Kemija Hodžić (New Voices): Suživot

0
17

Objavljeno na Facebook (17.08.2019.)

Grad je pust. Dva dana pred Bajram, u Srebrenici nema čak ni onih četnika sa kokardama na glavi, koji uz Baju Malog Knindžu pjevaju o starom četniku željnom megdana. Djeluje mi kao da i ona velika, sivkasta zgrada Opštine Srebrenica zjapi prazna. Tražim kiosk kojeg nema. Bez cigara sam ostala u nekom selu desetak kilometara udaljenom od Potočara, do kojeg mi je trebalo pola sata vožnje makadamskim putem. Nekada je tu, kako su mi rekli jedini stanovnici tog mjesta, nena i djed od osamdeset godina, živjelo oko trideset porodica. Danas, osim spaljenih kuća koje pričaju najstrašnije istine, nena i djed u trošnoj kući, čekaju „kombi“ koji im svaki dan dovozi hranu.

Djed mi priča o ovcama. Ove godine ih nema mnogo jer ga zdravlje više ne služi kao prije, a i nema mu ko pomoći. Nena nastavlja o komšijama koje su otišle u Federaciju, ali vjeruje kako ni „tamo“ nije bolje. Kaže mi da u susjednom selu, onom preko brda, živi troje djece. Pješače dva/tri kilometra do asfalta, ali je sretna što su im „oni“ makar obezbijedili kombi koji ih vozi do škole. „Oni“ su opštinski organi, koji su ove godine iz budžeta izdvojili dvadeset hiljada konvertibilnih maraka za izgradnju islamskih i pravoslavnih vjerskih objekata, trideset hiljada konvertibilnih maraka za rad boračkih organizacija srpskog i bošnjačkog naroda, pedeset hiljada konvertibilnih maraka za službena putovanja i smještaj, isto toliko novca za gorivo, deset hiljada konvertibilnih maraka vjerskim zajednicama, no ova nena sreću vidi u kombiju koji ovoj djeci omogućava da u dvadeset prvom stoljeću ne pješače deset kilometara do škole.

Dva sina su im devedeset pete godine poginula ali oni mi, za razliku od ovih sajber ratnika na koje sam navikla, ne pričaju o novim ratovima. Nadaju se da se „to“ više nikada, nikome neće dogoditi. „To“ im je ubilo sinove i ima ime i prezime. U pustoj Srebrenici me čeka D. Na teritoriji ove opštine, robna kuća Zvorničanka je jedino prodajno mjesto ove vrste. Tri čovjeka sjede unutra. Jedan od njih je iz Tuzle, drugi je konobar, trećeg ne znam. D mi priča o suživotu. Kaže da u Srebrenici život normalno funkcioniše, nema nacionalnih tenzija a ja ga puštam da nastavi budući da time sam sebe tješi. Pitam ga kako građani Srebrenice doživljavaju Ratka Mladića. Kaže mi da je za jedne zločinac a za druge heroj. Isto važi i za Nasera Orića. I o kojem suživotu mi pričamo?

U Prijedoru me dočekao S. Tokom rata preživio je masakr u Čarakovu i Zecovima, a potom i logor Trnopolje. Kaže mi da mi iz Federacije, misleći na Sarajevo i Tuzlu živimo u nekom ružičastom balonu te da nemamo pojma šta se događa oko nas. Ima pravo. Najlakše mi je iz Tuzle pisati o Prijedoru, no tegobno je kada bivši logoraš logora Trnopolje, ravnodušno, naviknut na to, konstatuje kako upravo kraj nas prolazi čuvar ili upravnik logora koji danas radi u državnim institucijama. Tegobno je slušati o politikama koje su dovele do toga da danas u Prijedoru, u državnim institucijama, radi stotinjak Bošnjaka, a i to je upitno. S kaže da ih ima pedesetak. Tegobno je slušati o ljudima koji odlaze iz države zato što smo ih mi zaboravili.

O Srebrenici i Prijedoru, najlakše mi je pisati iz Tuzle. Ne vidim makadamski put koji vodi do sela duhova čiji čuvari, dvoje staraca, u tišini pričaju najglasnije priče. Ne vidim propast jednog od industrijski najrazvijenijih gradova Jugoslavije koji je danas osuđen na život bez pekare, mesare i trafike. Ne vidim ljude koji veličaju zločince. Možda i vidim ali makar nisu toliko glasni. Kraj mene ne prolaze upravnici logora, a lične dokumente mi ne izdaju oni koji su me prije dvadeset godina mučili zato što pripadam drugoj etničkoj skupini. Ne radujem se kombiju koji vozi djecu kako ne bi morali pješačiti deset kilometara do škole. Ja Srebrenicu i Prijedor ne živim svaki dan, ali za razliku od političkih predstavnika ja se Srebrenice i Prijedora ne sjetim samo jednom godišnje i to onda kada trebam pokupiti jeftine političke poene.

Dok četnici sa kokardama na glavi uz zvuke Baje Malog Knindže paradiraju ulicama Srebrenice a Prijedorom bezbrižno šetaju upravnici logora, meni priča o suživotu i nije baš realna. A vama, braćo Srbi?

 

Izvor: https://www.facebook.com/kemija.hodzic.92/posts/1167054666807462

 

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba je odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Pograma osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE.

Svi komentari i sadržaji se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.

Svi sadržaji kao i stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija IMEP.ba je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru, te isti ukloniti čim bude uočen ili prijavljen.

OSTAVITI ODGOVOR