IMEP-ova pravna pomoć: članica IMEP-ovog advokatskog tima Aida Husić o kleveti

0
102

U okviru IMEP-projekta pružate pravnu pomoć novinarima u slučajevima klevete – ko su tužitelji?

U slučajevim navodne klevete tužitelji su uvijek javne ličnosti za koje su novinari utvrdili da su određene postupke ili radnje počinili na društveno neprihvatljiv način i uvijek je riječ o nematerijalnoj šteti. Nikada se ne radi o pitanjima iz ličnog života tih javnih ličnosti, ali se radi o informacijama  za koje je javnost posebno zainteresovana i ima pravo da ih zna. U takvim slučajevima novinari su imali svoj izvor i provjerili su svoja saznanja na više načina i imaju pravo da to objave.

Da li sudije razumiju specifičnosti novinarskog posla?

Ima sudija koji razumjeli, ali  pretežno ne. Imamo čak i jednu presudu Vrhovnog suda FBiH koja je sasvim u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti od klevete jer se poziva na Zakon o obligacionim odnosima u FBiH i Zakon o parničnom postupku i o toj presudi tek treba da se odredi Ustavni sud  BiH, ali ne znam da li je do sada iko podnio apelaciju.

Da li su pravosnažne presude u predmetima klevete dovoljno dobro argumentovane da mogu biti poučne ili informativne?

Moglo bi se reći da jesu. Važno je da sudija napravi jasnu razliku između vrijednosnog suda i činjenice, a za to je presudno da novinar i advokat uspiju ubijediti sud da je novinar iznio svoje mišljenje ili svoj vrijednosni sud. Novinar istražuju i pišu ili izvještavaju o onom što je zanimljivo za javnost i to može da pogodi ljude na koje se odnosi, ali je važno da ima materijalne dokaze za  ono što objavi.

Kakva je razlika između činjenice i vrijednosnog suda?

Vrijednosni sud je mišljenje, ali ono mora da bude zasnovano na činjenicama.  Imali smo recimo slučaj da je novinarka za jednog direktora napisala da je „falsificirani direktor“ i on je tužio, a mi smo uspjeli ubijediti sud da je ona tim riječima iznijela svoj vrijednosni sud. Naime taj direktor je upotrijebio lažno uvjerenje o radnom iskustvu da bi došao na poziciju direktora za koju je radno iskusto bilo važan uslov. On je od neke firme dobio potvrdu da je radio na rukovodećoj funkciji i novinarka je to sve provjerila na više načina i  na osnovu toga donijela svoj vrijednosni sud.

A ako novinar  za nekog kaže da je kriminalac?

E to je činjenica i ne možete se na taj način izražavati, ne možete koristiti pežorativne izraze. Primjera radi, ako je neko presuđeni ubica – to je činjenica i to se može dokazati, ali ako imate dosta dokaza koji upućuju da je neko ubica –  možete iznijeti svoje mišljenje da sve upućuje na to.

A nakon pravosnažne presude da je neko počinio krađu ili pljačku?

To može biti kažnjivo kao uvreda, ali ako nemate nikakav dokaza, a kažete za nekog da je lopov ili ubica – vi iznosite činjece za koje nemate pokriće  i u tom slučaju sud donosi odluku u krivičnom postupku.

Da li to znači da bi novinari, čak i u slučaju pravosnažne presude, trebali koristiti formulaciju „osoba pravosnažno osuđena za krivično djelo pljačke„ ili kako već?

Tako je!

Koliko je teško na sudu dokazati da je nešto vrjednosni sud, a ne činjenica?

Prema Zakonu o parničnom postupku teret dokazivanja je na tužitelju, a samo u ovim predmetima, prema Zakonu o zaštiti od klevete, je teret dokazivanja na tuženom, na novinarima. Novinar sudu mora da dokaže da je postupao u dobroj namjeri, da nije bio zlonamjeran i da je izražavanje bilo razumno. Pri dokazivanju ima raznih elementa, ali morate dokazati da ništa nije uređeno sa lošom namjerom ili sa ciljem da nekog oklevetate i da mu umanjite ugled. Bilo je situacija da su novinari namjerno iznosili laži…

Namjerno iznesena neistina zaista jeste problem, ali zašto bi za sud bilo važno da li je neko zlomanjeran ili dobornamjeran ako je objavljena istina?

Zato što to traži Zakon o zaštiti od klevete i što je to praksa evropskog Suda za ljudska prava koja je sada iznad domaćeg prava.

Kako se dokazuje dobronamjernost?

