IMEP-ova pravna pomoć: Savima Sali Terzić o govoru mržnje

0
713

Piše: IMEP-tim

Šta je govor mržnje?

Ne postoji jedinstvena definicija govora mržnje, ali sve postojeće definicije govore isto, a definicija Vijeća Evrope koju koristi i Evropski sud za ljudska prava kaže da je to svaki govor koji podstiče i promovira rasizam, ksenofobiju, antisemitizam, egresivni nacionalizam i diskriminacija manjina i migranata. To je govor kojim se nastoji provomovirati i podsticati mržnja po nekom od ovih osnova protiv različitih grupa ljudi. Govor mržnje je specifičan i važno je napraviti pažljivu razliku između ozbiljnog pozivanja na ekstremizam, s jedne strane, i, s druge strane, prava pojedinaca, naročito novinara i političara da slobodno iznesu svoje stavove što uključuje i mogućnost da nekoga uvrijede, šokiraju ili uznemire. Naime, važno je napomenuti da sve što je šokantno i uznemirujuće nije u isto vrijeme i govor mržnje. Takve izjave ulaze u okvir slobode izražavanja i, u određenoj mjeri, uživaju zaštitu. Međutim izjave koje promoviraju neki od oblika ekstremizma (rasizam, ksenofobija, antisemitizam, agresivni nacionalizam i etnocentrizam), ne uživaju zaštitu i države članice Vijeća Evrope takav govor moraju sankcionisati. U takvu vrstu govora mržnje ubraja se i negiranje istorijskih utvrđenih činjenica kao što je negiranje holokausta ili genocida  jer to podstiče rasizam, ksenofobiju, antisemitizam i tako dalje. No problem je to što mi danas u javnosti sve što je uvredljivo ili šokantno nazivamo govor mržnje, ali to nije tako.

Da li govor mržnje u privatnim razgovorima i privatnim prostorima ima isti značaj i istu težinu  kao govor mržnje u javnom prostoru?

Govor mržnje se odnosi na javno podsticanje i promoviranje raznih oblika ekstremizna i ko god izlazi u javnost i piše u javnosti ili na internetu – mora voditi računa da ne koristi govor  mržnje. Šta ko radi privatno –  mi to ne znamo, možemo se samo lično usprotiviti ako neko to radi pred nama, ali sve što nije javno – ne potpada pod regulativu.

Širom svijeta postoje različiti međunarodni akti  zajednički za više zemalja i oni koje definišu pojedinačne zemlje kojima se govor mržnje pokušava spriječiti, sankcionisati, ukloniti…  Koji međunarodni akti obavezuju BiH?

