Tačno.net: Kultura sjećanja, poricanja i laži -Kako do kraja poraziti zločine i zločince Mostar – Nenaučene lekcije

    0
    65

    Objavljeno na tacno.net (29.09.2019.)

    Autor: Alija Behram

    Bošnjaci moraju da se – sami i bez oklijevanja, suoče sa zločinima koje su počinili neodgovorni pojedinci i grupe u ime ovog naroda – poput zločina u Grabovici, Uzdolu, u selima oko Konjica… Sa hrvatske strane neophodan je iskorak da se pogleda istini u oči o svim događajima kojima je presuđeno u slučaju “Jadranko Prlić i drugi”, i u okviru Udruženog zločinačkog poduhvata. Mostarski Srbi moraju se suočiti sa zločinima koje je, u ime njih, počinila bivša jugovojska i srpske falange, kada su uoči povlačenja iz doline Neretve – između 12. i 14. juna 1992. godine, na smetljištima Uborka i Sutine pobili 114 nedužnih mostarskih civila – Bošnjaka i Hrvata. Mostar se mora konačno pogledati u ogledalo i početi davati odgovore. To bi onda mogao biti istinski početak pobjede kulture sjećanja.

    Bez pravde nema iskrenog i potpunog pomirenja, niti će ga zadugo biti sve dok se s putevima pravde namjerno i sistematski ukrštavaju i pletu mreže stranputica koje počivaju ne samo na providnim i lažima i sistematskom negiranju činjenica, izvrtanju već utvrđenih krivica i izrečenih kazni na najvišim pravosudnim instancama međunarodne zajednice i dok se uporedo još slave zločini i zločinci. Duhovi prošlosti u punom zamahu još itekako dominiraju regijom ex-Jugoslavije dok se na čelu slavljeničkih kolona i u marševskim vojnim dekorima slavodobitno pojavljuju presuđeni ratni zločinci, tek što su izašli iz međunarodnih kazamata pravde.

    Poražene politike i političari koji su do juče bili inspiratori zla i najodgovorniji za krvavi užas ratova i agresija na Balkanu, uključujući čak i presuđeni genocid u Srebrenici, bez imalo grižnje savjesti glasno poručuju kako “započeto nije završeno” dok se nacionalističke etničke tvorevine koje je Međunarodni sud pravde u Haagu presudio kao udruženi zločinački pothvat (“Herceg Bosna” i UZP), slave kao projekat koji valja ponovo prigrliti i oživjeti jer je, eto, upravo takav politički koncept i teritorijalni okvir – “najbolji za naš narod”. Čak dvije i po decenije, i duže, poslije ratova na Balkanu, živimo sa žalosnom stvarnošću i poražavajućim prtljagom: za ratove su krivi “oni drugi”, dok svako, uglavnom, posjećuje mjesta stradanja “svojih” i oplakuje žrtve iz svog naroda. O vlastitim krivicama i zabludama ni riječi, dok se oštrim vokabularom neštedimice optužuju oni sa druge strane.

