Radna prava novinara: Šta kažu zakoni, a šta imamo na terenu

0
97

Piše: Njegoš Petrović

(Autor ovog teksta je advokat upisan u Imenik advokata Advokatske komore Republike Srpske, te u svom radu najčešće primjenjuje pravne propise Republike Srpske i u skladu sa istima pruža pravnu pomoć strankama. Imajući u vidu navedeno ovaj tekst će prvenstveno biti zasnovan na odredbama i zakonskim rješenjima zastupljenim u pravnim propisima Republike Srpske, koji su slični ako ne i identični propisima u Federaciji Bosne i Hercegovine u dijelu koji se odnosi na radno pravo i radnopravni status novinara prilikom obavljanja njihove profesije.)

Lica na koja se primjenjuje Zakon o radu (Službeni glasnik Republike Srpske broj: 01/16 i 66/18) su određena članom 2. koji propisuje da se odredbe zakona primjenjuju na sve radnike koji rade na teritoriji Republike Srpske, kako kod domaćih tako i kod stranih pravnih i fizičkih lica, bez obzira na mjesto njihove registracije, odnosno državljanstva, kao i na radnike koji su upućeni na rad u inostranstvo od poslodavca, osim ako zakonom zemlje u koju su upućeni ili međunarodnim sporazumom nije drugačije određeno. Također, odredbe ovog zakona se primjenjuju i na zaposlene u republičkim organima, organima lokalne samouprave i javnim službama ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, kao i na zaposlene strane državljane i lica bez državljanstva koji rade na teritoriji Republike Srpske, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu ovako propisan član 2. Zakona o radu, jasno je da pod njegovu primjenu, osim u drugačije propisanim slučajevima, potpadaju sva zaposlena lica koja rad obavljaju na teritoriji Republike Srpske, uključujući i zaposlene u medijima. Ističem da su u medijima najčešće zaposleni radnici različitih profila i stručne spreme, ali ćemo se u ovom tekstu fokusirati na radna prava novinara. Da bih i sam bolje razumio probleme iz oblasti radnih prava s kojima se novinari susreću, pozvao sam nekoliko uglednih novinara i na neformalnom druženju neposredno prije pisanja ovog teksta, dobio informacije koje su mi bile potrebne. Iako u neobičnoj ulozi za njih, gdje su oni bili ti koji su davali intervju, novinari su se odlično snašli i dali mi korisne informacije i smjernice u vezi sa mojim tekstom. U skladu sa navedenim, a vodeći se specifičnošću novinarske profesije u tekstu će biti obrađeni neki instituti i pitanja koja su po mišljenju autora od posebne važnosti za novinare.

