Mirza Ajnadžić, korisnik IMEP-ovog granta za građane novinare

0
102

Piše: IMEP tim

Možete li se malo predstaviti?

Mogu 🙂  Ime: Mirza, prezime: Ajnadžić. Godina: stao na trideset, prema rodnom listu trideset i dvije. Medijski radnik iz Sarajeva koji se primarno bavi video-reportažama i dokumentarnim filmovima. Ne bih mnogo duljio jer mi je uvijek teško govoriti o sebi, pogotovo kada je pitanje da se predstavim. Nadam se da će ostali odgovori dati uvid u to.

Kako ste se počeli baviti multimedijom i kreiranjem reportaža?

Zapravo spletom okolnosti. Prvi koraci u medijskom svijetu bili su na EFM radiju u Sarajevu. Tada sam otkrio da mogu mnogo da pričam i vodeći jutarnji program često bih mučio slušatelje odabirom muzike koja baš nije bila za jutarnji bioritam, bar mi je tako mentor govorio, a  meni je bila baš kul. Zbog toga nisam imao neku veliku bazu fanova ili bar onih koji bi držali radio stanicu uključenom dok sam ja u programu. Nakon nekoliko godina shvatio sam da to i nije baš za mene :). U toku mog sadističkog dejstvovanja po radio-talasima, EFM radio i njegovi uposlenici bili su toliko otvoreni da me uključe u projekat Priče iz Tranzicije koje su, pored EFM-a, realizovali SCCA/Pro.ba iz Sarajeva i  IWPR (Institute for War and Peace Reporting). Sada kada razmišljam o tome mislim da će biti da su htjeli da me sklone od mikrofona :D. Projekat je podrazumijevao obuku nakon čega je uslijedilo istraživanje i pisanje reportaža za IWPR, te rad na radio-reportažama za EFM radio. Sve je rezultiralo time da je u produkciji Pro.ba snimljeno i šest dokumentarnih filmova na teme koje smo istraživali. Tada sam prvi put radio na dokumentarnom filmu kao novinar, krišom gledajući kolegu šta radi s kamerom jer me to počelo zanimati. Način izražavanja kroz video mi se svidio, pa sam počeo da “kopam” na sve strane o video produkciji. Neko vrijeme proveo sam na tri strane: radeći na radiju, pišući tekstove za IWPR  i radeći u video produkciji koja je u to vrijeme snimala aktivističku emisiju za mlade. Svaki od tri posla koji sam radio je tražio da se sve više vodim principom “one man show” i tako sam, spletom okolnosti, naučio audio i video-montažu. Ostalo je nekako došlo samo po sebi. Nakon što sam se zasitio televizije i brzine koju je zahtijevala,  pogotovo što sam osjećao da nemam dovoljno vremena za biti potpuno objektivan, radio je ostao kao neki izduvni ventil, a pojavila se mogućnost da spojim sve što znam u produciranje multimedijalnih reportaža. Tako je, nekako, sve krenulo.

Šta znate o građanskom novinarstvu i kako ste sticali ta znanja?

Nadam se da znam dovoljno, a znam da ne znam sve. Nekako mi nije vrijeme i mjesto da pišem o samoj formi građanskog novinarstva jer onaj koga ili koju zanima – vrlo lako može saznati sve što želi prostom pretragom na Googlu. Tako sam i sam naučio sve do sada. Ovo je vrijeme u kojem nam je toliko informacija dostupno, samo je pitanje znamo li šta želimo. Ono na što bih se možda fokusirao u ovom pitanju je bitnost građanskog novinarstva danas. Mislim da je u medijskom prostoru današnjice potreba za građaninom ili građankom koja producira svoj medijski sadržaj od krucijalne važnosti. Jako sam privržen formi “community medija” i mislim da ovakvi mediji mogu biti korektor trenutne narušene medijske slike u smislu medijske etike, profesionalnosti i prije svega povjerenja u medije. To, naravno, nosi niz odgovornosti sa sobom i same mogućnosti da građanin/ka novinar/ka  sve radi po najvišim etičkim standardima.  Građanin, odnosno građanka ima mogućnost producirati svoj sadržaj koristeći ništa drugo do pametni telefon ili papir i olovku što mu ili joj daje mogućnost da objektivno izvještava o problemima sa kojima se susreće, ukazuje na njih, pa ih samim tim i rješava. Takozvani profesionalni mediji danas su pod prevelikim uticajem politike. To kada kažem ne mislim  samo na direktan uticaj u kreiranje medijskog sadržaja, već činjenice da se danas “ozbiljnim” novinarstvom smatra prenošenje svake moguće, ma koliko nesuvisle, izjave političara. Često ćemo čuti stav da pojedine grupe nisu dovoljno ili su nikako zastupljene u medijskom prostoru, kada redovno pratite medije nekada zaista izgleda kao da u Bosni i Hercegovini, u najboljem slučaju, živi nekih 1.000 ljudi i da se većina njih bavi politikom. Građansko novinarstvo je zapravo prozor i prilika da u medijski prostor plasirate priče koje su vama bitne. Opet ponavljam – to donosi neke druge probleme koji se primarno, po mom mišljenju, tiču etike i objektivnosti, te je edukacija obavezna.

