Edin Šatara (New Voices): Srce domu vuče

0
92

Objavljeno na Facebook – Danas nam je četrdeset i kusur (03.11.2019.)

Autor: Edin Šatara

Pokupio me je na aerodromu. Insistirao je. Svakako se, kako reče, možemo ispričati do hotela, oduži se vožnja do centra Zagreba u ovo doba dana. Kao uvijek, besprijekorno uredan, u odijelu, kao da je sada s modne piste sišao, srdačno mi stisnu ruku. Kao da ne stari, kao da je zaledio vrijeme. Zakleo bih se da je isti bio prije sedam godina, kada se posljednji put vidjesmo, na onom koncertu u Beogradu. Zakleo bih se, opet, da nema šanse da mu je četrdeset i kusur. A jeste, baš četiri banke i kusur…

Šta ja znam…Kada me upitaju, kažem da sam Sarajlija na službenom putu, koji traje, evo, već dvije decenije. Reci mi ti ko sam? Dedo rahmetli, Krajišnik pravi bio, gore iz okoline Prijedora. Begeniše curu iz susjednog sela, moju rahmetli nanu, uzmu se sa nepunih dvadeset. Dedo bio vrijedan, jak kao zemlja, veseljak i šaljivdžija, a nana tiha, povučena cura iz hadžijske porodice. I hajd…Onaj rat gadan bio, a koji rat nije gadan…Predeveraju sve, izrode šestero djece. Najmlađeg, mog oca, pošalju u vojnu školu u Sarajevo. I tako…
Djed, pokojni, mamin otac, profesor bio u Vinkovcima. Baku, takođe pokojnu, upoznao u Osijeku, na željezničkom kolodvoru. Ona je bila prava Slavonka, cura za udaju, koju njeni skloniše u Osijek kod rodbine. Sklonili je sa sela, u ratu su svakakve vojske harale tim slavonskim selima. I pošalju je kod tetke u veći grad, opet je tamo bilo sigurnije okruženje za djevojku. I kako to biva, privuče pažnju mladog učitelja, pa se odmah nakon rata uzmu i cijeli život prožive u Vinkovcima. Samo su majku moju imali, jedinicu. Kada je stasala za fakulteta, odluče da je pošalju u Sarajevo. I tako…

Semafor na križanju Ilice sa Selskom cestom nije radio. Kišno poslijepodne i semafor van funkcije su prizivali totalni kolaps u saobraćaju. Do hotela smo, ipak, ugrabili prije frke, te stigli na samo otvaranje seminara. Uvodnu riječ je imala njegova supruga, doktorica, specijalista za dječije bolesti. Ingrid, visoka, plava, prava Šveđanka iz prospekta. Upoznao ju je, zavolio i s njom porodicu stekao, gore u Stockholmu. Ovaj seminar je bio zgodna prilika da se i nas dvojica opet sretnemo, nakon sedam godina. Jebote, zar je prošlo sedam? Kako za jedan vikend nadoknaditi tolike godine? Kako mu za jedan vikend Sarajevo prepričati, ovdje? Tristo i pedeset kilometara dalje, u drugom gradu? Šta mu reći o rodnom gradu, koji ga boli, boli toliko da nije dolazio godinama?
Pratio je on sve. I kako njegov Željo igra. I šta raja radi, jesu se poženili, kako deveraju. I na šta sada njegovo naselje liči, opkoljeno novim, raznobojnim, zgradama. Pratio je on sve o Sarajevu. Ali, nije dolazio. Otkako mu mati i otac na bolji svijet preseliše, on nije dolazio. Oca je ukopao na seoskom mezarju podno Kozare, poštujući njegovu želju. Malo zatim, ukopao je majku pored njega, poštujući njenu želju. Tako im je obećao, tako je morao uraditi. Da budu jedno uz drugo, katolkinja i musliman, zajedno su i bili cijelog života. Pravnica i oficir, prije svega, imali su samo njega, jedinca. I imali su svijet svoj mali, opasan debelim zidinama. Nekoliko prijatelja i komšiluk, to je bio njihov mali svijet. Sve lijepe godine, zajedničke, zamijenile su, potom, one ružne i odvratne, koje su na Balkanu sve najgore iz ljudi izvukle. Nekako su predeverali sve, preživjeli. Jednom je majku upitao. Samo jednom, odmah nekako iza očeve dženaze. Zašto, majko, želiš…zašto si pristala na njegovu želju da i tebe sahrane pored njega? To je muslimansko mezarje…Samo ga je presjekla pogledom, kao bičem ošinula. Zar te nisam ničemu naučila? Zar se i mrtvi moramo svima pravdati, zašto nas dvoje…i zašto nas dvoje zajedno? Nikada više da to nisi spomenuo! I to je moja želja bila, da znaš…on je bio oficir, strog i oštar, ali je poštovao svaku moju želju, svaku moju molbu. Nikada i nije više spomenuo pred njom bilo šta vezano za tu njihovu odluku. Taj stid, taj sram pred rođenom majkom ga boli i danas. I dok ga bude, boliće ga taj stid. Zato ga, valjda, boli i Sarajevo. Zato ga boli kuća njegova, rodni prag. Dođe on u Potkozarje. Svake godine dva puta dođe, obiđe mezarje. Ali, u Sarajevo ne dolazi.

Kasnije, za večerom, iskoristivši priliku kada je on ustao da obavi neki telefonski razgovor, od Ingrid saznajem da je odlučio kupiti stan u Sarajevu. Kaže, pohvaliće se on tebi, jedva čeka da s tobom podijeli tu novost. Želi da ima opet dijelić doma, želi da djecu svoju nauči na Sarajevo, ali i da Sarajevu podari dvoje malih Sarajlija. Želi da se ima gdje vratiti. Umoran je od pitanja ko je i šta je i odakle je, a na ličnim dokumentima svakakvih adresa i gradova. Sarajlija, na dvodecenijskom službenom putu, želi da vrati svoj dom. Sa četrdeset i kusur u kostima…
Hajd’ buraz…Aferim! Dosta je Bosna, dosta je Sarajevo izgubilo svojih ljudi. A i vakat je, vala, više. Vakat je da nam ove četrdesete smiraj donesu. Ovo mu i rekoh narednog jutra, dok me je vozio nazad do aerodroma. Priznao sam mu da sam čuo, da mi je Ingrid rekla. I da ga očekujem ubrzo. Dole u šeheru…

Izvor: https://www.facebook.com/40ikusur/photos/a.119651276119556/122526792498671/?type=3&theater

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba je odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Pograma osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE.

Svi komentari i sadržaji se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.

Svi sadržaji kao i stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija IMEP.ba je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru, te isti ukloniti čim bude uočen ili prijavljen.

OSTAVITI ODGOVOR