Bez radnog vremena i s platom u koverti

Iako je članom 239. i 240. Zakona o radu propisana mogućnost zaključivanja posebnog kolektivnog ugovora za posebnu oblast ili granu, zaposleni u oblasti medija nemaju potpisan posebni kolektivni ugovor, koji po svojoj prirodi predstavlja akt kojim treba da se bliže urede i unaprijede prava i obaveze zaposlenih i poslodavaca u pojedinim profesijama, a koji zaključuju reprezentativni sindikat i reprezentativno udruženje poslodavaca u skladu sa zakonom. Udruženje koje se bavi, odnosno koje treba da se bavi zaštitom pojedinačnih i kolektivnih prava i interesa novinara pri vršenju svoje profesije i koje je reprezentativno za zaključivanje posebnog kolektivnog ugovora za oblast medija jeste Sindikat medija i grafičara. Nažalost, i predmetni sindikat, kao i cjelokupno sindikalno organizovanje u našoj zemlji, nije u potpunosti svjesno svoje uloge i ne čini dovoljno na zaštiti radnih prava svojih članova, što se može zaključiti kroz činjenicu da nemamo posebni kolektivni ugovor za oblast medija, a nema naznaka ni da će isti biti potpisan u skorijoj budućnosti. Smatram da bi se upravo kroz zaključivanje posebnog kolektivnog ugovora, mogao bolje i kvalitetnije regulisati radnopravni status novinara i propisati rješenja koja bi odgovarala specifičnosti novinarske profesije, te bi se na taj način mogao riješiti i dio pitanja koja predstavljaju prepreke i izazove koji otežavaju obavljanje novinarskih zadataka. Zakon o radu je pojedine pravne institute samo uopšteno odredio, a članom 9. istog je propisana mogućnost da se opštim aktom i ugovorom o radu mogu utvrditi druga, ili propisati povoljnija prava i povoljniji uslovi rada od onih utvrđenih ovim zakonom, što je zakonska mogućnost koja se može realizovati upravo kroz posebni kolektivni ugovor. Svaka profesija nosi svoje prednosti, mane, izazove i posebnosti koje ih razdvajaju od ostalih. Jedan od tih izazova je i to što se u današnje vrijeme savremenih tehnologija od novinara traži da pored toga što informacija mora da bude tačna i relevantna, ista prvenstveno mora da bude blagovremena, što u praksi znači objavljivanje informacije u najkraćem mogućem roku. Također, u pojedinim situacijama se od novinara traži da obavlja više poslova istovremeno, gdje sve češće imamo situacije da je jedan novinar istovremeno i snimatelj i montažer i reporter i šta sve ne, sa rizikom da zbog dovoljnog nepoznavanja “dodanih“ mu zadataka novinar ne odgovori kvalitetno na iste. Kako bi odgovorili na zahtjeve koji se pred njih postavljaju novinari u većini slučajeva ne mogu da budu “ukalupljeni” u najčešće određeno radno vrijeme od 08 do 16 časova, kao ni da svoje radne zadatke završe u skladu sa članom 57. Zakona o radu u okviru propisanog punog radnog vremena koje iznosi 40 časova sedmično. Priroda novinarskog posla je takva da novinar zavisi od niza faktora koji su van njegovog uticaja, tako da radno vrijeme novinara varira od situacije do situacije i ne može se tačno propisati i odrediti pravnim aktima, jer je isto diktirano prirodom posla. Tako radno vrijeme novinara često prelazi 40 časova sedmično i podrazumijeva i rad vikendom i u dane praznika, što nas dovodi do pitanja i problematike prekovremenog rada. Jer iako je ovdje očigledno riječ o prekovremenom radu, u razgovoru sa novinarima sam utvrdio da njihovi poslodavci na to ne gledaju na taj način. Naime, evidencija prisustva radnika na radu, popularna šihterica, se u medijima vodi samo formalno, i u istu se po pravilu evidentira prisustvo na radu zaposlenog za period od 8 do 16 časova, kako bi se ispoštovala propisana forma, bez obzira na stvarno prisustvo radnika na radu. Kako prekovremeni rad nije evidentiran, poslodavci nemaju ni obavezu da isti plate radniku – novinaru. Šta više, problem novinara nije samo plaćanje prekovremenog rada, nego rada uopšte. Plate novinara, za formalno evidentiran rad od 40 časova sedmično, nisu zadovoljavajuće i nedovoljne su za podmirenje životnih i drugih potreba svojstvenih čovjeku. Izuzetak su pojedine medijske TV kuće u Bosni i Hercegovini, čiji zaposleni – novinari su bolje (pravednije) plaćeni za svoj rad, ali to je zaista rijedak slučaj, što mi je potvrdio i jedan od mojih sagovornika. Tako da novinari pored svog redovnog zaposlenja, najčešće obavljaju i druge poslove, neki u struci, drugi i ne baš, kako bi obezbijedili dodatni izvor prihoda. Također, zastupljena pojava u medijima jeste i plaćanje u gotovom novcu, odnosno “kovertama”, na koji način mediji izbjegavaju plaćanje poreza i doprinosa državi, a novinarima umanjuju osnovicu koja će se jednog dana računati prilikom odlaska u penziju. Ukoliko penzije uopšte i bude, jer mi je drugi sagovornik koji ima preko 15 godina radnog iskustva kao novinar, potvrdio da ima godinu dana staža osiguranja, što je još jedno od ozbiljnih pitanja i problema koje se treba rješavati kad govorimo o radnopravnom statusu novinara. Kako ovdje govorimo o situacijama u kojim se očigledno krše prava radnika propisana važećim Zakonom o radu, postavlja se pitanje da li postoji kakva pravna zaštita u ovim i sličnim situacijama. Pravna zaštita postoji, efikasna ili ne je pitanje o kojem bi se moglo diskutovati, ali postoji. Svaki radnik, pa tako i novinar, kome su povrijeđena prava iz radnog odnosa ima pravo da zaštitu svojih prava traži prije svega od svog poslodavca, a onda i podnošenjem prijedloga za mirno rješavanje radnog spora nadležnom organu (u Republici Srpskoj je to JU Agencija za mirno rješavanje radnih sporova) ili podnošenjem tužbe nadležnom sudu, a kako je to sve propisano članovima 200. i 201. Zakona o radu. Također, radnici uvijek imaju mogućnost podnošenja prijave protiv poslodavca Inspekciji rada zbog kršenja prava iz radnog odnosa. Ipak, prema mojim saznanjima, ne postoji veliki broj prijedloga i tužbi kojima radnici novinari traže zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Da li to onda znači da se prava novinara kao radnika ne krše ili su drugi razlozi posrijedi? Pošto smo već istakli i naveli primjere u kojima se krše prava novinara iz radnog odnosa onda očigledno postoje neki drugi razlozi zbog kojih novinari ne traže zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. U razgovoru sa novinarima sam stekao utisak, da njima najveću prepreku za pokretanje postupka zaštite prava iz radnog odnosa predstavljaju troškovi koje bi takav postupak izazvao. Realno to i jeste prepreka ako uzmemo u obzir primanja i plate novinara. Međutim, ovdje moram da istaknem da je problem i nedovoljna informisanost novinara o svojim pravima iz radnog odnosa. Naime, obraćanje Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova je besplatno i jednostavno (popunjavanje jednog obrasca i dostavljanje prateće dokumentacije), a postupak nakon toga vode arbitri i miritelji imenovani od strane direktora Agencije. Podnošenje tužbe sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa je oslobođeno plaćanja sudske takse, a pojedini advokati bi u slučaju izglednog uspjeha u sporu pristali da rade “pro bono”, a da naknadno naplate od poslodavca eventualno dosuđene troškove postupka. Također, važno je napomenuti da USAID u saradnji za Centrom za promociju civilnog društva (CPCD) provodi projekat osnaživanja nezavisnih medija u Bosni i Hercegovini kroz koji se novinarima pruža neophodna pravna i finansijska pomoć u zaštiti svojih prava. Zakonodavac je Zakonom o radu preduzeo određene radnje i korake, kako bi omogućio lakši pristup zaštiti prava iz radnog odnosa, tako da troškovi postupka nisu jedini razlog zašto novinari ne traže zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Kako se novinari sa velikim žarom bore za slobodu izražavanja, istim žarom bi trebali da se bore i za svoja prava garantovana Zakonom o radu, što najčešće nije slučaj. Razloge za navedeno treba tražiti i u opštoj letargiji i pasivnosti u kojoj se nalazi naše društvo, koja se kao takva prenijela i među novinare, gdje se ne očekuje zaštita i pomoć od sistema pa se onda ista i ne traži. Problem predstavlja i činjenica da ukoliko radnik traži zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, garantovanih ugovorom o radu ili zakonom, poslodavac u tom radniku doživljava protivnika i neprijatelja, što tom novinaru može biti samo problem u budućem radu.