Kako ste saznali za IMEP?

Znam za rad CPCD-a odavno tako da sam negdje usput čuo i za sam projekat o kojem sam opet pitao Google i taraaa  – sve informacije su bile tu.

Kako je izledao  proces apliciranja, da li je komplikovan, težak, zahtjevan…

Za nekoga ko je napisao bilo kada projekat – apsolutno ne. Za nekoga ko se susreće sa pisanjem projekta prvi put – može biti, ali mislim da je prednost što se, barem po onome što sam ja iskusio, cijeni ideja, a ne sama stručnost u pisanju projektnog prijedloga. Mislim da to skoro sigurno znam jer da je u pitanju stručnost pisanja projekta –  ja ga sigurno ne bih dobio :). Pisao sam projekte i prije i iskreno – nema mi težeg zadatka, potreban mi je čitav jedan dvosedmični godišnji odmor da se “dozovem” nakon pisanja projektnim jezikom 🙂

Koliko novca ste dobili i za koje aktivnosti?

3.500$ za produciranje multimedijalnih reportaža, promociju i testiranje nešto drugačije novinarske forme.

Šta trenutno radite u okviru ovog granta?

Malo sam zapeo, iskreno 🙂 Zapravo se u toku istraživanja dešavaju neke nove stvari koje se tiču tema koje istražujem tako da još uvijek ne mogu da objavim materijal jer se stanje oko toga mijenja iz dana u dan. Naime, radim na dvije teme. Jedna je liječenje produktima od kanabisa u Bosni i Hercegovni i ono što je novo je mogućnost da jako brzo bude donosen  zakon o upotrebi kanabisa u medicinske svrhe, ali postoji i mogućnost restriktivnosti zakona koji ne bi godio svim oboljelim kojima je potreban lijek. Ne bih dalje o tome, pogotovo u intervjuu, jer se nadam da će se sve naći u reportaži. Druga tema ja Transgeneracijski PTSP u bh. društvu i tu je primarno problem zakonske definicije jer naš zakon ne poznaje tu kategoriju, međutim posljednja istraživanja iz Njemačke govore o genetskom prenošenju traume kroz takozvani “epigenetski potpis” ili genetsku sklonost ka stresu i depresiji zasnovanu na preživljenim traumama predaka unazad i do tri generacije. Na pitanjima ratne i postratne traume trenutno radi nekoliko udruženja iz regiona, no pitanje je definicije koja nije jasna, ali i sada ako krenem objašnjavati tek će trebati i tri stranice, ali u svakom slučaju pokušavam drugim pristupom, preko samih osoba koje su doživjele primarnu traumatizaciju i uticaju na njihove porodice, doći do priče o problemu sa kojim bh. društvo živi svakodnevno i to možda potpuno nesvjesno. Inače upravo sada, početak oktobra, finaliziram dvije multimedijalne reportaže.

Imate li neke reakcije na to što radite i ako imate – kakve su? 

Trenutno ne. Nadam se da će biti jer su reakcije ono što me najviše zanima. Trudim se baviti temama koje su bitne i o kojima se rijetko govori ili se bar ne govori iz ugla koji je meni zanimljiv. Tako da su mi reakcije jako bitne da vidim koliko su moji fokusi zapravo zanimljivi drugim ljudima, konzumentima sadržaja.

Kakvi su vam planovi za poslije, kada završite aktivnosti podržane
grantom?  

Uh. Evo iskren odgovor. Odgovore na pitanja za ovaj intervju sam počeo da pišem čim sam ih dobio, drugi posao mi je odvukao pažnju i onda se toliko stvari desilo u proteklih petnaestak dana da sam potpuno zaboravio na vas. Šta god da kažem vjerovatno će se promijeniti. Ali pokušaću da sažmem neke od planova. Trenutno radim na dva dokumentarna filma koji će zahtjevati dosta mog profesionalnog vremena. Moram se maksimalno posvetiti produkciji jer su to priče koje me inspirišu i nekada me strah da zbog drugih obaveza zapostavim ono što me inspiriše i to odradim kao “još jedan posao”. Pored toga, volonterski već dugo radim sa izbjeglicama i migrantima i trenutno pripremamo otvaranje dnevnog centra u Sarajevu, pa sam u birokratiji “do vrata”, a situacija je takva da se moralo djelovati već jučer i pomoći ljudima koji se iz dana u dan nalaze u sve težoj situaciji. Redovni posao se također svakodnevno gomila, a i zajedno sa kolegama sam započeo neke nove dokumentarne i multimedijalne projekte koji također uzimaju jako puno vremena. Kažu – radi što voliš  i nećeš raditi niti jedan dan u životu. Mislim da je to jedna pogrešna interpretacija svega jer kada radiš što voliš – više ne znaš gdje prestaje posao i počinje neki nazovi “privatni” život, niti imaš dane kada odmaraš i obično na svaki prijedlog nove suradnje kažeš:”Da!” iako ne znaš ni sam kada ćeš sve fizički stići da uradiš 🙂

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba je odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Pograma osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE.

Svi komentari i sadržaji se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.

Svi sadržaji kao i stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija IMEP.ba je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru, te isti ukloniti čim bude uočen ili prijavljen.

OSTAVITI ODGOVOR