    Preuzimajući međunarodnu nagradu “Mostar Peace Connection” koju mu je prije dvije godine u Mostaru dodijelio Centar za mir i multietničku saradnju za kapitalan doprinos Tribunala utvrđivanju pravde kao preduslova izgradnje mira, glavni tužilac Haškog tribunala, Serge Bramertz – uz sve dobre rezultate koje je Tribunal postigao, poručuje da “kraj mandata nije i kraj pravde za zločine”, aludirajući očito na brojne nesankcionisane zločine i zločince sa nižerangiranim funkcijama i dužnostima u vojskama. Rekao je da su ga tri stvari posebno razočarale kao prvog čovjeka međunarodnog Tribunala pravde. Najprije, on žali što su Haški Tribunal i Sud bili stacionirali prilično daleko od regiona i ljudi za čiju se pravdu bore. Uvjeren je da se pravda najpotpunije ostvaruje u blizini zajednica na koje se odnosi. Žao mu je što je tako olako ustanovljena i u praksi Haškog suda bila prihvaćena odluka o automatskom puštanju na slobodu osuđenika nakon što izdrže dvije trećine kazne. Bramertz smatra da je i za tužioce i za žrtve takvo pravilo bilo izuzetno nezadovoljavajuće a ukoliko je to već moralo postati praksom, Sud je – smatra on, trebao prethodno postaviti jasne uslove: puno prihvatanje odgovornosti i činjenice da su zločini počinjeni. Dodaje da ga je nevjerovatno frustriralo svaki put kada vidi da osuđeni izađe iz zatvora a zatim odmah počinje da negira počinjene zločine što je, naravno, posebno frustrirajuće za žrtve. I treća, ozbiljna pravosudna nedosljednost odnosila se na neizricanje zabrane političkog djelovanja i bilo kakvog načina isticanja i slavljenja presuđenog zločinca. Za Bramertza je od presudnog značaja da se međunarodni tribunali usredsrede na one koji su najodgovorniji za zločine, dok zagovara i očekuje da budu formirani i da profunkcionišu nacionalni sudovi koji bi počinioce doveli pred lice pravde čime bi se izbjegle velike praznine u pravdi usljed nekažnjavanja zločinaca. Sa golemim tužilačkim iskustvom, posebno prateći rad na predmetima ratnih zločina na području bivše Jugoslavije, Serge Bramertz kaže da su propaganda i laži u službi moći dovele obične ljude do toga da čine, podržavaju i šute o zločinima. Takvo stanje traje i dalje. Vidio sam – kaže, vođe koje su isplele mreže laži, koje su namjerno probudile strah i mržnju i samo zato da posluže njihovoj ličnoj političkoj moći. Tako ustanovljena praksa, mora se mijenjati, poručuje ovaj tužilac MMKS ističući očekivanje da će morati biti oformljeni nacionalni sudovi koji bi nižerangirane počinioce zločina doveli pred lice pravde, kako bi se izbjegle velike praznine u pravdi usljed nekažnjavanja zločina. A takvih je, nema sumnje, više hiljada i uopšte nije svejedno kada će proces utvrđivanja pravde u cijeloj regiji dobiti na zamahu.

    Zašto je toliko važno unapređivati kulturu sjećanja i kritički se suočavati sa prošlošću? Zašto bez tog procesa nije moguće krenuti naprijed? – pitali su se proteklih dana za okruglim stolom u redakciji portala Tačno.net, Dino Mustafić, reditelj, Nihad Kreševljaković direktor teatarskog festivala MESS, Predrag Blagovčanin i Amer Bahtijar u ime organizatora debate, kao i potpisnik ovih redova, istupajući u ime mostarskog Centra za mir. Nije bilo teško složiti se oko nekoliko ključnih stavova i zaključaka. Najprije, žrtve ratova traže priznanje patnje. Mnogi imaju duboku i dugotrajnu potrebu za psihosocijalnom podrškom. Većina preživjelih treba društvenu solidarnost. Potrebno im je i moralno i materijalno obeštećenje.

    U temelju njihovih traženja svakako je – pitanje pravde: oni insistiraju na procesuiranju ratnih zločina te pronalazak nestalih osoba i posmrtnih ostataka kao i obilježavanje mjesta stradanja. Ovo su fundamentalna pitanja i bilo bi pristojno i odgovorno energično i do kraja podržavati zahtjeve ove vrste. S druge strane, ljudi u cijelom regionu sve češće i glasnije poručuju da se prošlost ne smije ignorisati i da se mir ne može izgraditi na osnovu nekažnjivosti i namjernom neznanju. Potreban je onaj minimum zajedničke saglasnosti o tome šta se događalo u regiji, a dobar osnov moguće je dobiti iz čitave serije procesuiranih Haških predmeta i zločina koji su dobili svoje puno ime i prezime. Sve dok ne bude tako, nove generacije učiće i dalje o lažnoj historiji i mitskim nacionalnim pričama što će samo udaljavati ljude, a vremenom podgrijavati i otvarati nove sumnje i strahove. Brojna upozorenja o “zaboravljanju” sudski utvrđenih dokaza o ratu 1990-tih godina mogu se svesti u jednu rečenicu: Zar je logično i prihvatljivo da se u cijelom svijetu uči o opsadi Sarajeva ili genocide u Srebrenici, samo ne tamo gdje se to desilo? Šta nam to onda govori o budućnosti naših društava? Tužilac Serge Bramertz i ovdje je potpuno jasan: “Dokazali smo u sudnici šta se stvarno dogodilo tokom sukoba, da su ljudi koji su imali veliku moć zloupotrijebili tu moć za pokretanje rata, razaranje i uništenje, nanoseći bol ljudima za koje su se zakleli da će ih štititi. Ljudi se moraju suočiti sa tim činjenicama i od toga krenuti dalje…”