Tako što ponudite sudu materijalne dokaze i saslušanje ili iskaze svjedoka iako svjedoci u takvim situacijama nisu pouzdani. Materijalni dokazi su najsigurniji način kojim pokazujemo zašto je novinar iznio informaciju koja po opštem mišljenju može da povrijedi čovjeka.

Kada dokazujete dobronamjernost, da li je značajna uloga javnog interesa?  

Ne! Sud vaga samo dokaze koje mu ponudite, prije svega materijalne dokaze, bez obzira što imamo član 10 evropske Konvencije o ljudskim pravima koji govori o slobodi javnog izražavanja. Sloboda novinara jeste nevjerovatna, ali država ima pravo da se umiješa i na određeni način ograniči tu slobodu. Naime imali smo situacije da novinar kaže da je nešto negdje čuo, u policiji ili negdje – to nikada „ne prolazi“ na sudu. Uvijek mora postojati materijalni dokaz poput izvještaja.

Koliko su pravosnažne presude u predmetima klevete izrečene na sudovima u BiH  usklađene sa evropskom praksom?

Poprilično.  I naši sudovi , kao i evropski Sud za ljudska prava, gledaju sve standarde koje novinar mora da zadovolji.

Da li to znači da su sudovi strožiji prema novinarima nego prema javnim ličnostima?

Tako je jer novinar mora biti dovoljno ubjedljiv kada objašnjava zašto je iznio takav zaključak ili mišljenje. Samo u takvim slučajevima tužitelji gube na sudu.

Da li sudovi razumije razliku između novinarskog rada, izvještavanja ili istraživanja, na jednoj strani i, na drugoj strani, kolumne i komentara?

Sve što novinar  ili novinarka napišu ili objave, a što uznemirava javne ličnosti, mora biti potkrepljeno materijalnim dokazima da bi sud uvjerili da nisu lagali i klevetali. Dakle ne možete kazati „ja sam tako mislio“  – imate pravo da mislite, ali ne možete iznijeti svoje mišljenje koje nije potkrepljeno dokazima.

Gdje novinari najčešće griješe?

Ne obezbjede dovoljno materijalnih dokaza za ono što su objavili ili izjave sagovornika , zaposlenih ili odgovornih osoba u nekom preduzeću ili instituciji.    Sud ne insistira na nematerijalnim dokazima, a sagovornici novinara se često ne pojave na sudu kao svjedoci, ne žele da dođu, a i kada dođu – bude ih teško pripremiti. Najčešće kažu da nisu nešto rekli ili da nisu rekli na način na koji je to preneseno. Događalo se da pripremimo svjedoka da pred sudom kaže upravo ono što je rekao novinaru, ali se onda desi da odbiju da se uopšte pojave pred sudom. Osim toga – sagovornici sa novinarima često razgovaraju na drugačiji način kada se snima i kada se ne snima. Imali smo jednu situaciju gdje je novinar imao razloga da povjeruje izjavama sagovornika, provjerio je izjavu i objavio, ali je sagovornik kasnije izjavio da to nije nikada rekao. Imali smo i  situaciju da je svjedok imao želju da izađe pred sud, ali je njegovo zdravlje bilo toliko loše  da je počeo da se guši i rekao da bi rado došao, da nema šta izgubiti, ali da se usljed stresa počen gušiti. Osim toga – nekada neko može namjerno da vam kaže laž, a da novinar ima razlog da vjeruje da je to istina. Dakle važno je da novinari znaju da ništo ne trebaju objaviti samo na osnovu toga što su „nešto čuli“.

Kako dokazujete da ste imali razlog da vjerujete?

Kada nemate materijalne dokaze – morate imati iskaz svjedoka, ali svjedoci rijetko žele da dođu na sud kao svjedoci. Kada njih nemate – morate imati materijalne dokaze.

Zašto morate dokazivati da ste imali razlog da vjerujete ako imate materijalne dokaze?

Mi živimo u BiH, a novinarska sloboda nije apsolutna. Pravo na slobodu izražavanja  jeste jako, ali je jako i pravo na vlastiti ugled.

Ali javne ličnosti, izabrane i imenovane, moraju biti spremne na propitivanje ono g što rade i načina na koji rade?

To je tačno i sud to tretira u kontekstu dokaza u skladu sa izražavanjem novinara, ali koliko god vi znali da je neko uradio nešto što nije društveno prihvatljivo – morate imati dokaze za to. Sudu morate dokazati  zašto ste iznijeli takvo mišljenje.

Koliko obično traju sudski procesi za klevetu?

