Kristina Ljevak, korisnica IMEPovog granta za građane novinare

0
46

Piše: IMEP tim

Možete li se malo predstaviti?

Ja sam Kristina Ljevak, nezavisna novinarka iz Sarajeva. Novinarstvom se, radeći za različite domaće i regionalne medije, bavim dvadeset godina. Od toga sam najduže radila na RTV FBiH kao novinarka, a potom urednica u Redakciji za kulturu. U svom novinarskom radu, a i mimo njega, posvećena sam temama vezanim za umjetnost, kulturu i ljudska prava. LGBT sam aktivistica i feministica.

Pravite priče o ljudima iz, rekla bih, ugroženih grupa… Možete li predstaviti svoj projekat, kako će izgledati: u kojoj formi će vaše priče biti ispričane, zašto je važno da taj sadržaj bude viđen i gdje ćete objavljivati…

Moj projekat  koji je podržan  IMEPovim grantom  se zove „Nepredvidljive“ i odnosi se na sve one koji/e pripadaju najčešće nevidljivim kategorijama društva, a koji/e su uspjeli/e napraviti velike lične iskorake bez obzira na sredinu, predrasude i sve demotivirajuće okolnosti. Iako je naziv u ženskom rodu, tekstovi se neće nužno odnositi na žene, ali kako smo navikli/e da se ono što označavamo u muškom rodu odnosi i na žene i na muškarce – mogli/e bi se polako početi navikavati na suprotnu praksu.  Tekstovi koje ću objavljivati na vlastitom blogu biće u formi intervjua sa osobama različitih dobi koje pripadaju marginalizovanim kategorijama stanovništva.  Riječ je o osobama sa intelektualnim, psihičkim ili fizičkim poteškoćama, LGBTI-osobama, osobama koje su preživjele nasilje ili drugi oblik trauma i koje će dobiti prostor da ispričaju vlastita iskustva, a da to bude van uobičajenog načina stereotipnog izvještavanja. Intervjuima će prethoditi tekstovi koji nam objašnjavaju širi kontekst zahvaljujući čemu će nam biti jasnije o čemu LGBTI-osoba ili osoba sa invaliditetom govori u intervjuu.

Kada, kako i zašto ste pokrenula blog i šta vam sada znači taj “prostor”?

Blog „Sitan vez“ sam pokrenula prije 13 godina i taj mi staž iz današnje perspektive izgleda prilično nevjerovatno. Nastao je zahvaljujući mojoj prijateljici Tatjani Vehovec  i njenom blogu „Mooshema“, odnosno prostoru koji mi je ustupila na svojoj domeni. Otuda i adresa www.sitanvez.mooshema.com. Tanja, koja je tada živjela u Srbiji, napravila je neke sjajne stvari zahvaljujući blogu, od razotkrivanja kompanija koje su varale potrošače do motivirajućeg serijala tekstova posvećenih zdravoj ishrani i trčanju i to mnogo prije nego što se dogodila hiperprodukcija life i ostalih coacha i mnogo prije nego što si svi počeli da trče J. Ona je jednostavno pisala o vlastitim iskustvima i boljitku po vlastito zdravlje.
Za razliku od nje koja je davno prestala raditi u medijima, ja sam sve vrijeme bila novinarka i blog sam, posebno u prvim godinama postojanja, doživljavala kao vrstu online dnevnika u kojem su dominirali autoironijski tekstovi i reminiscencije na dane kada sam hodala sa osiguračem za struju u čizmi (imala pet godina, žurila i nisam ga stigla izvadila iz čizme) ili na dane kada sam mnogo „odraslija“ hodala sa „zaostalim“ štramplama u hlačama koje su se vukle iza mene.  Mislila sam, a što je bila velika greška, da pored rada u konevencionalnim medijima nema razloga da se bavim novinarstvom na blogu.  Iako mi je on povremeno služio kao platforma za promociju LGBTI-tema, pravu snagu bloga i značaj tog prostora sam spoznala prije četiri godine kada jedan vrlo ljudskopravaški portal sa kojim sam sarađivala nije htio da objavi moj tekst „Zločin i patrijarhat“  koji je bio posvećen Alisi Mahmutović i svemu što joj se dešavalo nakon samoubistva njenog sina Mahira Rakovca. Tekst sam objavila na blogu, zahvaljujući tome upoznala Alisu, pokušala koliko sam mogla u okviru vlastitih kapaciteta pomoći njoj i Dubravku Lovrenoviću u aktivnostima koje su trebale biti namijenjene prevenciji vršnjačkog nasilja u Bosni i Hercegovini.  Danas kada više nema ni Alise ni Dubravka osjećala bih se mnogo lošije da nisam ništa napisala niti pokušala učiniti. Treba napomenuti da za takvu vrstu pisanja nije nužno imati blog, jednaku snagu danas na svu sreću ima i objava na bilo kojoj društvenoj mreži.

Šta znate o građanskom novinarstvu i kako ste sticala ta znanja?