    I Mostar živi sa nenaučenim lekcijama iz bliske prošlosti. Ne postoji ni minimum saglasnosti niti barem približno bliska zajednička predstava o tome šta se događalo tokom rata i kako je rat uopšte započeo. Ne postoji zajednička spremnost da se istraže ne samo ratni, nego i brojni nesankcionisani zločini počinjeni poslije ratnih sukoba. Na brdima oko Mostara otkrivene su jame sa ostacima ubijenih vojnika i civila, dok neke jame tek treba detaljno i do kraja istražiti. O krivcima za te zločine, još se ne govori. MUP i kantonalno pravosuđe ne ulažu dovoljno napora da se istraga o brojnim ratnim zločinima čak pokrene sa mrtve tačke.

    Osuđujuće presude iz Haškog tribunala, prvenstveno ona koja se odnosi na izricanje ukupno 111 godina u predmetu “Šestorka” (“Jadranko Prlić i drugi), u Mostaru je dočekana sa odbojnošću i odbacivanjem, dok su je neki čelni političari iz reda Hrvata čak nazvali “zločinačkom presudom”. Iako je cijelom svijetu postalo jasno da je Stari most na rijeci Neretvi 9. novembra 1993. godine srušen projektilima sa položaja HVO, i danas ćete čuti tvrdnje na hrvatskoj strani da je riječ o bošnjačkoj i pravosudnoj uroti. Današnja je Hrvatska članica Evropske unije, ali to je jedina evropska država čiji je državni vrh na čelu sa predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, osuđen na međunarodnom sudu za ratne zločine za “udruženi zločinački poduhvat” u nedavnom ratu u BiH. Nije to nikakva daleka prošlost a zločin je prema Haškoj presudi izvršen nad Bošnjacima. Časni Sarajlija, prof. dr. Ivo Komšić u tumačenju ovog fenomena ukazuje kako se zaboravlja da je time zločin izvršen i nad Hrvatima BiH, dakle, nad vlastitim narodom.

    “Svaki narod koji se nađe u takvoj povijesnoj situaciji nastoji se izvući iz toga, izraditi projekat kojim se skida hipoteka zločina s naroda a zločin individualizira. Međutim, hrvatska nacionalistička politika nije to prihvatila. Ona uporno istrajava na podršci zločincima, a to znači na podršci zločinima, ne odričući ih se i nastoji cijeli narod zarobiti hipotekom zločina. Sud je individualizirao zločine “Herceg-Bosne” iako je utvrdio i osudio “udruženi zločinački poduhvat” i pokazao da se nije radilo o ekscesu, o slučajnostima, nego o projektu. Ta se presuda ne može promijeniti. Uz to, ona je međunarodna. Politika HDZ-a ne može se s time pomiriti makar se cijeli narod založio za to. Ta politika, i nakon 28 godina, ne odriče se svoje zločinačke tvorevine pod kojom su zločini izvršeni…” (kraj citata)

    Za Kenetha Scotta (Keneth Scott), šefa haškog tužilačkog tima u slučaju “Šestorka” Herceg-Bosne, i tužioca Marka Harmona, koji je bio na čelu Haškog tužilačkog tima koji je procesuirao slučaj ratnog zločina u Ahmićima, nema nikakve dvojbe da su poricanja i neprihvatanje zločina na hrvatskoj strani, apsolutno neprihvatljivi.

