GRAĐANIN-NOVINAR: Za sreću nije potrebno pola plaće

0
130

Piše: Adem Dizdar

Prije nekoliko godina posao me nanio u ranim jutarnjim satima u jedan domaći fudbalski klub. Upravo je počinjao fudbalski kamp za djecu od 10 do 15 godina u organizaciji prestižnog europskog fudbalskog kluba – djeca će tokom nekoliko dana imati priliku da treniraju sa eminentnim fudbalskim stručnjacima, odnosno da uče, druže se, zabavljaju… Rade ono što vole! I sve to u dresu svog omiljenog kluba, a roditelji su za tu privilegiju izdvojili više od pola prosječne plaće u Bosni i Hercegovini.

Došao sam među prvima. Pijem kafu i posmatram roditelje kako dovode djecu na mjesto za registraciju. Vrlo brzo se stvorila velika gužva. Veliki broj djece je u pratnji oba roditelja. Kroz stakleni portal vidim da je tu mnogo automobila sa stranim registracijskim pločicama. Gledam te porodice kako prilaze, gledam djecu i primjećujem, tek poslije nekoliko trenutaka, da je atmosfera prilično napeta: djeca se ne smiju, roditelji jako ozbiljni, svi stoje zasebno, ne prilaze jedni drugima, ne razgovaraju… Niko se ne smije! Situacija podsjeća na one trenutke kada u školu (u koju smo išli mi koji imamo više od 40) nekom od drugara dođu roditelji, pa oni zajedno čekaju direktora i razrednika. Djeluje mi prilično čudno jer sam očekivao da ću da vidim hrpu sretne djece, ako ništa onda zbog činjenice da roditelji pristaju da izdvoje znatnu sumu novca za zabavu od nekoliko dana.

Na izlazu, prije nego su se roditelji i djeca rastali, odnosno prije nego li je kamp zvanično počeo, pogledam još jednom promotivni plakat. Tačnije prvi put počinjem da čitam šta sve piše jer sam do tada pročitao samo cijenu. Nakon nekoliko trenutaka nađem razlog grču koji su roditelji prenijeli na svoju djecu: kamp ima glavnu nagradu, a to je da će najbolji igrač tog kampa, zajedno sa „pobjednicima“ ostalih takvih kampova koji se organiziraju to ljeto, provesti sedmicu ili dvije na „glavnom“ kampu koji se organizira u sjedištu kluba gdje će djecu, među ostalima, trenirati i gledati i prvi trener tog kluba.

Pitam poslije nekog vremena kolegu psihologa šta misli koji procenat roditelja je vjerovao i nadao se da će baš njihov sin biti taj koji će ići na glavni kamp. Dobijem za psihologa nevjerovatno precizan odgovor: SVI!

Roditelji su stvorili toliki pritisak na djecu da oni taj prvi dan sasvim sigurno nisu uživali, nije im bilo lijepo i velika većina njih vjerovatno, da su mogli, ne bi bili tu. Ono što bi za neku djecu bilo ostvarenje snova – za drugu je bilo noćna mora.

Zašto? Zbog bolesne ambicije roditelja.  Zbog čega? Zbog sretne i sigurne budućnosti svoje djece, vjeruju oni.

Na žalost kod većine odraslih ljudi u Bosni i Hercegovini (i ostatku Svijeta ) danas se nivo vlastite i tuđe uspješnosti i sreće mjeri količinom novca koju posjeduju. Mahom zbog toga što vjeruju da ga nemaju dovoljno. Jer su u tom začaranom paklenom krugu vlastitih apetita i ambicija, u toj pustinji materijalnosti, oaza čini uvijek korak dalje. Na žalost sve to prenose na svoju djecu i njima ugrađuju svoje apsurdne sisteme vrijednosti. Oni na žalost ne vide da njihova djeca bar tada, u tom momentu kojemu sam savjedočio, ne uživaju, ne raduju se, ne vesele se, ne druže se… Da je imao ko da ih pita –  rekli bi jednostavno da nisu srećni.

Znam i vjerujem da su djeca adaptibilna i da je već poslije nekoliko sati, što zbog činjenice da nema roditelja, što zbog vremenskog odmaka, situacija postala daleko opuštenija, ljepša, razdraganija i razigranija. Vjerujem i nadam se. Jer ono što smo mi imali u ulici, pred zgradom, u mahali, na livadi i slično, u zavisnosti gdje je ko rastao, danas zovu kamp.

Za sreću nije potrebno platiti kamp koji košta pola plaće.

 

OSTAVITI ODGOVOR