GRAĐANIN-NOVINAR: Ljudi, vrijeme, događaji… Ostale samo zidine i troja vrata

0
92

Piše: Hajro Gromilić

Na putu Livno-Kupres, prije uzvišenja na Kupreškom polju, skrenemo desno užim asfaltnim putem. Malo dalje dolazimo do nekoliko nekada lijepih i funkcionalnih objekata, a sada ruševina koje su preživjele rat neoštećene da bi poslije je počelo uništavanje i devastacija. Ostala je tabla na kojoj pišu imena preduzeća i pogona koje djeluju  kao nijemi svjedok jednog od najvećih kolektiva takve vrste u bivšoj državi. Nekoliko kilometara dalje je seoce Rilić u kome su bili pogoni preduzeća sa desetak nekada najmodernijih ovčarnika u kojima je ostalo desetak hiljada stoke sitnog i krupnog zuba koja je odvedena u (NE)poznatom pravcu, a objekti devastirani. Na jednom od čađavih zidova krupnim slovima piše: “Balije mrš iz Herceg Bosne“, a neko je još krupnijim slovima dopisao: “Živio drug Tito“.

Produžavamo lošim makadamskim putem, a sa obje strane nas table upozoravaju da je teren miniran. Ulazimo u Vukovsko polje, skrećemo desno i dolazimo do prvih Ravanjskih vrata gdje je mnogo stećaka s obje strane. Ukazuje nam se prava oaza: Ravanjsko polje na 1138 m n/v kroz koje vijuga Vodenica, rječica panornica. Silaskom u polje dolazimo do prvih kuća s obje strane puta. Mnogi su čuli za Ravno, ali ne za ovo, već za ono u Hercegovini. Ovo je pitomije, bogatije i zaista ravno i opravdava svoje ime. Dijeli se na Gornje, Donje i Musić. Pripada opštini Kupres, a od samog grada je udaljeno oko 30 kilometara. U Ravno se može ući kroz tri prirodna ulaza koja se odvajkada zovu „Vrata“. Mi smo u selo ušli kroz Ravanjska, kroz Ramska ili Klapavicu ide se u Prozor i Ramsku dolinu, a Duvanjska vrata su na jugu između planina Pakline i Ljubuše.

Nekada je Ravno brojalo više od 4.500 stanovnika i preko 300 domaćinstava, a stanovnici su se uglavnom bavili zemljoradnjom, posebno stočarstvom sa mnogo razne stoke. Tokom vremena sve se smanjivalo, pa je pred poslednji rat u Ravnu bilo oko 200 domaćinstava sa oko 1500 žitelja. Bilo je i 13 vrlo brojnih bošnjačkih porodica. Stanovnici su stoljećima živjeli u slozi i pomagali jedni drugima u svim poslovima, kako to i priliči gorštacima. Zajedno su proslavljali vjerske, državne, porodične i druge praznike i prigode. U selu je bila crkva i osmogodišnja škola otvorena 1975 godine.

Vjekovna saradnja i suživot mještana prekinut je naglo. Dođe rat i toga nestade kao da ga nikada nije ni bilo. Poslije dva svirepa ubistva Bošnjaka, u aprilu 1992 ostali, radi sigurnosti, napustiše vjekovna ognjišta. Odoše Bošnjaci po bijelom svijetu koji je za većinu najcrnji jer mnogi ne dočekaše  povratak u Ravno.

Nažalost, i Srbe je zadesilo isto u oktobru i novembru 1994. -pod naletima HV i HVO i oni, kao i Bošnjaci, odoše u nepoznato. Ulaskom u selo  „vitezova“ i „bojovnika“ prvo je sve opljačkano, a zatim zapaljeno ili minirano, pa tako i škola i crkva. „Rasturanje“ je nastavljeno i poslije rata, posebno odvoženjem klesanih kamenih blokova sa većine objekata, a posebno crkve i škole. Od nepokretne imovine u lijepom Ravnu ostale su samo čađave zidine kao svjedoci ljudske zlobe i mržnje i troja prirodna vrata.