Mi smo potpisali i ratificirali skoro sve, od povelje UN-a preko Međunarodnog akta o građanskim i političkim pravima do Evropske konvencije o ljudskim pravima, ali broj akata kojima se reguliše  govor mržnje nije bitan jer je i jedan obavezujući dovoljan da stvori obavezu za državu da spriječi govor mržnje. Međutim, mora se voditi računa o uspostavljanju dobrog balansa sa slobodom izražavanja koja ne smije biti ograničena na način da ikoga ometa da koristi to pravo i mora se  voditi računa o uspostavljaju te granice.  Zabrana govora mržnje putem zakona može lako voditi cenzuri i može voditi tome da vlast,  naročito uvođenjem odredbi u krivičnopravno zakonodavstvo, ograniči  slobodu izražavanja na neodgovarajući način. Donošenje zakona ili sankcionisanje govora mržnje ne smije biti korišteno kao cenzura, nego isključivo u cilju  zaštite nekog od legitimnih ciljeva među kojima su i prava drugih da ne budu izloženi govoru mržnje. Govor mržnje uvijek prethodi zločinima iz mržnje. Govorom mržnje  se podstiče mržnja prema nekoj grupi, pa se tako polako otvaraju vrata da neko prema pripadnicima te grupe počini zločin iz mrženje. Takav govor mržnje, onaj koji predstavlja ekstremizam koji sam već spomenula, treba biti krivično sankcionisan. S druge strane – krivično-pravne sankcije trebaju biti posljednje sredstvo koje se koristi za zaštitu od govora mrženje koji ne predstavlja ekstremizam. Njega treba regulisati  građansko-pravnim sankcijama kao što su naknada štete, objavljivanja izvinjenja i slično, ali i raditi na promjeni društvene svijesti da ljudi razumiju da govor mržnje nije prihvatljiv. To se radi na način da oni koji su obavljaju javne funkcije i koji se najviše pojavljuju u medijima ne koriste takav govor, da se oni uzdržavaju od govora mržnje i da podstiču i druge da se uzdržavaju. Gdje smo mi u tome – vidjećete čim pogledate novine i portale. Dalje – potrebno je raditi na širokom obrazovanju javnosti, od škola pa na dalje, o tome šta je  to zaista tolerancija, pluralizam, ali šta je netrpeljivost, stereotipiziranje.  Posebnu pažnju treba obratiti na internet jer je to postalo najbrže sredstvo razmjene informacije i mišljenja, tamo se širi najviše mržnje i oni koji upravljaju ili kontrolišu internet treba da vode računa o sadržaju koji se objavljuje, da ne prenose tekstove koji predstavljaju govor mržnje i da  onemoguće komentare onih koji  šire govor mržnje. Postoji niz mjera koje treba provesti prije nego „potegnete“ za krivično-pravnom sankcijom u ovakvim slučajevima. Ali, kako sam rekla, ekstremne izjave kojima se  javno podstiče ksenofobija, rasizam ili slično – moraju se krivično goniti. Mi u našem zakonodavstvu imamo izazivanje vjerske netrpeljivosti kao krivično djelo i tu se mogu podvesti različiti oblici govora mržnje koji se pojavljuju u našem javnom prostoru.

Kako prepoznati govor mržnje kada nije sasvim eksplicitan jer se često pojavljuje i u prikrivenim oblicima?

Sve zavisi od konteksta. Govor mržnje se najčešće odnosi na manjinske grupe i najnoviji primjer je najavljena Povorka ponosa.  Imali smo, recimo, jednu objavu kantonalne zastupnice u Sarajevu  koja je na svojoj facebook-stranici na kojoj se predstavlja kao zastupnica osudila LGBT-populaciju i najavu Povorke, održavanje tog događaja, a iznijela je i stav da „ih treba izolovati od društva i skloniti od naše djece….“.  Ovo na prvi pogled mnogi neće prepoznati kao govor mržnje, ali on to nesumnjivo jeste jer provomovira netrpeljivost prema određenoj grupi ljudi i takva izjava može biti shvaćena kao poziv na nasilje protiv LGBT-ljudi. U vezi s tim imamo i predmet Evropskog suda za ljudska prava „Ferret protiv Belgije“ – u predizbornoj kampanji u Belgiji je Ferret, kao član jedne političke partije, u javnom govoru osudio Islam i rekao  „neka muslimani idu nazad u svoje zemlje, neka tamo rade da ne zauzimaju radna mjesta u Belgiji“ i to je ocijenjeno kao govor mržnje koji je zabranjen, koji podstiče na rasizam, diskriminaciju i progon jer podstiče netrpeljivost prema jednoj određenoj grupi što lako izaziva nasilje. S druge strane u predmetu „Vejdeland protiv Finske“ Vejdeland je kažnjen jer je u školama učenicima u ormariće stavio letke na kojima se govori o tome da je „homoseksualnost bolest i da homoseksualci podstiču širenje HIV-AIDS-a“. U tim lecima nije bilo eksplicitnog poziva na mržnju i nasilje, ali se na LGBT-populaciju ukazivalo kao na opasnost. Evropski sud je i u ovom predmetu zaključio da je kazna bila opravdana jer je to bio govor mržnje koji se morao ograničiti. Dakle – izjava koja može da djeluje kao sasvim benigna može izazvati netrpeljivost, mržnju, a to zavisi od konteksta u kojem je nešto rečeno i od drugih okolnosti u kojima se daje. Uostalom i kod nas će te često čuti: „neka  tih homoseksualaca, ali neka oni to u svoja četiri zida“ – na taj način tražite njihovu izolaciju i time ih dehumanizirate, a time otvarate prostor da ih neko fizički napadne i to se i dešava. Važno je pažljivo birati riječi kada iskazujete stav prema određenim grupama, posebno manjinskim. Primjera radi često će te u razgovoru čuti i „pazi se njega, on je Rom, može ti nešto ukrasti“ ili pak „čuvaj se njega, on je Jevrej, znaš da su oni škrti“ – sve to je isključivost i stereotipizacija koja podstiče netoleranciju.