Mobing i pritisci

Mobing je članom 24. stav 5. Zakona o radu definisan kao specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem periodu, psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta. Istovremeno zakonodavac je u stavu 6. istog člana predvidio da je poslodavac dužan da preduzme pravovremene i efikasne mjere s ciljem sprečavanja nasilja na osnovu pola, diskriminacije, uznemiravanja, seksualnog uznemiravanja u radu i/ili u vezi sa radom i mobinga, te da ne smije preduzimati nikakve mjere prema radniku zbog činjenice da se žalio na nasilje, diskriminaciju, uznemiravanje, seksualno uznemiravanje i mobing. Conditio sine qua non da bi novinar ispravno vršio svoj poziv jeste da se stara i sačuva svoj ugled i integritet. Poznato je da je u današnjim uslovima pored toga šta piše u nekom tekstu jednako bitno i ko je to napisao, odnosno da sam autor daje snagu napisanom tekstu. Tako novinar da bi stekao ugled bira određene teme koje različiti pojedinci ili grupe pokušavaju skloniti od očiju javnosti. Novinar tako donoseći informacije građanima stiče svoj ugled i gradi integritet. Naravno, vršeći taj poziv može da dođe u sukob sa grupama koje imaju različite interese od javnog. Od nastanka novinarske profesije na novinare je vršen pritisak, međutim snaga i ozbiljnost jedne države se ogleda u tome kako će kroz sistem taj isti novinar biti zaštićen. Novinaru je potrebna pored zaštite od države, zaštita i od svog poslodavca, što je između ostalog propisano i pomenutim članom 25. Zakona o radu. Ne smije se dozvoliti da novinar koji savjesno i kvalitetno obavlja svoj posao, bude izložen mobingu od strane poslodavca, što u našem društvu sve češće postaje slučaj. Kvalitetan rad mora biti razlog za nagradu, a ne za kaznu. To se može ostvariti samo ako imamo nezavisne i nepristrasne medije, za koje se moramo boriti svi zajedno kao društvo. Predvodnici te borbe trebaju biti novinari, i to novinari kojima će radna prava biti zaštićena, a ne kršena.

 

Izvor: https://bhnovinari.ba/wp-content/uploads/2019/09/67-68-IZDANJE-E-NOVINAR.pdf

 

OSTAVITI ODGOVOR