    Ovom novinaru, u intervjuu koji je rađen prilikom njihove zajedničke posjete Sarajevu i Mostaru prije dvije godine, Scott i Harmon u Mostaru rekli su sljedeće:

    “Treba biti potpuno jasno svima da su presude, kao što je i ona Prliću i ostalima, u kojoj je konstatovan Udruženi zločinački poduhvat (UZP), bazirane na brojnim dokazima koji su testirani u sudnici. Tužba je bila izuzetno dokumentovana, podržana obimnim i neporecivim dokazima, uz dovoljan broj kredibilnih svjedoka. Tužan sam što danas postoji politika koja odbacuje presudu, svi se moramo boriti za istinu. Ako to ne budemo radili, neki ljudi bi mogli izbjeći zasluženu kaznu…” (završen citat)

    Suočavanje sa prošlošću, posebno o događajima iz ratova 90-ih, i kasnije, mora postati aktuelna tema bliska i prihvatljiva svima. Kao i do sada, nevladine organizacije moraju biti predvodnici u mnogim procesima ove vrste, što bi onda moglo činiti i dodatan pritisak na pravosudne organe da prionu na posao u procesuiranju zločina i traženju pravde. Što se prije uhvatimo u koštac sa tim događajima, prije ćemo uspostavljati mostove saglasnosti, prihvatanja, povjerenja, a onda i snažnih oslonaca za pomirenje i vrijeme kada će se neke stranice konačno zatvoriti nakon što se postigne saglasnost o događajima. Moramo otvoriti čitanke istorije i djeci omogućiti da konačno počinju saznavati o važnim događajima iz bliske prošlosti.

    Formulu takvog pristupa moraju da zajedno pronađu sve tri dominantne, u ratovima 90-ih zaraćene strane. Bošnjaci moraju da se – sami i bez oklijevanja, suoče sa zločinima koje su počinili neodgovorni pojedinci i grupe u ime ovog naroda – poput zločina u Grabovici, Uzdolu, u selima oko Konjica… Sa hrvatske strane neophodan je iskorak da se pogleda istini u oči o svim događajima kojima je presuđeno u slučaju “Jadranko Prlić i drugi”, i u okviru Udruženog zločinačkog poduhvata. Mostarski Srbi moraju se suočiti sa zločinima koje je, u ime njih, počinila bivša jugovojska i srpske falange, kada su uoči povlačenja iz doline Neretve – između 12. i 14. juna 1992. godine, na smetljištima Uborka i Sutine pobili 114 nedužnih mostarskih civila – Bošnjaka i Hrvata. Mostar se mora konačno pogledati u ogledalo i početi davati odgovore. To bi onda mogao biti istinski početak pobjede kulture sjećanja.

    Kao što nam je istorija pokazala i čemu nas je, valjda, poučila, jedna historijska nepravda uvijek je povezana sa onom drugom u neprekidnom krugu percipiranog žrtvovanja a onda i uzajamnog optuživanja. Odbijanje razgovora, dijaloga i suočavanja i prihvatanja prošlosti, svaki razgovor racionalan čini nemogućim a to prijeti da ostanemo i tavorimo u glibu straha, nepovjerenja, prošlosti…

    Nenaučene lekcije moramo savladavati…

    Izvor: https://www.tacno.net/graditelji-mira/kultura-sjecanja-poricanja-i-lazi-kako-do-kraja-poraziti-zlocine-i-zlocince-mostar-nenaucene-lekcije/

    NAPOMENA:

    Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba je odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Pograma osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE.

    Svi komentari i sadržaji se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.

    Svi sadržaji kao i stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija IMEP.ba je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru, te isti ukloniti čim bude uočen ili prijavljen.

    OSTAVITI ODGOVOR