Pa imali smo i istraživanje UNICEF-a prema kom veliki broj roditelja ne želi da im dijete sjedi u klupi sa djetetom koje se kreće pomoću kolica ili ima druge poteškoće u razvoju.

Zamislite da neko uopšte može nešto tako reći! Pričom da ne želite da neka grupa djece ide u školu s vašim djetetom vi praktično širite netrpeljivost prema toj grupi. To ne potpada neophodno pod krivičnu odgovornost, ali može predstavljati govor mržnje koji može biti sankcionisan.

Gdje mediji najčešće griješe jer se nekada pojavljuju kao kreatori govora mržnje, a nekada prenosioci?

Sloboda izražavanja daje velika prava medijima, ali im postavlja obaveze i odgovornosti koje uključuju provjeru informacija, traženje stava druge strane, ali i poštovanje profesionalne etike. Dakle svako ko je novinar ili ko nešto objavljuje, svoje  ili prenosi tuđi rad i sadržaj, treba da izvaga da li je to govor mržnje ili nije. To ne znači da ne možete prenijeti govor mržnje – možete, ali se od njega treba ograditi. Evropski sud kaže da mediji ne moraju uvijek da se ograde od govora mržnje i izjava koje daju drugi, a koje predstavljaju govor mržnje, da to neće značiti da su prekoračili dozvoljene granice, ali da je bitan kontekst u kom je to urađeno. Čuven je predmet „Jersild protiv Danske“ u kom je čuveni tv-voditelj  u svoju emisiju, u kojoj inače gostuju ljudi koji imaju različite političke stavove, pozvao grupu Skean Heads-a, odnosno članove grupe Green Jackets (Zelene jakne)  da kažu svoje stavove o imigrantima. Sve se dešavalo u vrijeme javne debate u o pravima imigranata u danskom društvu – njihovih prava, prijema u zemlju i slično. Ta  neonacistička grupa je u toj emisiji koristila govor mržnje protiv imigranata. Tada je postojala Jugoslavija, pa su oni između ostalog rekli da i „Jugosloveni idu u svoju zemlju i tamo govore svoj smiješni jezik“, a Jersild se  nije ogradio od toga i krivično je gonjen i osuđen za promicanje govora mržnje. On se  branio time da mu nije bila namjera da ih promoviše, nego da ukaže da takvi stavovi postoje u društvu i da javnosti ostavi na ocjenu da li je to ispravno ili ne. Evropski sud je utvrdio da je kažnjavanjem tv-voditelja prekršeno njegovo pravo na slobodu izražavanja jer se on nije morao ograditi od ekstremističkih stavova koje su iznijeli drugi, a naročito je uzeto u obzir to da je njegova emisija bila koncipirana kao platforma za  iznošenje različitih stavova, kao i to da se radilo o pitanju od velikog društvenog interesa, pa je bilo potrebno predstaviti te različite stavove. Ipak, četvoro sudija koji su bili protiv te odluke su rekli da je tada (a to je bilo 70tih godina prošlog vijeka kada je ksenofobija bila u porastu, a u začetku bile ekstremističke ideje koje su danas  proširene i razvijene) nekontrolisano puštanje  takvih izjava u javnost s namjerom da se ostavi javnosti da sama procijeni da li je to dobro ili ne „zatvaranje očiju pred realnošću“. Danas kada kod nas novinari bez ikakvih filtera i bez ikakve ograde prenose izjave političara koje već na prvo slušanje zvuče kao nešto što bi moglo biti promoviranje rasizma, netrpeljivosti, mržnje, to takođe možemo nazvati zatvaranjem očiju pred realnošću. Po mom mišljenju bi bilo važno da mediji naprave čvrste filtere šta će od izjava naših političara prenositi bez ikakve ograde, a na koje izjave će ukazati kao na problematične i eventualno opasne.

