima bio sam spreman da se upustim u otkrivanje novih pojava, da ih istražujem i pišem o njima. Prva epizoda je zasigurno CPCD-ov Program podrške nezavisnim medijima (IMEP).

Pišete o obrazovanju – kada i kako ste počeo pisati, otkud interes baš za obrazovanje i zašto mislite da je to važno?

Još za vrijeme studija sam spoznao kakve posljedice na generacije može imati loše organiziran obrazovni proces, ideološki obojen i neutemeljen na naučnom diskursu. Zapitao sam se koliko je čovjeku potrebno vremena, energije i vještine da neke propuste premosti i nastavi dalje… Kasnije sam, nakon što sam shvatio kako kvalitetnoj reformi ove zemlje mora prethoditi kvalitetna reforma obrazovnog sistema, počeo podrobnije istraživati probleme u školstvu, otkrivati njihovu prirodu, pokušati je objasniti i predstaviti. Danas, radeći na projektu Dokumentiraj obrazovanje u BiH i nekim drugim projektima, nastojim da o fenomenima u ovoj zemlji pišem uobzirujući sve što moja generacija nosi kao iskustvo kroz svoje odrastanje i formiranje. Djetinjstvo smo proveli u ratu, rane tinejdžerske godine su nam protekle u nesigurnosti onoga što su nam predstavljali kao tranziciju, a formirali smo se kroz različite, čak sukobljene narative o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Onda je uslijedilo shvatanje da mi je ovo stanje dato, da ga nisam birao i kreirao i samim tim je ono za mene prirodno i bitno ga je istražiti. Stoga sam odlučio da otkrivam zanimljive priče i pojave, ljude i njihove sudbine, krajeve i predjele – da ih saslušam, vidim i pokušam razumjeti – i tako usvojim što je moguće više perspektiva koje će mi pomoći da shvatim vrijeme u kojem živim. Prepričavam ih i opisujem kroz tekstove reportažno-dokumentarnog karaktera omogučavajući i drugim ljudima da ih dožive i iskuse, uzmu u obzir prilikom svog određivanja naspram svijeta u kojem žive. Polazim od toga da svi imamo priču i da sve one bivaju sredstvo razumijevanja, kako onoga što živimo, tako i onoga što nas je ovdje dovelo i čemu nas vodi. Posljednjih godina istražujem pojave u obrazovanju jer vidim koliko su bitne i koliko se kroz njih može spoznati, što ne znači da nekad kasnije neću istraživati i prava radnika, zločine, manjinske grupe, kulturno-historijske fenomene, ekološke probleme… Nedavno sam bio na Tjentištu i istraživao priču o školi koja je nekada imala manje-više hiljadu đaka, a danas ih je svega četvero i upitno je hoće li u septembru biti ijedno. Tjentište je prelijep kraj sa ogromnim prirodnim resursima i potencijalom za kojekakve poduzetničke poduhvate, a tamo živi jedva nekoliko porodica. Zar ta priča ne svjedoči o nama koji smo prošli put od memorijala na Sutjesci koji su obilazili đaci i studenti iz svih krajeva Jugoslavije, do škole koja je danas ruševna, zapuštena i uskoro neće ni služiti svojoj svrsi?

Šta znate o građanskom novinarstvu i kako ste sticali ta znanja?

O građanskom novinarstvu znam onoliko koliko sam uspio naučiti kroz svoj profesionalni život. Smatram da je bitno da se građani uključe i opisuju društvenu zbilju slijedeći principe profesionalnog i nepristrasnog izvještavanja i komentrisanja jer na taj način će poslati poruku da se svih nas tiče ono o čemu se odlučuje i što se događa u javnom prostoru. Građani svakako mogu ukazati na dobre i loše prakse u okruženju u kojem žive u čemu ih treba motivirati i pomoći im da se lakše opredijele u tom pravcu.

Kako ste saznali za IMEP?

Za Program podrške nezavisnim medijima sam saznao zahvaljujući tome što pratim ono što se događa u oblasti medija u našoj zemlji. Dakle, kroz medije.

Kako je izgledao  proces apliciranja, da li je komplikovan, težak, zahtjevan?

Proces apliciranja je prilično jednostavan. Čak su kroz „Pitanja i odgovore“ objašnjeni i oni dijelovi koji se u prvom čitanju čine nejasni. Mislim da onome ko ima jasnu ideju neće biti teško da na pitanja kvalitetno odgovori. Aplikacijski obrazac formulisan je tako da je meni, koji sam slijedio njegovu logiku, pomogao da bolje definiram svoj koncept i aktivnosti, te jasno odredim ciljeve projekta. Ohrabrujem građane, koji nisu nužno novinari, da se prijave i probaju plasirati svoje ideje u društvo.

Koliko novca ste dobili i za koje aktivnost?

Ovim grantom sam dobio nešto manje od 3.000 USD za projekat Dokumentiraj obrazovanje u BiH. Pomoći će mi da istražim sedam specifičnim pojava u obrazovanju, da pišem o njima i objavim ih u Dnevnim novinama Oslobođenje. Do sada sam objavio četiri reportaže i ovih dana se pripremam da putujem u Kraljevu Sutjesku gdje ću pokušati istražiti koliko u školama ima interesa za ono što je dostupno u arhivima Franjevačkog samostana Kraljeva Sutjeska. Ujedno će to biti reportaža o kraju i ljudima koji tamo žive.

Šta trenutno radite u okviru ovog granta?

Trenutno slijedim procedure nadležnih ministarstava koje je potrebno ispoštovati da bi se mogla posjetiti određena škola. A kada već o tome govorim, ne mogu da ne spomenem koliko je teško dobiti saglasnost da se posjeti određena škola i razgovara o obrazovanju, dobrim i lošim praksama, problemima i izazovima. Naprimjer ima ministarstava koja ne daju saglasnost bez prethodnog dopuštenja direktora škole što je meni neshvatljivo. Uglavnom, procedure su jako spore i zahtjevne što me upućuje na zaključak da ministarstva, odnosno politike nastoje da škole izoliraju kako bi se u javnom prostoru što manje govorilo o onome što se događa u školskim ustanova. To sveukupno nema smisla jer su škole javne ustanove i ono što se događa u njima tiče se svih nas. Također pišem izvještaj o utrošku sredstava i plan aktivnosti za naredni period. Redovito, na svakodnevnoj osnovi, ažuriram sadržaje na društvenim mrežama Facebook i Instagram koje sam kreirao radi promocije projekta i tekstova…

Imate li neke reakcije na to što radite i ako imate – kakve su?

Pošto priče objavljujem u Oslobođenju, imam informacije da su tekstovi izvanredno čitani u poređenju s prosjekom i prepoznati su kao novitet. Osim toga, ono što do mene dolazi uglavnom sadrži čuđenje naspram onoga što predstavim i opišem. Neki čitatelji me pozivaju da proširim predmet svoga interesiranja i istraživanja, da pišem o fenomenima koji se ne tiču isključivo obrazovanja…

Kakvi su vam planovi za poslije, kada završite aktivnosti podržane grantom?

Kako sada stvari stoje ostat ću ovome – istraživati i opisivati specifične pojave u bh-društvu – jer stalno nailazim na nove interesantne priče i ljude.

OSTAVITI ODGOVOR