Mimo definicije koja podrazumijeva da građani/ke plasiraju informacije značajne za javnost, znam da nam je u ovom sunovratu medijske stvarnosti neophodno građansko novinarstvo,  a znanja o njemu, kao i većinu drugih, sticala sam usput.  Mislim da je dragocjeno što su međunarodni i domaći donatori prepoznali važnost građanskog novinarstva i što su ga spremni podržati jer je u dobroj mjeri izgubljeno povjerenje u konvencionalne medije i njihove autore/ice i ne sumnjam da će se uskoro, ako se to već ne dešava, više vjerovati onima koji pišu na vlastitom blogu, nego onima koji rade u medijima za koja se izdvajaju sredstva poreskih obveznika/ca. Ovo naravno ne znači da priželjkujem da građansko i profesionalno novinarstvo zamijene mjesta, samo bi me radovalo kada bi profesionalno ponovo bilo profesionalno, a da se građansko razvija neovisno o njemu.

Kako ste saznali za IMEP?

Redovno pratim aktivnosti Centra za promociju civilnog društva i znala sam za IMEP od prvog granta, ali sam tada radila za nekoliko medija i bilo mi je neprimjereno da pored ljudi koji su zaista građani/ke novinari/ke i ja apliciram za sredstva. Konkurs za grant za koji sam sada aplicirala poklopio se sa prestankom valjda najkraćeg mandata u istoriji menadžmenta, odnosno krajem mog vršenja dužnosti direktorice Televizije Sarajevo. Znala sam da nakon svega što je pratilo taj angažman neće biti puno onih koji će se utrkivati da profesionalno sarađuju sa mnom  i bila sam u pravu, te da je možda to odličan trenutak da pokušam sebi obezbijediti prostor honorarisane autorske slobode. Najiskrenije – nisam očekivala da će moj projekat biti prihvaćen, pretpostavljala sam da ima puno aplikanata/ica što se ispostavilo tačnim, ali vjerujem da je presudna bila relevantnost prethodno objavljenih tekstova na teme srodne onima sa kojima sam aplicirala.

Kako je izledao  proces apliciranja, da li je komplikovan, težak, zahtjevan…

Ni najmanje, a kada to kaže osoba koja ima otpor prema svakom obliku formulara i administracije, onda ima razloga da mi se vjeruje. Navikla sam popunjavati aplikacije, najčešće one namijenjene projektima iz kulture i suočavati se sa nizom nelogičnosti i neprilagođenosti samog obrasca oblasti na koju se aplikacija odnosi. U ovom slučaju sve je vrlo logično postavljeno, ne oduzima puno vremena pod uslovom da imate jasnu ideju koju želite realizovati.  I projektni tim prilikom potpisivanja ugovora je vrlo prijateljski, spreman da pruži sve informacije vezane za pravdanje projekta, uz mogućnosti stalnih konsultacija. Jako je važno da osjećate tu podršku, a ne da ljude koji vam trebaju biti saveznici doživljavate kao strašne čike i tete što je nerijetka bosanskohercegovačka praksa.

Koliko novca ste dobili i za koje aktivnosti?

Tokom realizacije projekta dobiću 5.000 dolara bruto za 36 tekstova koji će tokom 2020. godine biti napisani i objavljeni na blogu www.sitanvez.mooshema.com

Šta trenutno radite u okviru ovog granta?

Završavam meni veoma važnu priču o životnom i aktivističkom putu heroine prve bh- povorke ponosa i LGBTI-aktivizma Lejle Huremović. Toj priči prethodili su tekstovi o dokumentarnom filmu posvećenom prvoj bh- povorci ponosa „Šetamo za ljubav, Bebo“ i tekst podsjećanja na prvu bh-povorku ponosa nastao iz uvjerenja da takve trijumfe slobode i solidarnosti moramo češće spominjati  i ne dozvoliti da pomislimo kako će se druga povorka desiti sama od sebe.

Imate li neke reakcije na to što radite i ako imate – kakve su? 

S obzirom na to da su prvi tekstovi posvećeni LGBTI-temama, nažalost ne mogu očekivati euforiju, a reakcije dolaze iz očekivanih istomišljeničkih krugova i naravno da su pozitivne . Kažem „naravno“ jer bi bila u najmanju ruku sramota da nakon toliko godina bavljenja LGBTI-temama, seminara koje vodim o načinima korektnog izvještavanja o LGBTI-temama i analiza u kojima sam učestvovala kao koautorica, a koje se tiču izvještavanja o LGBTI-temama, napravim neku propust ili nemam dovoljno sluha i ne prepoznam ugao iz kog se nešto najbolje može ispričati. Ne mogu pretpostaviti kakve će biti reakcije na neke druge priče, ali mi je važno da te priče budu ispisane i da ostanu, da naprimjer ne posmatramo djecu i mlade s Down sindomom kao „slatke male Dauniće“ onda kada ostvare neki od brojnih uspjeha, nego da čujemo šta zaista prođu roditelji prije nego što se odreknu svega da bi vlastitoj djeci omogućili adekvatne uslove za razvoj, pa ta djeca kasnije postigla uspjeh koji nikada, ali nikada nije rezultat sistematske podrške koja ne postoji, nego isključivo roditelja i djece.

Kakvi su vam planovi za poslije, kada završite aktivnosti podržane grantom?

Ako se ne desi neki profesionalni angažman koji se ne odbija, planiram aplicirati za novi IMEP-ov grant.

 

OSTAVITI ODGOVOR