Ako govorimo o izjavama političara da mu neće suditi sudije određene nacionalnosti, da LGB idu da žive negdje sami, da je genocid u Srebrenici mit koji je jedan narod izmislio – kako se odnositi prema tim izjavama?

Treba da ih prenese, ali da se ograde od njih, da jasno pokažu da to nije stav koji taj medij podržava jer je kontraproduktivno ostaviti takve izjave nekog političara bez komentara – to ne znači da novinari ili medij time nužno prekoračuju slobodu izražavanja, ali znači da ne vode računa o sveukupnoj situaciji i kontekstu u kom živimo. Pri tome ja ne mislim da to ne treba prenijeti jer su to javne izjave, treba ih prenositi, ali se negdje mora iskazati neslaganje  s tim,  pokazati stav prema tim izjavama. Mediji bi morali imati stav prema tome jer ako nekritički prenose –  oni su megafon takvih politika.

Ali znate da ne možete miješati informaciju i komentar?

Znam to, ali se može napisati kolumna, uvodnik ili na drugi načini iskazati stav. Bitno je naglasiti da preneseni citat nije stav medija ili novinara koji piše

Kako pomoći novinarima da prepoznaju govor mržnje kada je prikriven, kada nije jasan i otvoren.

Ne bih ja stavljala na medije teret da ocjenjuju u pravnoj formi da li je nešto govor mržnje ili ne, medij je tu da informiše javnost, da to radi izbalansirano, u skladu sa  profesionalnom etikom: šta se dešava, ko je rekao i šta, da provjere informacije, ali ne moraju prepoznavati skrivene oblike govora mržnje. Ono što je očigledno svako može razumjeti i ne mislim da medij mora biti u ulozi sudije i tužioca i ocjenjivati da li je ova riječ ili nije jer ćemo onda doći do onoga da ugrožavamo slobodu.

Ali živimo u vremenu gdje svako može tužiti svakoga.

Nije meni problem da mediji izvjeste da je neki političar izjavio to i to, ali jeste problem da prenose svaku izjavu koja je data bez ikakve veze sa datim događajem i koja u sebi ima govor mržnje. Zašto recimo svaki put pitati Milorada Dodika za koga će navijati u nekoj utakmici u kojoj igra reprezentacija BiH kada se zna da će on reći da će navijati protiv BiH i onda će na to doći milion komentara koji će jedan za drugim biti gori od goreg govora mržnje. Ponekad čitam te komentare jer mi to treba za nešto što radim i oni se obično udalje od teme, pa počnu sa LGBT-paradom, a završe sa „balijama“ i „četnicima“

Da li to znači da bi mediji trebali biti aktivni u suzbijanju govora mržnje i na način da filtriraju komentare u svom medij u komentarima na portalima?

I da ne traže i da ne podstiču teme koje će izazvati govor mržnje. Živimo u vremenu i okolnostima u kojima je najmanja  iskrica dovoljna da potpali „prljave strasti“ i ako već nemate sadržaj za određeni prostor – bolje je da ostane prazan i da kažete „za ovaj prostor nema vijesti“, nego da nekog pitate za koga će navijati ili šta misli o LGBT-paradi. Uostalom, zašto je stalno potrebno pitati što javne dužnosnike što građane šta misle o nekim kontroverznim temama i to putem nekih „anketa“ koje nisu ni izbliza ozbiljno urađene? Ako već pravite anketu, onda vodite računa da je to ozbiljna forma, a ne da pitate pet ljudi i uzmete samo ono što vam se sviđa. Zašto na takav način izazivati govor mržnje? Nekada su urednici na radio-stanicama kao kobci bdjeli iznad novinara i gledali šta pišu i šta žele reći pred mikrofonom jer je bilo nepotrebno izvještavati o nekim stvarima, naročito kada onaj koji izvještava ni sam nije dobro upućen u temu i mislim da je odgovornost medija da ne podstiče i ne „gura“ teme koje samo mogu biti zapaljive i izazvati govor mržnje.

