GRAĐANIN NOVINAR: Za sve ljude

0
137
KONICA MINOLTA DIGITAL CAMERA

Piše: Ema 68

Kada bi znali šta je život – nevažne bi bile mnoge stvari, ne bi razmišljali o nebitnome. Ne bi željeli ono što drugi imaju, ne bi razmišljali o neprijateljstvu, nacionalnosti, sebičnosti, kako da druge omalovaže, da drugima nanose bol, fizičku ili psihičku. Ne bi optuživali, povrjeđivali druge, hranili svoje male duše vlastitim uzdizanjem svoga ega.

Svoju osobnost trebali bi graditi na vlastitoj mudrosti, znanju, učenosti, humanosti. Na dobrim djelima bi gradili svoju ličnost i ne bi nimalo bilo važno na kojem jeziku izgovaraju dobrote. U svojoj ljudskosti bi zanemarili da se kite tuđim mukama, boli, slabosti, nemoćnosti…

Kaže se da je život “bratac-sačulatac“ i proleti u htjenjima, brže nego vihor i uglavnom u lošim ili dobrim djelima i na kraju završi. Neko borbeno, neko tiho, ali ostaju oni na koje su ostavili trag – blagoslov ili kletvu.

Mnogi se na kraju pitaju da li je vrijedno to što su htjeli, zaimali, povrijedili ili nepravedno oteli stekli i koliko je njihovo zadovoljstvo u svemu tome, za koga su sve to i kome stekli dok je  prošao.

A ljudi se rađaju bez ičega i umiru isto tako, ništa ne mogu ponijeti sa sobom na onaj svijet dok sa onima koji ostaju iza njih ostaju njihova djela, dobrota, ljudskost. Lijepa sjećanja na njih i nadalje ih čine živima – i da su postojali i koliko su veliki bili i ostali.

Čovjek se rađa i nadograđuje izrastanjem u čovjeka. U njegovom izrastanju grade ga ljubav, tuga, radost, sramota, stid, žaljenje i mnogi drugi osjećaji po kojima se i razlikujemo od životinja. No danas mi se čini da se životinje povjerenjem koje imamo u njih sve više približavaju ljudima, a čovjek se sve agresivnije ponaša i prema životinjama i prema ljudima.

Ljudsko biće se rađa u dva oblika: tjelesno – od kosti i mesa i duhovno – ono što jeste sa svojim osjećajima i duhovnosti ili dušom. Ali kada nastane kuršlus u čovjeku, on postaje samoživ, arogantan, nehuman… Odakle čovjeku toliko mržnje da uzima sebi za pravo da  sudi drugom čovjeku, nanosi bol i da to sa užitkom gleda, a da mu pri tome ne proradi savjest i pomisao kako bi izgledalo da je on na mjestu tog poniženog, potlačenog, mučenog, tog pod prijetnjom? Nalaze li opravdanje za svoja nedjela hraneći se mišlju kako to i ti “poniženi” rade drugima i time hrani svoj ego, svoju zloću, bahatost i sitnu dušu, sakrivajući se iza hladnog oružja maloumnosti? Gdje su osjećaji stida i srama, grižnja savjesti, vlastita bol, ljudskost koja čovjeka čini čovjekom? Šta je to u njihovim glavama, osim vlastitog opravdanja, pa izigravaju bogove, veličinu nad nemoćnima, onima koje baš oni čine takvima?

Riječ čovjek više ne zvuči gordo! Za mnoge to je samo krinka!

U svetim knjigama stoji “Ljubi bližnjeg svoga” ili “Ne čini drugom što ne bi želio da tebi drugi čine”, stoji to i u zakonima od kad postoji svijeta i ljudskog vijeka, ali mnogi danas ili nisu načisto sa svojom savješću ili se ne osvrću na svoja djela živeći u uvjerenju da su „dobri ljudi“ ne pitajući se da li to zaista i jesu i ima li oprosta za nedjela.

Ne želim da prosuđujem, ali svi bi trebali da odgovorimo sami sebi zašto smo bolji od drugih ljudi, po čemu to? I ne zaboraviti da se nedjela uvijek kažnjavaju, da donose posljedice, lične  ili posredne, kad-tad!

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba je odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Pograma osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE.

Svi komentari i sadržaji se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.

Svi sadržaji kao i stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija IMEP.ba je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru, te isti ukloniti čim bude uočen ili prijavljen.

 

OSTAVITI ODGOVOR