Po završetku rata prvo su se počeli vraćati Bošnjaci, još 1999.g, a kasnije pomalo, bojažljivo i stidljivo, i Srbi. Počeli su pomagati jedni drugima u svakodnevnim poslovima, a posebno u obnovi kuća jer su živjeli pod šatrima, podrumima i garažama, a usput su sami čistili teren od mina. Obnovu kuća počele su strane organizacije uz pomoć domaćih nevladinih organizacija. U Ravnu danas mahom žive starije osobe, a najviše ih se okupi na sahranama povratnika ili onih koji su umrli u tuđini i prije smrti  izrazili želju da se ukopaju u rodnu zemlju. Svi govore da bi se njih više vratilo da se popravi put, uspostavi autobuska veza, obezbjedi redovni dolazak liječnika. Povjerenik sela Perviz Svetko kaže da su Norvežani opšitini Kupres donirali vozilo za potrebe Ravna i susjednog sela, Vukovsko, pa su liječnici nekoliko puta dolazili, ali i prestali jer je nastao spor ko će plaćati troškove.

Kapetan Nijhof, zapovjednik jedinice SFOR-a koja je obnavaljala školu i još neke objekte, je rekao: „Učinit ćemo sve za promociju sela“. Povratnici su samo klimali glavama jer su se naslušali  sličnih obećanja, a posebno od domaćih vlasti i stranaka čiji predstavnici dođu pred izbore, obećaju mnogo, odu i „ujeo vuk magarca“.

Poneko od povratnika ima i mobitel, ali da bi uspostavio vezu mora da obilazi lokacije po okolnim miniranim brežuljcima. Muka i predratno, zapravo vjekovno, prijateljstvo Srba i Bošnjaka povratnike vraća zajedničkom životu u Ravnu. Svi se slažu u jednom: „Ne ponovilo se i nikada više sa svojih ognjišta, pa šta bilo da bilo“. Zahvalni su Ravnjaci svima koji su im pomogli na bilo koji način, a to su nevladine organizacije Crveni krst, Merhamet, Karitas, Adra i još neke. Li-woman i  Centar za građansku saradnju iz Livna su im pružili pravnu i materijalnu pomoć. Posebno se zahvaljuju Diti Maglica iz Livna, pomoćnici ombudsmena koja ih je savjetovala i upućivala gdje da traže ostvarenja svojih prava, pa su je od milošte prozvali „naša Dita“.

Školi je počela sa radom 2003. godine: ima 4 učionice i druge prostorije i 4 učenika, a što je najzanimljivije –  to braća i sestre: Jusuf, Vernesa, Enesa i Enes Kmetaš, djeca Zaima i Nisvete, mladog bračnog para koji imaju još jedno dijete u bešici. Hanuma Nisveta nije protiv toga da u njihovom domaćinstvu bude jedan mješoviti fudbalski tim jer imaju sve uslove: još su mladi, zdravi, a noći bez struje duge što je idealno za ljubav i pravljenje djece. Grohotom se nasmiju na ovu kombinaciju. Mnogi školu zovu „Zaimova“. Prvi „učo“ je povratnik Radovan Lugonja. Tako je „Zaimova škola“ najmalobrojnija i najneobičnija u BiH, a možda i šire jer su u njoj đaci Bošnjaci, učo Srbin, a program hrvatski. Ipak – vraća se život u Ravno, pa povratnik Branko Kontić kaže da se nada da će vjekovna sloga i suživot ponovo biti i da se nikada neće ponoviti 1992. godina kada su pale nevine Bošnjačke žrtve. Kaže da ima onih koji su vidjeli koristi od rata i da dobro od njega žive, ali da krivci treba da odgovaraju.

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba je odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Pograma osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE.

Svi komentari i sadržaji se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.

Svi sadržaji kao i stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija IMEP.ba je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru, te isti ukloniti čim bude uočen ili prijavljen.

 

 

 

 

OSTAVITI ODGOVOR