Novinar se zapravo svaki put mora pitati zašto je važno ono o čemu hoće da izivještava?

Tako je.

Imamo i neke uvrede koje nisu govor mržnje, ali jesu maštovite poput «ustaški klaun», «politički jednorog» i slično i uvijek je pitanje jesu li one kažnjive?

One jesu maštovite, ali jesu i kažnjive ako su izrečene samo zato da uvrijede. Nisu uvrede dozvoljene tek tako. Možete iznijeti uvredu, ali ona mora imati činjeničnu podlogu. Ako neko izvali glupost kao „napadnuta je kamera, a ne kamerman» onda svako od nas ima pravo da na to reaguje i tu se može desiti da neko kaže nešto uvredljivo na račun te izjave, ali onda je takva uvreda zaslužena jer  ima vjerodostojnu činjeničnu podlogu. Ali ako kažete nešto samo da bi ste uvrijedili nekog- to je kažnjivo, postoje građanske sankcije i naši zakoni predviđaju naknadu štete u takvim slučajevima. Može se to ispitivati s aspekta slobode izražavanja, ali je Evropski sud jasan: svaka uvreda izrečena samo zato da nepotrebno nekoga uvrijedi podliježe sankcijama i nije zaštićena članom 10 EKZLJP.

Da li uvreda iznesena u javnom prostoru upućena javnoj ličnosti ima istu težinu kao uvreda upućena recimo komšiji?

Nema jer javne ličnosti, ulaskom u javni prostor, sebe izlažu većoj kritici i dužni su da trpe veću kritiku, malo više satire i govora koji može izgledati neprihvatljiv i uvredljiv, ali sve dok to nije nepotrebno vrijeđanje. S druge strane – privatne osobe to ne moraju da trpe. Najzaštićeniji dio društva  je sudstvo. U nekim zemlja je to predsjednik, pa u Turskoj imate oko 2.000 ljudi koji su kažnjeni jer su na neki način uvrijedili predsjednika: izjavom, člankom, karikaturom ili pjesmom. Međutim, prema standardima Evropskog suda najzaštićenije je sudstvo da bi se sačuvao njihov autoritet i nezavisnost.

Da li to znači daje neprihvatljivo komentarisati izjave glavne tužiteljice BiH Gordane Tadić koja je od novinara zatražila da prvo u tužilaštva donesu materijale skupljene u okviru svog istraživačkog rada?

Ne jer je ona to izjavila u jednom drugom kontekstu, a uvijek  morate gledati konkretan slučaj i kontekst jer ako neko kaže novinarima da donesu materijal u tužilaštvo da tamo neko kaže da nešto objave ili ne – takva izjava je podložna kritici koja je opravdana jer novinari ne treba da rade posao tužilaštva, nego da se bave istraživanjem i to objavljuju, pa ako tužilaštvo nešto od toga može da iskoristi –sjajno.

Neku praktičnu preporuku za medije i novinare?

Neka što češće i što više idu na edukacije, radionice i seminare da bi jačali svoju profesionalnost i unaprjeđivali profesionalnu etiku i tako štitili svoju profesiju. Danas niko ne šteti svoju profesiju, ni pravnici, ni ljekari, ali ni novinari, a pri tom rade u privatnim medijima, pa im i nije tako lako. Vjerujem da je jedini pravi lijek protiv govora mržnje društvo koje je tolerantno i pluralistično, a mi smo, nažalost, daleko do toga.

 

OSTAVITI ODGOVOR