GRAĐANIN NOVINAR: Tri čarobne riječi

0
73

Piše: Ines

Hvala!

Zahvalna sam na postojanju, zahvalna sam na zdravlju, obitelji, ljubavi, ali zahvalna sam i za male stvari: dali ste mi kompliment, dodali čašu vode, ljubazno me uslužili – velika hvala!

Ali sve više uviđam da sam možda jedna od rijetkih koja koristi ovu čarobnu riječ. Ljudi smatraju da nema potrebe zahvaljivati se za pridržana vrata, za piće i hranu koje je konobar upravo spustio na vaš stol ili za razgovor sa poslodavcem. Hvala – tako prosta riječ, a tako puno znači onome kome je upućena.

Oprosti!

Čini mi se da tek kad napravimo veliku grešku, grešku koja bi nas mogla koštati prijateljstva, sjetimo se reći – oprosti. Zašto samo tada? Možda je razlog upravo naš odgoj. Ponašanje roditelja prema djetetu? Roditelji nerijetko smatraju da dijete nije primjetilo njihovu grešku, da misli da možda tako treba ili da i ako je primjetilo – nemaju potrebu reći oprosti jer ipak je to “moje” dijete. Djeca izrastaju u ljude kojima se nisu priznavale greške, u ljude koji nisu često čuli riječ oprosti, te ju ni oni ne upotrebljavaju.

Molim!

Bilo da se radi o odgovoru na skoro zaboravljenu riječ hvala ili o pitanju nakon što nismo razumjeli nekoga ili pak o upućenoj molbi nekome, molim je još jedna zaboravljena čarobna riječ.

Svakodnevno se susrećemo sa raznim negativnostima: loši odnosi roditelja prema djeci, odnosi supružnika, loši odnosi na radnom mjestu, u javnom prevozu… Razmišljajući o ovoj temi, sve više sam ubjeđena da postoji pravi problem. Da li je u pitanju loš odgoj, prevelik ego, kompleksi ili pripadamo generaciji kojoj su ratna dešavanja uništila svaku mrvu ljudskosti? Ako ste u situaciji da uslužite nekoga najčešće dobijete drzak odgovor: “Ako mi zatrebate zvat ću Vas”. S druge strane, ukoliko ste u prilici da budete usluženi, tek na treći put postavljeno pitanje dobijete odgovor “Sve Vam je izloženo”. Ne razumijem kako se netko može osjećati dobro ako je pokazao drskost jer s druge strane, kao odgovor na to, zasigurno neće dobiti osmijeh.

Ljudi ne vide da postoji jednostavan način da svi budu zadovoljni – ljubaznost. Sve više nalikujemo životinjama. Borimo se za vladavinu “jačih”. Tiha je to borba, neprimjetna rekla bih. Šef je drzak prema radniku, radnik prema svojoj ženi, žena prema djetetu… I svi šutimo. Svi smo divne obitelji bez problema pred onima do čijeg mišljenja nam je stalo. A novine su svaki dan ispunjene vijestima o ubojstvima, samoubojstvima, krađama, tučama… Budemo čak iznenađeni kad pročitamo poznato ime i komentarišemo sa “pa on je tako miran, što se dogodilo”?

Komunikacija je ključni problem, kako u porodičnom, tako i u širem okruženju, ali komunikacija se ne svodi na naređivanje i kuđenje. Jedan profesor rekao je svojim studentima: “Vi nikada niste naučili učiti”. Ja mogu slobodno reći da mnogi od nas nikada nisu naučili komunicirati. Kako onda naučiti djecu ovoj vještini? Djecu čija su okupacija društvene mreže i igrice, djecu koja već izbjegavaju verbalni kontakt. Kako ih naučiti komunikaciji, lijepom ophođenju, kako im pokloniti tri čarobne riječi?

Škola kao odgojno-obrazovna institucija je jedan od najvažnijih načina izgradnje djece u ljude. Uvedimo predmet “Odnos prema drugima i drugačijima”, organizujmo javne debate, uključimo pedagoge i psihologe u odgoj naše djece. Izgradimo generaciju u koju čemo ugraditi tolerancija i razumijevanje značaja mira i razumjevanja. Samo takvi ljudi mogu razmišljati pozitivno, donijeti nove generacije na svijet, generacije koje neće imati ovaj problem, te konačno spoznati ljepote naše zemlje. Kada smo preokupirani nervozom, drskošću i netrpeljivošću ne vidimo ništa oko sebe. Ne vidimo prirodu naše zemlje, ne vidimo ljude i djecu, ne vidimo sebe kao dijelom okoline.

Zasad, kao mali eksperiment, MOLIM VAS da se svi prisjetimo čarobnih riječi i stavimo smješak na lice. Uljepšat ćemo dan kolegi, supružniku, djetetu, ali što je najvažnije – uljepšat ćemo dan sebi samima. OPROSTITE majci što je bacila papirić, suprugu što nije oprao suđe, sinu što je razbio telefon. I konačno HVALA VAM, hvala na prilici da se moj glas čuje, hvala na prilici da bar nekoga pozovem na razmišljanje. Velika hvala 🙂

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba je odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Pograma osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE.

Svi komentari i sadržaji se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.

Svi sadržaji kao i stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija IMEP.ba je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru, te isti ukloniti čim bude uočen ili prijavljen.

 

OSTAVITI ODGOVOR