Oni su hitni predmeti, ročišta se zakazuju odmah, ali Opštinski sud u Sarajevu

radi  dosta sporo, na Kantonalnom sudu predmeti po žalbama traju od 3 do 5 godina dok recimo u Zenici neki predmeti budu riješeni do pravosnažnosti u roku od par mjeseci… Ne znam da li to zavisi od broja predemeta, ali u zadnje vrijeme, zadnjih godina su ročišta zakazana u roku odmah.

Bilo je slučajeva da je medij ili novinar tužen za klevetu dok na drugom sudu traje postupak protiv tužitelja upravo za ono o čemu je izvještavao tuženi mediji – da li je zbog nepostojanja pravosnažne presude ili…?

Ne bih mogla govoriti o tome bez konkretnih predmeta, ali je činjenica da je, kada je Zakon o zaštit do klevete tek stupio na snagu, bilo lutanja jer je bilo mnogo novina. No svi se educiramo, i sudije i novinari i advokati… Praksa je jako značajna, a ja nijednu odbranu novinara nisam iznijela bez pozivanja na odgovarajuće evrospke presude. Naime, ima tih presuda koje bi i svaki novinar trebao pročitati jer su jako dobro obrazložene, sudije su pazile na sve elemente –  slobodu izražavanja novinara  i obaveze javne ličnosti koje moraju izdržati i  izražavanja o njima koja nisu pohvalna – i vrlo su poučne za sve nas u tom lancu.

Ima li nekih trikova za novinare poput upitnika na kraju naslova ili slično?

Nema olakšica. Taj upitnik  nekada sudovima olakša donošenje osuđujuće presudu, ali ograde kao „navodno“ ili „uvriježeno je mišljenje“ nekada mogu pomoći. No, i s njima i bez njih, uvijek je pitanje argumenata i koliko smo ubjedljivi, koliko ubijedimo sud da je nešto u kontekstu. Moje isksutvo pokazuje da je  korisno i ukoliko se možemo pozvati na pisanje drugih medija, dakle ukoliko se i drugi mediji bave istom temom jer oni mogu imati neke druge materijalne dokaze ili izjave. Sve to pomaže da sud ubjedite da ste radili profesionalno. Profesionalna solidarnost je potrebna i korisna, a korisno je i kada više medija prati samo suđenje, drugačija je atmosfera.

Zanimljiva novinrska forma za klevetu jeste intervju jer novinar ne može i nema pravo ograničavati sagovornika i još manje navoditi da nešto kaže – gdje je linija između odgovornosti novinara i sagovornika kada dođe do tužbe?

Ne mogu govoriti o tome kako i šta novinari rade sa materijalom koji snime za intervju, ali ponekad nije loše imati konsultacije prije objave.  Novinari ne bi trebali biti odgovorni za izjave iznesene u intervjuu, ali nije zgoreg imati određenu mjeru kontrole. Imali smo slučaj intervjua koji je novinarka obavila sa radnikom u jednom preduzeću – novinari su imali informacije šta se tamo događa pod uticajem politike i mnogo medija je izvještavalo o tome, i jedan novinar je odlučio da razogvara sa radnicima koji su bili dio tog procesa i koji su željeli govoriti o otme. Napravili su intervju, čovjek je izrekao teške riječe na račun vlasti i politike i novinar tužen je, a mene je fascinirao odnos sudije prema tom slučaju  i načina na koji je novinar uspio da ubjedi sud zašto je objavio te informacije koje je dobio i dobili smo oslobođajuću presudu. Sud  je našao da je sagovornik iznio svoj vrijednosni sud, dakle svoje mišljenje, sudija se pozvao na presudu evropskog Suda koje su jasne  oko toga da je intervju specifična kategorija. Naime, važno je da kažem da naše sudije mogu da donose presude po svom nahođenju, ali kada presuda dođe do evropskog Suda – može doći do promjene. U  ovom konkretnom slučaju novinar je snimio materijala za 25 ili 30 stranica teksta, ali je sve sumirao na tri strane i rekao da je izdvojio ono što je smatrao da treba objaviti. Dakle on je sam napravio neku vrstu „cenzure“, ali je i u tim dijelovima bilo šokantnih mjesta.

Ima li tužbi za komentare  objavljene u komentar-sekcijama medija, prvenstveno portala?

Medij nije obavezan da ukloni neprimjeren komentar ukoliko neko to ne zatraži, ali ako zatraži – onda mora. Ovo je nova sudska praksa evropskog Suda za ljudska prava i jeste iznenađujuće, ali medij mora paziti na te komentare.

 

OSTAVITI ODGOVOR